CGO: Politička diskriminacija sve izraženija

Građani i građanke smatraju da su u najvećoj mjeri izloženi diskriminaciji siromašni, Romi, beskućnici, osobe sa invaliditetom i politički neistomišljenici, pokazali su nalazi istraživanja javnog mnjenja o diskriminaciji koje je Centar za građansko obrazovanje (CGO) danas predstavio.

„Građani su, uopšteno uzevši, upoznati sa pojmom diskriminacije, ali ima dosta prostora za unaprjeđenje informisanosti i znanja o ovoj pojavi, jer četvrtina ispitanika ne zna ili nema stav o ovom pitanju“, naglasio je Petar Đukanović, koordinator programa Ljudska prava, prilikom prezentacije.

On je ukazao da najčešće asocijacije na diskriminaciju ostaju odbacivanje ili isključivanje iz zajednice, pravljenje razlika/nepoštovanje ličnosti i ugrožavanje/uskraćivanje ljudskih prava, kao što je to bilo i tokom 2016.godine, ali da u 2019. značajno raste prepoznavanje imovinskih razlika.

Đukanović je kazao da „tri četvrtine građana Crne Gore smatra da uskraćivanje nekog prava prava na osnovu ličnog svojstva nije opravdano, bez izuzetka, dok jedna petina nalazi opravdanje za uskraćivanje nekog prava određenoj grupi ili pojedincu“.

Ovaj podatak, prema riječima Đukanovića, zabrinjava jer ukazuje na činjenicu da određeni broj građana ne razumije da je diskriminacija u svakom svom obliku uvijek zabranjena.

„Slično kao i u ranijem istraživanju, i u 2019, više od polovine građana Crne Gore smatra da je diskriminacija u crnogorskom društvu prisutna. Diskriminacija se najviše prepoznaje pri traženju posla i zapošljavanju, zatim na poslu, u školi ili na fakultetu“, kazao je Đukanović.

Više od polovine građana (58%) ima percepciju i da se diskriminacija povećava u našem društvu.

“Siromaštvo se čvrsto drži na listi percipiranih svojstava koja jesu prepreka ravnopravnom pristupu, pa siromašni ostaju grupa koja se percipira kao najviše diskriminisana (66%), a među prvih pet slijede i Romi (64%) i OSI (59%). Međutim, u odnosu na 2016, u 2019. na tu listu umjesto LGBT i starih osoba
izbijaju beskućnici (60%) i politički neistomišljenici (56%). Ove dvije grupe ranije nijesu navođene kao opcija za koju su se opredjeljivali ispitanici. Zaoštravanje socio-političkog konteksta, kao i češća prisutnost beskućništva posljednjih godina, motivisali su nas da ih ponudimo i kao opciju. Politički neistomišljenici su značajno porasli i među spontanim odgovorima”, objasnio je Đukanović.

On je ukazao da ubjedljiva većina građana od preko četiri petine smatra da u Crnoj Gori postoji politička diskriminacija bilo da se radi o percepciji, iskustvenom doživljaju ili saznanju.

Pri tome, više od polovina njih vjeruje da postoji, a manji je broj onih koji navode da su je lično iskusili ili da su svjedočili političkoj diskriminaciji nekoga koga poznaju. Među onima koji smatraju da postoji politička diskriminacija, četvoro od pet vjeruje da je najprisutnija u zapošljavanju, a skoro polovina prepoznaje
i državne institucije kao oblast u kojoj se politička diskriminacija najbolje može posvjedočiti, dok slijede obrazovanje i zdravstvo.

„Više od polovine građana smatra da nevladine organizacije i mediji doprinose prevenciji i borbi protiv diskriminacije u velikoj mjeri, dok skoro dvije trećine njih vjeruje da političke partije doprinose u maloj mjeri ili uopšte ne doprinose u borbi protiv ovog društvenog problema. Takođe, građani ne prepoznaju dovoljan angažman sindikata i akademske zajednice u prevenciji i borbi protiv diskriminacije, dok je odnos prema doprinosu vjerskih zajednica podijeljen“, rekao je Đukanović.

Više od polovine građana smatra da mediji izvještavaju o problemu diskriminacije, dok skoro dvije petine njih smatra da uopšte ili uglavnom ne izvještavaju.

