Cetinjski sabor – svijetli put u sjevernoatlantski nužnik!

Ovih dana je ogromna sila, nemjerljiva sa bilo koje tačke gledište, besomučnim i histeričnim tegljenjem za uši nasilno uvukla Crnu Goru u NATO.

Naime, u Skupšini Crne Gore na Cetinju, održanoj 28. aprila 2017. godine- kao roboti su za NATO glasali crnogorski parlamentarni robovi koje Zapad drži za gušu- kompromitirujućim materijalima, ili za nos- grantovima koje su obilato uzimali.

Tako je Crna Gora ušla u NATO na tužan način, u skladu sa stihovima Bora Đorđevića: “Dva je vuku a trojica tuku!” Nema sumnje, od sada će lovačko društvo pod nazivom „Vojska Crne Gore“ imati zadatak da lovi „nedemokratske“ crnce i Arape po svijetu!

Ako nekoga od tih vojnika crnac pogodi strijelom, ili ga raznese razjareni Arap, javnost će biti obaviještena da je- „heroj Crne Gore” poginuo “šireći demokratiju i donoseći slobodu drugim narodima!“

Mada, možda o njima nećemo ništa znati, kao što danas slabo šta znamo o crnogorskim vojnicima lociranim u avganistanskoj bazi “Šahin”, koju je nedavno napalo deset talibana te pobilo preko 140 tamošnjih vojnika.

Zli jezici govore da je vrh crnogorskog režima, po dobijanju avaza iz Avganistana, bio u čudu i pitao se – Zašto crnogorski vojnici nisu napravili kontraofanzivu, vještim manevrom okružili Talibane, potom ih neutralisali i slikali se sa leševima- kao što to rade Ameri?

Da su to uradili, pa talibanske glave (i pokoje uho- koga glava nije zapala) donijeli na Cetinje, to bi bio istinski dokaz da je Crna Gora vješto savladala NATO standarde. Ovako je ostao samo tupi zvuk retoričkog veleslaloma crnogorskog režima- koji tvrdi da je “ulaskom u NATO Crna Gora postala dio zajednice najrazvijenijih država svijeta”.

Šokirana crnogorska javnost je te slavne riječi bogatih knjaževa crnogorskog režima ovako protumačila:

„Ekonomska raspalina Crna Gora, totalno opljačkana i privredno razbucana od vrha države, postala je po stepenu obnaženosti- supergologuzi, ali po nivou ugleda- najugledniji pocijepani prosjak među najrazvijenijim državama NATO-a“?! Interesantno tumačenje javnosti, zar ne?

Vječna frka u Evropi, i vašingtonski poklič- “Mir putem sile”!?

Elem, nedavno je sedam država Balkana, pa i Crnu Goru među njima, posjetio neadekvatni republikanski senator Džon Mekejn, agresivni predstavnik američke “duboke države”- oličene u krupnim korporacijama i bankarima Vol Strita.

Ta američka “duboka država” je uvijek postojala, a kako ona funkcioniše kroz vrijeme vidjećemo kroz jedan primjer iz dalje prošlosti Evrope. Recimo, iz vremena kada je jačala Hitlerova Njemačka.

Naime, nedavno je kolega Aleksandar Aleksić, bivši gredonačelnik Cetinja, podsjetio javnost na obavještajnu informaciju iz SAD koju je, desetak godina prije početka Drugog svjetskog rata, imao sovjetski general NKVD-a Viktor Aleksandrovič Drozdov. Evo te informacije u cjelosti:

„Američki predsjednik Herbert Huver se 1929. susreo sa uglednim preduzimačima SAD iz centra „Rasel”. Oni su Huveru saopštili sledeće, citat: „Približava se kriza. Možemo pokušati da izbjegnemo težak položaj- samo ako promijenimo raspored snaga u svijetu. Zato, treba pružiti pomoć Rusiji, kako bi se ona riješila rasula – posljedica građanskog rata, i pomoći Njemačkoj da se riješi pritisaka Versajskog sporazuma”.

