Čekaonice smrti

Piše: Emilo Labudović

Jesen je već duboko zašla u kalendar, zastudila i zamaglila, osrebrila svoja smrznuta jutra slanom i pobrala sve što se moglo ubrati. Tek još po koja smežurana voćka ili požutjeli list odolijevaju naletima vjetra, a jata ptica uveliko nebom kruže svoje oproštajne letove.

Dani su, uprkos „vraćenom“ satu, sve kraći i kao okašnjeli putnik prosto žure u okrilje noći. A kad noć svojim crnilom izravna sve njegove pukotine i neravnine, kad pokida i poslednje trake svjetla i pretvori nebo u beskrajni bunar modrila, kad gluva tišina i samoća zacare selom, tek tada se njegovo tiho nestajanje osjeti onim unutrašnjim čulom koje se ne da ničim zavarati. Kada pogled, uzalud tražeći u ugaslom ognjištu horizonta makar i žišku svjetla, uroni u ništavilo i suoči se sa prazninom van vremena i prostora, jeza od koje se mrzne gore od one Igmanske noći postaje nijemi svjedok koji „vrišteći“ opominje na sjenke smrti koje kruže i polako, kad kad se, kamen po kamen, kruni stijena, izjedaju selo. I svakim danom ga je sve manje, svakim danom kopni i nestaje, tiho, daleko od krokodilskih suza koje oni koji su mu davno i zauvijek okrenuli leđa liju nad njegovom sudbinom. Jer, kako, sa određenom dozom cinizma, tvrde aforističari: „nema jačeg lijepka od onoga kojim opanak prijanja za asfalt“. A ta vrsta „mraka“ kojim su obavijeni selo i njegova sudbina sve češće daju za pravo jednom čuvenom naučniku sa ovih prostora koji je, prateći demografska kretanja, jetko primijetio kako se naša sela polako i nezaustavljivo pretvaraju u „čekaonice smrti“.

Noćas, međutim, dok se napolju vjetar svađa sa odžakom i svira u njegove diple, hoću da te podsjetim na onu smrt koja je dnevna, jeziva i koja okrutno, mimo ljudskog i božjeg reda, uzima svoj danak.

… Klinički centar Crne Gore. Kovid – odjeljenje, soba intezivne njege gdje se, priključeni na respiratore, pacijenti bore za još jedan udisaj, za još jedan trenutak života. Prigušena neonska svjetla, šum ventilatora i ritmičko otkucavanje signala koji svjedoči da se život, okačen o tanku nit neizvjesnosti, još uvijek drži. Dežurna ljekarka bez odmora i umora, a već joj je peta noć dežurstva u nedelji, obilazi pacijente i kontroliše njihove parametre. I nada se, i brine se, jer povjereni su joj najteži slučajevi. A na kraju sale, do prozora, leži, nepomično, mlad čovjek, jedva tridesetak godina, oženjen, otac dvoje djece, tri i pet godina. Već treću noć mu se bore za život a njegovi udisaji su sve plići a protok kiseonika se velikim naporima održava na granici ispod koje nema nade. Dežurna doktorka svakih pet minuta prilazi njegovom krevetu i pokušava da ga ohrabri i ulije mu nadu. Krajnjim naporom zadržava suze jer joj strašno liči na brata, a i skoro su istih godina. I dok on sve pliće i sve ređe udiše kiseonik, ona se prisjeća njegovih riječi, dok je još mogao da govori. Obećao je, govorio je, dok se opraštao sa njima pred odlazak u bolnicu, trogodišnjoj ćerki lutku sa plavom kosom kao što je i njena, a petogodišnjem sinu bicikl. A supruzi je obećao da će se vratiti i da će, konačno, okrečiti kuću i kupiti novi kauč. I, sjeća se doktorka, stalno se vajkao što je podlegao atmosferi, pričama, nekim tekstovima na Internetu i nije se vakcinisao. Jer, pravdao se, nije vjerovao ni u virus ni u vakcinu, smatrajući to propagandom i zakulisnim zavjerama multikompanija vječito gladnih profita i tržišta.

Dok strepeći kao nad najrođenijim, dežurna ljekarka budno prati podatke na respiratoru i osluškuje pacijentovo sve nečujnije disanje, sve što zna o ovoj opakoj pošasti, sve što je svakodnevno istraživala, konsultovala domaće i strane kolege, govori joj da će biti poražena i da će smrt još jednom pobijediti. Čini sve što je u njenoj i moći aparature da zaustavi neminovno, radi tek sazrele mladosti, lutke sa plavom kosom i bicikla, radi topline zagrljaja supruge i obećanog krečenja, da ga otme iz zagrljaja smrti koja se tako jezivo kezi otuda iza prozora, a zora nikako da svane. I odjednom, bregovi linije srca se stropoštavaju i pretvaraju u beskrajnu liniju a jednolični ton aparata samo potvrđuje da je bitka izgubljena.

