Časovnik

Piše: đakon Pavle Lješković

“ Drvo ne mari o čemu ptičica pjeva“
Nik Kejv

„Iako sam u velikoj mjeri korigovao svoja uvjerenja, moram da ti priznam da nikada nisam razumio ateiste, baš kao ni samu ateističku doktrinu! Ova klupa na kojoj sjedimo je morala imati svog tvorca a kamoli planeta Zemlja koja se precizno okreće oko Sunca i svoje ose“. Dok mi ovo govori, potpuno nesvjesno kažiprstom dodiruje sat na svojoj lijevoj ruci. Prilično me je iznenadilo kada mi je rekao da ima pedeset i četiri godine, budući da mladoliko izgleda. Kratke kose i glatko izbrijan, na sebi nosi firmiranu odjeću i cipele. Dok mi u zanosu saopštava svoje misli, sve vrijeme pokušava da ostavi utisak čovjeka posvećenog u velike tajne univerzuma, do kojih obični ljudi, svojim ograničenim umom, teško dostižu.

„Moram da ti priznam da sam i sam nekada bio poput tebe. Gotovo svakodnevno sam išao u crkvu na službe, postio, molio se i redovno pričešćivao. U jednom manastiru sam prvi put i ugledao svoju sadašnju suprugu. Bila je nestvarno lijepa u dugoj suknji i patikama, sa maramom bordo-plave boje , ispod koje se nazirala gusta, crna kosa. Sjećam se kako sam bio uzbuđen i pomalo nespretan kada sam od njenog duhovnika, kod kojeg sam se kasnije i sam počeo ispovijedati, zatražio blagoslov da joj priđem i pozovem je da izađemo. Po blagoslovu duhovnog oca, u crkvi smo se vjenčali posle dva mjeseca zabavljanja, dok smo pred matičarem to učinili čitavih godinu dana kasnije. Međutim, već je bilo prošlo više od dvije godine od našeg vjenčanja a moja supruga još uvijek nije ostala u drugom stanju. Od ljekara smo ubrzo saznali da zapravo obadvoje imamo zdravstvene probleme koji otežavaju da ona zatrudni. Duhovni otac nas je uvjeravao da je osnovni cilj braka spasenje supružnika, te da trebamo da se , ako je ikako moguće , potrudimo da dobijemo dijete, ali da u tome nije suština i smisao bračne zajednice. Međutim, mi smo svakodnevno čitali akatiste i molitve, sve u nadi da će nam Gospod dati porod. Obilazili smo sve manastire, molili se pokraj svetih moštiju, razgovarali sa raznim duhovnicima… Na kraju smo od svog duhovnog oca dobili i blagoslov za vještačku oplodnju. Nakon nekoliko pokušaja, postalo je jasno da nećemo postati roditelji. U prvo vrijeme sam nastavio da idem u crkvu.

Međutim, moj tadašnji crkveni život je bio stvar rutine – tijelom sam bio prisutan na službi, dok sam umom i dušom bio negdje drugo. Ubrzo sam prestao da posjećujem svog duhovnog oca, dok su odlaske u crkvu zamijenila besciljna lutanja u sutonu po budvanskim ulicama. Mnogo sam tada razmišljao o svemu, da bih i konačno shvatio suštinu svijeta i tužnu istinu o čovjekovoj egzistenciji. To bih ti slikovito mogao objasniti na sledeći način : zamisli gustu hrastovu šumu i u njenoj sredini najveće drvo koje je nadaleko raširilo svoje prekrasne grane! Na jednoj od grana slavuj poje najljepšu pjesmu. Međutim, drvo ne čuje i uopšte ne mari za njegovo pojanje! Tako se i Tvorac odnosi prema našim molitvenim vapajima. Uzaludno mu je uznositi i najljepše i najiskrenije molitve, budući da On za njih ne haje. Kao što sajdžija napravi časovnik i ostavi ga da radi potpuno samostalno, nemajući više nikakvog uticaja na njega, tako je i Stvoritelj sazdao ovaj svijet i istog trenutka prestao da se miješa u njegov poredak . U surovom svijetu mi smo prepušteni sami sebi i molitve, baš kao i moralne norme nemaju nikakav smisao“…

Rekoh mu da časovnik neko povremeno mora da navije ili , pak, da mu promijeni baterije. Samim tim mu je nemoguće da potpuno samostalno radi, bez ikakvog čovjekovog uticaja. Tako je i sa tvorevinom! Ono što je stvoreno i propadljivo jedino može egzistirati u nekoj vrsti zajednice sa nestvorenim i nepropadljivim Tvorcem. Po Božijem domostroju spasenja, čovjek je trebao da slobodno u ime tvorevine prihvati zajednicu sa Bogom. Međutim, praroditeljskim grijehom, čovjek se odaljio od svog Tvorca. Udaljen od Boga, svijet je postao prostor nepravde, koji u zlu leži(1.Jn.5,19). Međutim, Bog nije odustao od čovjeka i tvorevine, već je i “ Sina svog Jedinorodnog dao, da svaki koji u njega vjeruje ne pogine, nego da ima život vječni“(Jn.3,16).

Rekao sam mu i da razumijem agoniju i patnju kroz koje su on i supruga prošli od momenta kada su saznali da definitivno neće imati djece. Uzroke i smisao patnje i bola u ovom svijetu nismo u stanju da u potpunosti pojmimo svojim ograničenim umom. Na neka pitanja, odgovore ćemo dobiti tek u Carstvu Nebeskom. Međutim, ono što sasvim sigurno znamo je da patnja ponekad pročisti čovjekovo srce , učinivši ga tako prijemčivijim za Božiju riječ. Namjesto toga, on je dozvolio da patnja u potpunosti zaledi njegovo srce. Prestavši da odlazi na bogosluženja, dozvolio je da se njegovim umom zacari sumnja i pogrešna ljubopitljivost, dok je iz svog srca gotovo izagnao osjećaje vezane za Boga i bližnje. To svoje stanje neuvjerljivo projektuje na Boga, kojeg predstavlja kao nedostupnog za naše molitve i osjećanja.

Međutim, Gospod nikada od nas ne odustaje, strpljivo čekajući na naše pokajanje. Takođe sam mu rekao da je baš period Velikog posta, u koji polako ulazimo, pravo vrijeme da razmisli o sebi i svom životu. Pokajanje i povratak na duhovni put ne treba da odlaže, budući da časovnik ovozemaljskog života neprimjetno, no, ipak, brzo otkucava…

(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi)