Četnici u Hiltonu
Bećir Vuković
Piše: Bećir Vuković
Nad Kraljevom, živa vatra seva,
Da vidimo kog četnika nema,
Nema Sime, nema ni Deroka,
To su Draži, dva najmilija momka,
Našeg Simu, ubili su Nemci,
Presekli ga mitraljeski meci,
A Deroka, mladog kapetana,
Mučki ubi četa partizana,
…………………………
(Orilo se u sali hotela „Hilton“ u Podgorici).
Kakav DPS zaokret. Umjesto da mi ženimo i udajemo uz četničke pjesme, depeesovci nam ukradoše ideologiju.
Tako, na jednoj depeesovoj svadbi u Podgorici, u „Hiltonu“, pjevale su se četničke pjesme, što je (ne)moguće. Fantastična neka jednačina – moguće, a, nemoguće.
Nije važno ko je naručio pjesmu, da li stari svat, da li je zapjevao prstenski đever, ili prija (majka mladoženjina), da li je mladoženja iz Donjih Mrka ili Mrčajevaca, ili iz Kraljeva, ali je fakat – pjevale su se četničke pjesme na svadbi visokog DPS funkcionera. Elem, jednog sa vrha očerupane jelkice.
Najgore što je mogao doživjeti u svom vijeku jedan dukljanin – montenegrin, jeste da se ori četnička pjesma na svadbi visokog DPS funkcionera. Ali, gore i od gorega jeste da se četnička pjesma – zapjevala – spontano. Onako spontano, kao što spontano, iz bijela grla, o Draži, zapjevaju četnički unuci.
Može li se zamisliti da na svadbi unuke prvoborca, koji je „pregazio“ Sutjesku (u „Grandu“ na Cetinju), pjeva četnička himna – Od, Topole, pa do Ravne gore…. Ne može se zamisliti. No, kako je krenulo – nećete morati zamišljati – vaistinu, i slušaće te.
U „Hiltonu“, pjevana je četnička pjesma na svadbi crnogorca, koji pravi novog crnogorca (antisrbina), dakle, na svadbi političara čija se vlast održava na infuziji: bjelaši – zelenaši – četnici – partizani – Srbi – 100 odsto crnogorci. Ipak, stara dramaturgija. Pitajte grobara Boža Koprivicu.
„Znamo mi njig“, ali, znaju li dukljani ko su depeesovci. Jok. „Ne znate vi njig“.
Znaju li to crnogorski intelektualci, pisci, akademici, novinarčići, šuplji analitičari. Da li svi zajedno smiju prnuti – što će reći pitati, zašto se na toj i toj svadbi, ooorilaaa četička pjesma.
Smije li pitati, onaj nesuđeni gospodin, analitičar, bivši vozač drezine, jeste, Đonović: ko je, u po bijela dana u „Hiltonu“ pjevao četničku pjesmu o Dražinim oficirima. Ako ne smije niko bleknuti o tom „skandalu“, zašto blejati o bilo čemu drugom.
Šuplja džeza (kako se šale sa Đonovićem), sigurno će podviknuti: ko to tamo pjeva četničke pjesme. Tresnuće šakom o prsi, pa taman kad bi ga vratili za konduktera drezine. Pa kad ne bi gledao pruge. On je – dosledan – pa da će ga brade koštati.
Ono u šta smo sigurni jeste da vlast neće „nekažnjeno“ promaći ni mimo matičara Mitra Vukovića (samo da mu saopštenje ne bude plagijat ko ono prošlo). Kad, Mitar, zasuče brk, a sine crvena krpena toka.
Što ćute muslimanski funkcioneri. Znamo, kako su muslimani alergični na Ćetnike, pa što ne zaviju turbane oko glava, pa pravac kod predsjednika vlade.
U prolazu i pitanje: je li se mlada udala u četničku kuću. Je li se udala u Srbiju. Ako se udala u bratsku Srbiju, onda, mora da se udala u Kraljevo. Uostalom, ne bi svatovi izabrali baš četničku pjesmu u kojoj se pominje Kraljevo, da nisu Kraljevčani. Svaka ti čast, mladoženjo, ako si ti zaklikto: Nad Kraljevom, živa vatra seva…
Depeesovci nisu pjevali, samo su aplaudirali, sa visoko podignutim rukama. I, zasukanih – belih rukava…
Drugo sam, recimo, ja, to su moje pjesme, ali zašto oni kojima je poezija Sekule Drljevića smisao života, zašto oni, ne smiju – meknuti. Mek, mek… Zašto oni, koji se zaklinju u poeziju Sekulinu, od muke ne zamuču, pa šta bude, pa kad bi i izgubili onu policijsku apanažu.
O, specijalni tužioče, o, genije, lukosade, šta je, bre, ovo. Je li i ovo odjek „državnog udara“. „Hilton“ je od Tužilaštva samo 26 m.
P. S.
Poštovani, ova pjesma jasno pokazuje, da su se četnici borili protiv Njemaca. Nije naglašena pogibija četničkog oficira koji je poginuo od neprijatelja, Njemaca, nego – boli – mučko ubistvo od brata..! Tu je akcenat pjesme. Taj akcenat i danas ima istu težinu..!
Četnička ideologija za 21. vijek:
1. Masovno učestvovanje na protestima protiv Slobe, uz nošenje američkih zastava po Beogradu 1992. godine.
2. Izbacivanje u etar kadrog Vuka Manitoga, koji je potpisao SVE sa NATO paktom, kao ministar spoljnih poslova 2005. godine.
3. Klicanje Nerazboritom Prestolonasledniku, koji Srbima 2011. čestita hapšenje Ratka Mladića.
4. Ovako je u petak američki ambasador Kajl Skot pozdravio nekoliko stotina Pranjanaca i pripadnika Ravnogorskog pokreta na Galovića brdu, u Pranjanima kod Gornjeg Milanovca, mestu gde je pre 72 godine izvedena najveća saveznička akcija spasavanja vazduhoplovaca nazvana „Halijard“.
Čekam minuse od ovih što se dive znamenju sa kosturskom glavom.
Živim na Topolici u Baru (ime Topolica je dobila po Karadjordjevicima iz Topole koji na obali sagradiše dvorac sto ga od njih otkupi knjaz Nikola). Precutno se milasevi dogovoriše da izbrišu naziv i sad ne znamo dje živimo. NEMA NIGDJE VISE T O P O L I C E a ni dvorca Karadjordjevica. Nema ni Malog dvorca!!!!Krije se ko je sagradio STAKLARU ( sada restoran Knjazeva basta!?
bravo Bećire britka sabljo
Možemo li vidjeti fotografije koje su objavljene u medijima u Srbiji ili je zabranila udba?
…i opet ce, i opet ce…2023.-ce!!
… Nama se samo čini da smo stvarni!!!
Mi smo ustvari samo jedna (ne)moguća spisateljska imaginacija nepoznatog jednog, nekog drugog, a istog Markesa!?
Kada se jednom budemo budili iz bunila vjekova naći ćemo sebe u jednom fantastičnom štivu, zaglavljeni u štivu ludome, romanu izmaštanom!
Zbilja, jesmo li mi baš oni (ne)mogući u stvarnosti!?
… Markes “ magični“, Miljanu Miljniću u jednom ribarskom restoranu ukraj Bogote: Dragi gospodine, da li vi to tvrdite da zaista u stvarnosti postoji jedna takva zemlja!? … Pa šta sam ja onda radio “ sto godina u samoći „, oči objelio smišljajući nešto magično i nepostojeći! ??? Šta … ?
MM, mag najvažnije sporedne stvari na svijet cijeli : … Montenegro, Montenegro, gospodine Markes! Eto vam ispred vas živoga dokaza, kako vam ja ne mogu garantovati da sam bezuslovno stvaran!
( … Svojevrameno mi ispričala ćerka Miljanova, o susretu dva “ magična“ u jednom sirotinjskom ribljem restoranu u predgrađu Bogote, jedne godine …)
… A četnici, jesu li to baš oni četnici srpski koje je đavoljim lažno zaslovila komunosatanistička (h)istoriografija, magična ona, nepostojeća ona, markesovski plagirana?
Do mnogih istina sam došla upravo boraveći u izolaciji, pa tako i do one hrišćanskog apologete Zekerajas Ravija koja kaže:” Činjenica je da je istina bitna-pogotovo kada si ti onaj koji trpi posledice laži.” Zato imam potrebu da govorim Istinu o ogromnoj unutrašnjoj duhovnoj katastrofi i lomu našeg naroda nesposobnog da se otrgne šizofrenim karakterima , idejama i scenarijima, sa čime se suočih mnogo puta, ali nikada i nigde kao u selu Tubravić kod Valjeva i ovde u Podgorici. Pored srbskih stratišta, to su prava mesta na kojima svaki Srbin i Pravoslavac, svaki hrišćanin, treba da stavi prst na čelo i da se zapita :“Zar nas Istorija Staroga i Novoga zaveta ničemu nije naučila !? “
Vaspitana da budem kći svoje otadžbine, da je volim i da se sa ljubavlju odnosim prema njoj, razlog su što sam sledbenica i poštovalac hajduka iz junačkih epskih pesama, neustrašivog viteškog duha izvornih četnika , heroja Srbske četničke akcije, balkanskih ratova , Prvog i Drugog svetskog rata, nepravedno gurnutih u zapećak srbske istorije , koji svakako zaslužuju da se o njihovim podvizima mnogo više zna i čuje, kako bi jedan od najsvetlijih perioda naše istorije kome ovi junaci pripadaju, konačno zauzeo zasluženo mesto u istoriji sveta.
