Čekajući Godoa, gledaoci ne dočekaše predstavu

Piše: Dragan Koprivica

Povodom nove premijere u Crnogorskom narodnom pozorištu imao sam iskrenu nadu da će publika u našem Nacionalnom teatru, poslije duže scenske suše, napokon vidjeti dobar novi projekat, o kojem ću moći pohvalno pisati.

Da neko ne pomisli i da gajim animozitet prema kući koja treba da je perjanica našeg pozorišnog života. A od koje su u posljednje vrijeme uspješniji i Gradsko u Podgorici i Kraljevsko “Zetski dom” na Cetinju.

Posebno zato što se dohvaću aktuelnih društvenih tema danas i ovdje, od kojih CNP zazire kao đavo od krsta. Ovaj osvrt je, inače, jedan od rijetkih nenaručenih u Crnoj Gori, pisan ne kroz ružičaste naočare, već objektivno, pa može djelovati i bizarno.

Tim prije što se i ovog puta pokazalo da, kao i na Zapadu, ni u CNP-u nema ništa novo, jer se unedogled ređaju promašene premijere. Zato je i povodom Beketove drame apsurda CNP već duže u apsurdnoj situaciji da ne nazire svjetlo na kraju tunela.

Očito, rukovodeći se politikom nezamjeranja, ili što se ne razumije u teatar, jer i nije prevashodno pozorišni reditelj, ni novi direktor nije zauzeo odgovoran stav da zaštiti Nacionalni teatar od još jedne loše predstave.

Zato pitanje, da li je iko pravio kontrolne probe tokom pripreme projekta, iziskuje odgovor. U svakom slučaju, neko je morao upozoriti “svemogućeg” reditelja Diega de Breu da je njegova ovještala režija nešto već odavno viđeno u Crnoj Gori. I da se crnogorska pozorišna publika ne da zavarati, jer je i preko FIAT-a već odavno imala priliku da se nagleda i drama apsurda Beketa, Joneska, Pintera, i drugih, i uporedi brojne rediteljske rukopise.

Slovenački reditelj Diego de Brea je, kao i neki njegovi prethodnici, izgleda, zaključio isto, ko zna zašto, da je Crna Gora sa svojom publikom najobičnija palanka, kojoj se svašta može proturiti kao čudo od predstave.

U okruženju valjda i dalje vlada fama da je CNP dobra prilika za dobru tezgu, da se poture izanđale režije, negdje davno već odrađene, pa u Montenegru reprizirane nakon sto godina za neznavenu crnogorsku publiku. Ali je ona ovog puta pokazala godoovsko strpljenje i, kulturno čekajući Godoa, na kraju ne dočekala pravu predstavu.

Postavlja se opravdano pitanje kako je za gledaoce Narodnog pozorišta, dakle, najširu populaciju, tako olako prošao predlog da se radi sam po sebi dosta
hermetičan tekst drame apsurda. Kao drugo, jasno se nametao imperativ dobre
procjene kako će ovo štivo izdržati probu vremena u Crnoj Gori, koja je ionako
zemlja apsurda, a apsurd na apsurd vodi šaržiranju.

Kao treće, i glavno, reditelj je morao shvatiti da je bilo neophodno tzv. novo čitanje Beketa, ili od predstave neće biti ništa, a jedva je bilo nešto.  Istovremeno, postavlja se i pitanje kako to da za Branimira Popovića u raspodjeli uloga nije bilo baš nijednog mjesta, kao, ne samo najboljeg glumca CNP-a, nego i glumca koji je i odrastao, još kao amater, na beketovskim i drugim dramama apsurda.

Kako god, publika je u početku gledala čitavih četrdeset minuta ćakulanja
Vladimira i Estragona, bez ikakve režije i mizanscena, pa je već u prvoj rundi, po
sistemu “Ko preživi, pričaće”, bila prilično grogirana, a potom, kroz iscrpljujuće
dosadne scene, i nokautirana.

Problem, naravno, nije u glumcima i njihovoj nesposobnosti da iznesu rediteljske zadatke, nego u režiji i odsustvu rediteljske imaginacije Diega de Bree.

Rijetko kad prebacujući rampu, publici je ponudio već viđeni stereotip još iz sedamdesetih godina prošlog vijeka, danas zamoran i uglavnom nemaštovit, pa se dosada sa scene prelila na gledalište. Beket jeste imao za cilj i da plasira viziju vjekovne dosade, ali je dosadu trebalo prikazati interesantno, a ne biti dosadan na temu dosade.