Đukanović je naveo i da „više od polovine ispitanika ne smatra sebe dovoljno informisanim o pravima koja imaju kada je u pitanju zaštita od
diskriminacije, dok oko trećine njih tvrdi da su dovoljno informisani na tu temu. Kada je riječ o ličnom iskustvu i prijavljivanju diskriminacije, manje od petine je izjavilo da su iskusili diskriminaciju zbog nekog ličnog svojstva u posljednje tri godine, a tri od četiri takva građanina su to i prijavili, što ukazuje da oni koji su osvješćeniji, kad je riječ o ovom pitanju, bolje prepoznaju i prijavljuju diskriminaciju“.

Nešto manje od polovine građana tvrdi da bi zatražilo pomoć ako bi bili diskriminisani.

Jedna trećina njih navodi da ne bi to uradili, iako više od polovine njih ne mogu da navedu razlog za takav stav, a četvrtina njih smatra da nemaju kome da se obrate i da im niko ne bi pomogao. Tačno polovina građana bi prijavila diskriminaciju kojoj su svjedočili, dok jedna četvrtina tvrdi da to ne bi učinili.

„Policija je najčešće navedena institucija kojoj bi se obratili u slučaju  diskriminacije, a dvije petine građana ne zna ni kome da se obrati u slučaju diskriminacije. Nalazi su slični i što se tiče ključnih institucija kojima se građani mogu obratiti ako se osjete diskrimisanima, gdje skoro polovina ispitanika nije znala koju instituciju da navedu, a četvrtina njih je opet navela policiju“, saopštio je Đukanović.

On je dalje pojasnio da uopšteno uzevši polovina građana smatra da rad institucija koje su nadležne da spriječe diskriminaciju nije dovoljno dobar. Takođe, nešto više od polovine njih smatra da nadležne institucije ne informišu građane o problemu diskriminacije i mehanizmima zaštite, dok oko trećine njih
smatra da informišu.

“Mišljenja su podijeljena i što se tiče stavova građana oko sposobnosti institucija da ih zaštite od diskriminacije. Tako, trećina smatra da ih institucije samo donekle mogu zaštiti od diskriminacije, dok je nešto manje od trećine ubijeđeno da ih institucije ne mogu uopšte zaštititi. Svega
četvrtina građana smatra da ih institucije u većini slučajeva mogu zaštiti od diskriminacije, a šest odsto je onih koji cijene da ih institucije uvijek mogu zaštititi od diskriminacije“, rekao je Đukanović.

Najveći procenat građana izražava neslaganje sa tvrdnjama koje se odnose na zabranu inkluzije djece sa invaliditetom, ili da su žene žrtve nasilja svojom krivicom ili da bi Crna Gora trebalo da bude država samo crnogorskog naroda.

Indikatori diskriminacije su vrlo izraženi prema LGBT osobama, zatim
prema oboljelima od HIV/AIDS, kao i Romima, ali i prema onima koji ne pripadaju tradicionalnim vjeroispovjestima.

Kad je riječ o širem stanju svijesti, Đukanović je ocijenio da u odnosu na 2016. „nema velikih promjena u registrovanju donekle pozitivnog stava prema brakovima među pripadnicima različitih nacionalnosti. Međutim, raste broj onih koji cijene da ulazak u EU neće ugroziti našu kulturu i tradicionalne vrijednosti
(51% u odnosi na 41% iz 2016), a u određenom procentu pada idolopoklonstvo – danas 71% građana/ki misli da treba da na čelu države bude jak i nepokolebljiv vođa kojeg će narod slijediti, a 2016. tog stava je bilo 80%. Veliki je, iako blago padajući, procenat i onih koji smatraju da je najvažnija uloga žene u društvu da bude dobra supruga i majka (68%, a 2016. bio je 71%). Preko trećine građana/ki ima konformistički pristup i navodi da se ponaša uvijek onako kako to okolina očekuje od njih.“

Liridon Vulaj, asistent na programima u CGO-u, objasnio je da je terensko istraživanje sprovedeno od 10. do 18. februara 2019, a da je uključilo 1036 ispitanika, uz korišćenje troetapnog slučajnog reprezentativnog uzorka, a u okviru punoljetne populacije iz 17 crnogorskih gradova.

Pročitajte još:

Uprkos Medenici i okruglom stolu: Crna Gora primjer mučenja u regionu