Huver je prigovorio: „Ali, za to je potreban novac, nekoliko milijardi. A zašto nama to treba, šta će biti posle toga?” Oni su odgovorili: „A poslije toga treba sudariti Rusiju i Njemačku, kako bi se, oporavivši se poslije krize, SAD našle jedan na jedan sa preživjelim od ova dva neprijatelja!“

Elem, ostalim narodima Evrope je tada, po ovom scenariju koji se ostvario čak i u detaljima, ostavljena jedna od dvije tragične uloge. Da budu dio antihitlerovskog pokreta te da masovno ostavljaju kosti po ratištima, ili da budu u redovima kolaboracionista- pa da po pravilima žanra završe na vješalima ili kao žrtve nekontrolisanih masovnih strijeljanja bez ikakvog suda. Tako se na ovim „svijetlim grobovima“ uzdigla ekonomska moć Amerike!

Ipak, danas izgleda kao da se ništa nije promijenilo za ovih devedest godina. Slikovit primjer imamo iz nedavne političke prakse Sjedinjenih Američkih Država. Taman kada se preko svojih medija “duboka država” naoštrila da predsjednika Trampa proglasi ludim, i pošalje na neuropsihijatriju jer je imao “paranoidne napade mirotvorstva”, Tramp je odlučio da potegne krilate rakete.

Poslije njihovih eksplozija u Siriji- ti isti mediji su otpočeli veličanstveno slavlje uz krike- „Zdrav je, zdrav je naš mili predsjednik“! I odmah promovisali novi američki princip pacifizma- „Mir putem sile“, koja je zazvonila kao eho poznate krilatice: „Rat za mir“, koja je orginalni izum sa naših prostora.

Svjetska javnost je iz ovog primjera izvukla naravoučenije- američki predsjednik koji ne puca raketama na sve strane- može zaglaviti na neuropsihijatriji kao teško oboljeli pacijent!

Ivo Andrić- Kada bi ljudi znali koliko malo pameti upravlja svetom…

Nema sumnje da američka “duboka država” ima svoje sluge i promotere i u Evropi. Od njihovih spikera se može mnogo čega saznati. Recimo, uoči dolaska američkog državnog sekretara, gospodina Ultimatuma Tilersona u Moskvu, jedan njemački „novinar“ je na ruskoj TV rekao sledeće:

“Po dolasku gospodina Tilersona- svako će dobiti obavezujuće domaće zadatke od SAD. Evropa ih je već dobila, dobiće ih i Rusija, Kina,…, i svako će morati raditi svoje domaće zadatke.”

Ukratko, moćni establišment SAD projektuje planetu kao jednu veliku tamnicu. U njoj će raznorazne vođe, šeici ili predsjednici naroda- koji su srećni osuđenici na život- raditi nekakve domaće zadatke.

Domaći zadaci će, sve su prilike, biti razni- ali niti jedan državnik neće dobiti domaći zadatak- da mu narod živi bolje, da ekonomija bude jača, da se živi u prostorima gdje nema stresa. Izgleda da se ta sistemska bahanalija i orgija antilogike zove- Novi svjetski poredak!

U tom novom poretku, koncepciju domaćih zadataka određuju atavističke spodobe koje su umislile da su na nivou božanstava. Narod u takvom bjelosvjetskom ludilu isto ima domaći zadatak. On bi se mogao formulisati ovako- Spašavaj se ko može!

I to se zove 21. vijek?!

Elem, sigurno je mnogo ljepše bilo živjeti u vremenima dinosaurusa. Naprosto te je mogao pojesti dinosaurus, i to je bilo pošteno. Mnogo poštenije, nego da te danas po svom konfliktnom programu pojedu pogani Soroš ili Bžežinski koji su, eto, odlučili da zadavanjem nekakvih „domaćih zadataka“ od planete Zemlje naprave „krvavu mrlju na nebu“.

Moguće je da se ovom ostarjelom dvojcu sviđa indijski ritual gdje sa mrtvim starim mužem na lomaču ide i mlada žena, da ih oganj zajedno spali. Možda ovi izopačeni “bjelosvjetski mudraci” žele da sa njihovim odlaskom na nebo- oganj sprži cijelu planetu, jer ona nije dostojna da živi poslije njih?!

Tako smo zbog gramzivosti i ludila moćnih krugova došli do ovovremene destabilizacije planete, koja može dovesti do globalnog nuklearnog sudara. Ako se on desi- prvi put u istoriji ekonomska snaga sukobljenih strana neće imati nikakvo značenje. Naime, za samo par sati Agmagedona sva ekonomija nejrazvijenijih država svijeta može nestati, kao da je nikada nije bilo.

Sada su nam, vjerovatno, jasnije riječi velikog pisca i nobelovca Ive Andrića koji je rekao sledeće: „Kada bi ljudi znali koliko malo pameti upravlja svetom, umrli bi od straha!“

Albanski faktor divlja po Balkanu kako mu volja

Senator Mekejn je tokom nedavne posjete Balkanu podijelio domaće zadatke ovdašnjim „državnicima“, napravljene u lavirintima “duboke države” SAD. Upravo zato se Džon Mekejn šepurio na toj turneji kao da je on predsjednik SAD, a ne Donald Tramp.

Ipak, svi jadni i čemerni državnici Balkana su se tresli od njega, jer je poznata Mekejnova povezanost sa svakakvim zlom ovoga svijeta. Koliko je duboko i naopako političko oranje sumanutog Mekejna najbolje svjedoči podatak da je on u maju 2013. posjetio sjever Sirije, gdje se sastao sa navodnim borcima protiv režima sirijskog predsjednika Bašara al Asada, među kojima je bio Abu Bakr al Bagdadi, vođa Islamske države.

Upravo zahvaljujući Mekejnu i sličnima iz zapadnog establišmenta sadašnje stanje na Balkanu je katastrofalno. Sledeći njihove instrukcije, albanski političari svako malo kontrolisano ispuštaju ratne krike, a njihovi “naoružani gerilci”, tačnije- teroristi, rade sve što zažele.

Naravno, tu se uopšte ne radi o nekakvoj ljubavi prema Albancima, koji za svaki doručak jedu američki osiromašeni uranijum, već o praktičnim razlozima komercijalne prirode. Recimo, od Albansko- američke građanske lige vremešni senator Mekejn je dobijao mnogobrojne izdašne napojnice u vidu donacija, a za raspirivanje ratnog požara po Balkanu čak i „Balkansku nagradu za mir“.

E sad, da li je i od Al Bagdadija Mekejn dobio “Nagradu za mir Islamske države”, nije poznato- ali je sigurno zaslužio više od ikoga!?

Na kojim principima se zasnivaju sva dešavanja na Balkanu- saznali smo iz jedne važne TV emisije pod nazivom „Život priča“, autorke Tatjane Vojtehovski. Njen eksluzivni gost je bio diplomata, magistar političkih nauka i bivši novinar- Miroslav Marjanović, inače- čuveni srpski obaveštajac i kontraobaveštajac, pod pseudonimom Atos, koji je u Parizu dobijao važne informacije od kolega iz francuske tajne službe DST, a potom ih proslijeđivao Beogradu.

Naime, Miroslav Marjanović je 12. juna 1998. godine, na osnovu informacija koje mu je predao francuski obavještajac Marsel, prenio Beogradu da:

“Francuska obaveštajna služba DST procjenjuje da su Francuska i Njemačka sve bliže zajedničkoj opciji po kojoj bi trebalo ići na podjelu Kosova i Metohije – na srpski i albanski dio, s tim što Albanci ne bi imali mogućnost da steknu potpunu nezavisnost i eventualno se otcijepe, pripoje Albaniji, i slično.

Albanci bi, po toj opciji, imali status gotovo istovjetan kao i Republika Srpska u Bosni u Hercegovini. Amerika i Velika Britanija, s druge strane, zagovaraju radikalniju podjelu Kosova i Metohije. Po njima, Albanci bi trebalo da dobiju nezavisnost bez ograničenja, s pravom otcijepljenja od SR Jugoslavije. Uloga i obaveza Amerike bi s tim u vezi bila da ih pripreme, organizaciono i vojno, za potpuno osamostaljivanje.”