Uz to, groteskno djeluje činjenica da je, pored glavnih uloga i korektne
glume Srđana Grahovca, Stevana Radusinovića, Dragana Račića i darovitog Petra Vlahovića, kao mlade nade CNP-a, u stvari, “najbeketovskija” bila u epizodnoj ulozi sjajna Nada Vukčević.

Čak nijednog trena nije izlazila iz uloge, hipnotički posvećena liku, uz vučenje po sceni geometrijski oblikovanog prtljaga enormnih dimenzija. Pritom se postavlja i pitanje zašto su i u ovoj rediteljskoj viziji Vladimir i Estragon morali baš govoriti kao izgubljeni u vremenu i prostoru jurodivi junaci, po već poznatom šablonu.

A bilo je hiljadu načina da se napravi otklon, i unese novina u već poznate koncepte likova. Uostalom, ako postoji i film o “Hamletu”, za koji su kao mizanscen poslužile i prostorije aerodroma, reditelj je mogao ponuditi novu viziju i ove drame apsurda, i novo čitanje glumačkih kreacija.

Ali predstava, u kojoj je režija ovještala, i gdje se ponajviše istakne jedan
lik, pritom epizodni, nema previše šansi za uspjeh. Dakle, u čitavom komadu de
Brei treba čestitati jedino na konceptu lika Lakija, i njegovim scenskim radnjama, što je, svakako, nedovoljno za cjelovit dramski ugođaj.

Uz to, i tokom ove predstave, koju je najbolje definisati kao glumačku, uz
većinom jalove rediteljske vizije, jasno se osjećao neodgovoran stav uprave CNP-a
što ne postavlja bar jednu dobru domaću komediju. Ili bar od kralja Nikole do
kralja Nušića. Gledaoci su se ovog puta katkad na silu pokušavali nasmijati na pojedine scenske bravure Srđana Grahovca, ali komad u cjelini nije funkcionisao.

Pa je i kompletna atmosfera u gledalištu bila tipa “niko sjetan, niko zadovoljan”.
Ako i dalje važi stara dobra podjela na interesantne i dosadne komade, onda
je nova premijera CNP-a eklatantan primjer dosade na dosadu, pri čemu su mnogi
gledaoci diskretno pogledivali na satove sanjajući kraj predstave.

A broj aplauza, slovom i brojem, je jedan. Kurtoazan, i na samom kraju. Tek reda radi, s mukom iznuđen kroz jeftini efekat De Bree sa stop-kadrom i gašenjem svjetla, što se više ne radi ni na Festivalu dramskih amatera u Bijelom Polju.

Dakle, ni na Zapadu, ni u CNP-u ništa novo. Evidentan je pad kvaliteta predstava, koje urnišu nadobudni reditelji sa strane, a uprava plasira u Narodnom pozorištu komade daleke od naroda i vremena. Naravno, CNP ne smije da se uhvati u koštac sa savremenim tekstovima, koji razobličuju našu složenu političku stvarnost, jer bi udarao u temelje vlasti.

A nacionalni teatri uglavnom i postoje da maskiraju neprijatnu stvarnost i društveni trenutak predstavama dalekim od vremena i gledalaca. Zato je tu bio i Godo, a novim projektom CNP pokazao ne samo da Beket ne korespondira s ovim vremenom, nego ni sam sa sobom, a to već nije do Beketa.

Vladimir i Estragon su istakli da je drvce na sceni, navodno, olistalo, ali je publika na kraju zamalo uvenula. No, zbog strpljenja, i kulture gledanja čak i dosadnih predstava, publika zaslužuje desetku.

Zbog svega navedenog, kao prelazno rješenje, upravi CNP-a, koja opet prelazi gledaoce, preporučujem da, za osvježenje repertoara i publike, reaktivira
predstavu Blagote Erakovića po tekstu kralja Nikole “Kako se ko rodi”.

Tako bismo opet imali nešto svoje izvorno, i vrlo gledljivo od komedija na repertoaru Nacionalnog teatra. Ako to već nije suprotno njegovoj programskoj koncepciji. A Eraković bi, da je on zamoljen da radi Beketa, sigurno i besplatno uradio bolju predstavu od ove, u kojoj je priča o Godou za gledaoce predstavljala pravi Sizifov posao. A ovako CNP manevriše na slijepom kolosjeku od Godoa do Sizifa, što bi teško i Filip Višnjić opjevao.

Izvor: Dnevna novina Dan

Pročitajte još:

Partijsko-politički monstrum