Iako sam kao hrišćanka dužna da volim sve ljude kao svoju braću i sestre, u svom srcu osećam da opet treba više i jače da volim one s kojima me vezuju uže, krvne veze-Upravo one o kojima pisac Stanislav Krakov u svojoj knjizi ”Plamen četništva”, inače i sam pripadnik odreda Vojina Popovića Vuka, jednog od najčuvenijih četničkih vojvoda, ovako zbori:
„Šta znamo o četnicima? Da su drugovi slobode, junaštva i samopregorevanja.Slušamo ili legende ili ih vidimo fotografisane svečano sa oružjem po kalendarima. Ali njihov pravi život i dela stoje skriveni od nas vremenom, zaboravom, tajnom. Jer dok su preslavno umirali, moralo se ćutati. Njihova mlada tela odnosili su virovi ili su nestajala u vatri, padala pod noževima i pod olovnim plamenom. Oni nisu kao vojnici savesno i časno ginuli zato što tako treba, nego samo zato što su oni to sami hteli. Ponosno su planine našeg Juga skrivale u sebi ljude tako bliske prirodi i bogovima. Rođaci po osećanju sa Kraljevićem Markom i starim hajducima, hlebari, salebdžije, zidari i seljaci, mirni ljudi i tihi, postajali su u šumama smeli, neposredni i oslobađali se svega ličnog i suviše osećajnog. Komita, hajduk i junak umeo je da bude skoro svaki Srbin sa Juga, ako ne kroz ceo život, a ono uvek u trenucima sudbonosnim po njega, njegovo selo i našu budućnost. ”
Upravo su ti hajduci, hlebari, salebdžije, zidari i seljaci, mirni ljudi i tihi, ti drugovi slobode, junaštva i samopregorevanja, moja inspiracija, jedini istinit motiv i razlog zbog koga sam ispred manastirske crkve posvećene svetom Đorđu, iz oko 1321.godine, u porti manastira Ajdanovac koji pripada Eparhiji niškoj SPC i nalazi se na obroncima Jastrepca nedaleko od Prokuplja, zajedno sa Slobodanom Bačevićem, jednim od prognanika i stradalnika sa Kosova i Metohije o kome Mitropolit Amfilohije svedoči u “Novom kosovskom raspeću”, dala svoju četničku zakletvu *Vo imja Oca i Sina i Svjatago Duha* . Stigosmo dotle da mi, borci za veru i progonjeni zbog vere , ponosni na svoje junačke pretke, četnička obeležja i sve što ona zaista predstavljaju, “uznemiravamo” narod u Crnoj Gori. Rečima komunista – NISMO POLITIČKI PODOBNI, do prvog sledećeg krvavog sukoba ili nekog novog rata kada će ta politika iz korena da se promeni.
Možda upravo ovaj odgovor najbolje govori o “mudrosti”, “iskrenosti”, “istinitosti” “čestitosti” i „bratskoj ljubavi“ u nas pravoslavnih Srba, u prilog našeg duhovnog i biološkog propadanja i nestajanja.
Spremte se spremte četnici,silna će borba da bude.Ako ova jesen kada počne lišće da pada, kada sve požutu, ne odnese ovu ološ, onda bolje da bas nema.
„Pjevale su se četničke pjesme na svadbi visokog DPS funkcionera Duška Markovića“ istog onog koji mi je ispred SUBNOR-a poručivao da :“CRNA GORA NIJE RAVNA GORA. NITI JE BILA NITI ĆE IKADA BITI“, te da smo mi, sledbenici četnika , naše junačke tradicije i istorije:“ OSTACI REAKCIONARNE PROŠLOSTI“, pa me eto gotovo tri godine „ZBOG DEKLARISANOG DELOVANJA U RAVNOGORSKIM UDRUŽENJIMA U SRBIJI“ mrcvari po samicama u sedmoj deceniji života. E, to su vam ti školski primeri „UDBAŠKIH ČETNIKA“ zbog kojih se pojam ČETNIK svodi na onu:“ USE, NASE I PODASE“, a zapravo nisu ni LJUDI a kamoli ČETNICI .
Spremte se spremte, četnici, silna će borba da bude!
Laži lažo da se veselimo!
Ovako i ujkani Šokci pjevaju šumadijske pjesme na svadbama ,
valjda se tada konvertiti prisjećaju da su Srbi prebjegli iz Bosne u Slavoniju.
Sve može,i od Topole….i spremite se spremate…ali vrlo teško o Djurisicu mlad…
Jer on je komandant Crne Gore,e tu je vrlo opasno za mnoge.Ali lako će oni u rikverc svi ako zagudi a hoće.Tamo daleko i Barba Vlado su im u duši,samo što to ispoljavaju na žurkama,svadbama,veseljima.Nešto su mi sumnjivi odjednom.Valjda je prpa neka,Kurti se mota po Vasojevicima,Haradinaj u ujcevinu u „albanskim Alpima“,vitlaju zastave crnog gavrana pred Podgoricom.A vreme je došlo da malo rasterete po svadbama sebe i društvo.Džabe,kasno je za mnogo što šta.