Doktorka, zadržavajući jecaj, skida masku i uređaj za ventilaciju sa zauvijek usnulog. Pod maskom lice, mlado a izmučeno, sa izrazom kajanja, a u širom otvorenim očima, praznog pogleda i bez sjaja, jezere se suze. Doktorka prevlači čaršav preko glave pokojnika i, bojeći se da će početi da vrišti iz sveg glasa, žuri u čekaonicu i tamo daje oduška nagomilanim a sustegnutim osjećanjima. Rida bez zadrške jer joj je pred očima slika brata, slika jedne nedovršene mladosti, nedoljubljene ljubavi i bezbroj neostvarenih snova i obećanja. Lutke sa plavom kosom, bicikla i krečenja koje će morati da čeka i čeka. Dok joj se suze, vrele i otežale od neiskazive tuge, kao brojanica nižu niz lice, ima osjećaj kako je, u praznoj čekaonici, nečiji ledeni pogled bode u leđa i izaziva drhtavicu. Sa iskrzane plastične klupe u čekaonici smrt se zadovoljno kezi, motreći stanje na ostalim monitorima i vrebajući novu priliku.

Dok izmučeno tijelo, uvijeno u bijeli čaršaf, odvoze u mrtvačnicu, u poslednji susret sa roditeljima, suprugom, djecom još nedovoljno svjesnom da tata neće doći i neće ispuniti obećano, kroz prozor u krvavocrvene oči dežurne ljekarke nadire jutro, mutno i kišovito.

Doktorka, tupa od bola i još jednog poraza, nastavlja da bdi nad ostalim pacijentima a jedan život se seli u brojke i statistiku. Brojke u kojima nema ničega o lutki, biciklu, krečenju… o snovima, nadama i željama. A napolju, podgoričkom glavnom ulicom, nevakcinisan i bez maske a sa tvrdoglavom upornošću „odbrane svojih temeljnih ustavnih prava“, jedan zreo, školovan i obaviješten građanin žuri na svoju uobičajenu jutarnju kafu. „Ne vjerujem ni u šta vezano za koronu“ – dobacuje u kameru televizijskoj ekipi koja provjerava kako javnost podržava nove antikovid mjere, i dodaje: „niko mi i ni pod jednim uslovom ne može uskratiti pravo da se slobodno i neograničeno krećem i ispijam svoju kafu“. I dok lista jutarnje novine, s osmjehom nevjerice prelazi preko izjave ministra zdravlja zemlje iz susjedstva koji kaže da „oboljeli a nevakcinisani pacijenti, kad prispiju u bolnicu, od svih ljudskih prava traže samo jedno – da budu izliječeni“! A da može samo da se zagleda u mutne i suzama zatrovane oči dežurne ljekarke, da vidi prazne dječje ruke, da čuje naricanje majke i supruge onoga koji se, sa još neiživljenih trideset godina, preselio u crne brojke i statistiku, sav Ustav bi mu se sveo na samo jedan član a sva prava na jedno: pravo na život.

Ne pričam ti ovu, inače istinitu, priču da bih te ubjeđivao u bilo šta. Dovoljno si odrastao, školovan, pametan i načitan da možeš da donosiš odluke o svemu. Na jednoj strani imaš svjetsku medicinu, hiljade ljekara najviše stručnosti i iskustva, hiljade i hiljade sati laboratorijskih istražuvanja, a na drugoj šačicu „sveznajućih stručnjaka“ sa Interneta, iz kuloara, neprovjerenih vijesti i naklapanja, teoretičara zavjera, itd, itd, pa vidi šta zdrav razum i logika nalažu.

Ovo, doduše, nije ono vrijeme u kojem je, kao kad se gradila pruga Šamac – Sarajevo, Trećoj ličkoj brigadi oduzeto zvanje „udarnička“ jer brigadiri nijesu htjeli da se vakcinišu, ali ipak je vrijeme i za malo društvene odgovornosti i solidarnosti. Htjeli to da priznamo ili ne, smrt, okrutna i neizbirljiva, čuči u čekaonicama naših života i vreba.

Smrt je, kažu, božije davanje i od nje se ne može pobjeći, ali treba uložiti sve što je u ljudskoj moći da se makar odloži. Makar dok se ne kupi lutka, nabavi bicikl i okreči kuća. I dok dežurna ljekarka čije dežurstvo već duboko gazi u dan, konačno malo predahne i zaliječi rane bez krivice izgubljenih bitaka.

Pročitajte još:

Pisma sa sela kojeg više nema: Šta ostane kad padnu haljine…