Što se tiče podjele Kosmeta, dokumenti DST su navodili da se u vezi podjele najviše spominje Dejtonski model podjele, gdje bi Srbima pripalo 51 odsto, a Albancima 49 odsto teritorije KiM.

Razlog insistiranja SAD na otcijepljenju polovine teritorije Kosmeta, koja bi pripala Albancima, je bio vrlo racionalan i prihvatljiv. Reklo bi se da upšte nije išao na štetu Srba, bez obzira na to što je ujedno donosio i bogatu zaradu Vašingtonu.

Uostalom, evo kako to objašnjava Francuska obaveštajna služba – DST: “Vašington planira da ovim poduhvatom inkasira između 1,8 i dvije milijarde američkih dolara. Albanci bi, po toj opciji, imali status gotovo istovjetan kao i Republika Srpska u Bosni u Hercegovini.

Krajnja namjera Evrope, Francuske i Njemačke u prvom redu, ali i Amerike, je da Albancima, u stvari- njihovoj dijaspori sa Kosova i Metohije, iz Albanije i Makedonije, u narednih nekoliko godina isisa ogroman kapital kojim raspolažu od narko poslova, šverca oružja, prostitucije i tome slično.

Tako bi se čitav taj kompleks neutralisao kao bezbjednosno i politički sve veći problem uopšte, kako u Evropi, tako i u Americi.“

Advokat Đavola ne siječe okrvavljenu ruku koja mu daje dolare

Informacija da je za otcijepljenje polovine albanskog dijela Kosmeta Vašington planirao da od albanske mafije inkasira između 1,8 i dvije milijarde američkih dolara- otvara sve karte i objašnjave svu tragediju koja se događala na Balkanu.

Ispada sa su rat na, temeljno opljačkanom, Balkanu organizovali i produžavali oni koji su na njemu masno zarađivali, gurnuvši sve države Balkana u dužničku provaliju. Dok je trubio o civilizacijskim vrijednostima i demokratiji, Zapad je iz svakog oružanog i neoružanog konflikta, bilo da se radi o Balkanu, Ukrajini, Bliskom Istoku- na prvo mjesto stavljao pitanje- Koliko se novca može inkasirati na nesreći konfliktom okupiranog naroda.

Elem, ako su likovi poput Mekejna, Olbrajtove, generala Veslija Klarka i ostralih neznanih junaka- imali namjeru da odvajanjem pola Kosmeta inkasiraju od albanske mafije između 1,8 i dvije milijarde američkih dolara, ispada da su za sadašnje stanje na Kosmetu, kojeg su u cjelosti odvojili od Srbije- inkasirali duplo više. Eto, gdje je danas problem Kosmeta, ali i drugih nestabilnih teritorija koje se samo šire na Balkanu.

Da li albanska mafija treba Ucjenjivaču Mekejnu da plati za raspad Makedonije takođe dvije milijarde dolara, nije nam poznato?! Koliko Mekejnu albanska mafija mora da plati za formiranje opštine Tuzi, vjerovatnu albansku autonomiju u Crnoj Gori ili njeno potencijalno otcijepljenje- takođe ne znamo!

Ali zato znamo da Mekejn tokom poslednjeg mešetarenja po Balkanu nije posjetio Makedoniju, već je o glavi i trupu te države pregovarao u Prištini i Tirani.

Znamo i to da je Džon Mekejn posjetio Podgoricu 12. aprila, a već 22. aprila Vojska Crne Gore zasadila u Bijelom Polju dvadeset osam stabala breze i jedan kukurijek, što simboliše 29 zemalja NATO, sa Crnom Gorom među njima.

Da su pregovori Mekejna sa albanskom mafijom oko Tuzi bili uspješni, svjedoči činjenica da je prestravljeno crnogorsko rukovodstvo već 27. aprila na Skupštini Crne Gore u Podgorici izglasalo odluku da Tuzi budu samostalna opština.

Primjećujemo i da albanske narko- bosove i švercere oružja, albanske kraljeve prostitucije, trgovine bijelim robljem i ljudskim organima efikasno ne proganjaju američke službe? Znamo i odgovor na pitanje- zašto je to tako!? Pa, ko bi tada sa Balkana davao milijarde dolara šefovima američke „duboke države“?

To je jedini razlog zbog čega likovi poput Mekejna ne žele posjeći okrvavljenu ruku koja im vrećama baca dolare, umrljane krvlju nedužnih i oblivene suzama nejakih.

Potpuno je jasno kakav je “domaći zadatak” on uručio srpskim, makedonskim i crnogorskim „državnicima“. Nema sumnje da je ovaj advokat đavola to formulisao na ovaj način – ne smetajte američkoj „dubokoj državi“ da trguje sa albanskom mafijom oko placeva koji su djelovi vaše države, da vas jad ne bi našao!

Crnogorsko rukovodstvo, „okruženo“ Mekejnom, je nakon pregovora sa senatorom izašlo iz mišje rupe i propištalo javnosti- da se Rusija ne smije miješati u trgovinu američkog senatorskog mačka sa balkanskim miševima.

Poslije svega, jedno je sigurno- u sudaru želja nesretnih balkanskih državnika i aspiracija albanske mafije- duboka država SAD će uvijek biti na strani ovih drugih

Robovima Ustav ne treba!

Mekejnova prljava turneja po Balkanu, i slavno trgovanje sa albanskom mafijom, je krunisana poniznim glasanjem crnogorske Skupštine za ulazak u NATO, 28. aprila na Cetinju. Nema sumnje da će čak i Zapad, koji je projektovao ovaj jeftini spektakl, sa gađenjem gledati na one koji su na tom saboru glasali za NATO.

Zapad odlično zna da je ta odluka nelegitimna- jer je donesena protiv volje dvije trećina građana Crne Gore. Zapadni ucjenjivači su čak natjerali crnogorsko rukovodstvo i njihove poslanike da padnu toliko nisko da i svoj Ustav pogaze. Naime, umjesto 54 poslanika- koji su po Ustavu trebali da glasaju za priključenje NATO paktu, da bi odluka bila legalna, glasalo ih je samo 46!

Zapad je na taj način svojim slugama u crnogorskoj Skupštini na Cetinju otvoreno rekao- Vama, robovima Ustav ne treba!

Naravno, Zapad plaća svoje sluge grantovima, drži ih u šaci kompomitirujućim materijalima, ali ih ne voli- jer se tu nema šta voljeti. Dakako, on voli da s njima noge otire, da im sipa so u roviti mozak i tjera na samouniženje, ali- i da ih u tamnice trpa kad im istekne rok trajanja.

Primjer je Makedonija, čije je rukovodstvo pristajalo na sve samo da se ne desi Kosmet na njihovoj teritoriji. Makedonski državni vrh je prvi primio zapadne vojnike na svoju teritoriju, podržao bombardovanje Srbije i Crne Gore- i među prvima priznao Kosmet kao nezavisnu državu.

Za takvo ponizno, ropsko i nedostojno ponašanje svog rukovodstva, Makedonci su voljom Zapada dobili po zasluzi- ustanke Albanaca u Makedoniji i neizbježni raspad države. I ne samo to- Zapad će sve te makedonske „državnike“ u zatvore potrpati, i ništa im pomoći neće što su svo vrijeme bili najposlušniji robovi.

Nema sumnje da crnogorski režim ide trasiranem makedonskim putem. Zapad odlično zna da crnogorski poslanici na Cetinju nisu glasali zbog ubjeđenja, već moranja- da im Zapad ne bi šiju zavrnuo.

U strahu od nelijepe sudbine, crnogorskom režimu je životno bilo nužno da kolektivno skoči u sjevernoatlantski nužnik, ne želeći prihvatiti istinu- da se kroz poniznost ne može bježati vječno, jer svemu dođe svoj kraj.

Upravo zato, nigdje ne treba žuriti i nigdje se ne može zakasniti. Na kraju će, zakonomjerno, sve stati na svoje mjesto, jer- „Vrijeme je majstorsko rešeto“, što bi rekao Njegoš!