Ciljanjem crkve na Rumiji mogla bi se srušiti Meštrovićeva sramota sa Lovćena

Piše: Milenko Miško Jovanović

Najava proslave stogodišnjice ujedinjenja Crne Gore i Srbije koja će svečano biti obilježena u više crnogorskih gradova, rasplamsala je strasti među režimskim i prorežimskim strukturama. Sinhronizovano, ne po prvi put u sličnim prilikama, „vatru“ potpiruju mediji pod kontrolom režima, a u stopu ih prate i pojedini  deklarativno nezavisni, pa čak i oni donedavno „opozicioni“.

Kulminacija stravične antisrpske euforije, dominantno izražene  kroz demonstraciju mržnje produkovane „potrebom“ da se po svaku cijenu zaboravi i što dublje zakopa crnogorska istorija i njene najviše vrijednosti, desila se juče kroz najavu premijera da će obnovljena crkva Svete Trojice sa vrha Rumije biti uklonjena.

„Hrabro“ je odigrao „golgeter“ Dugouško na prethodno dogovoreni „centaršut“  albanskih partija, koje je njegova „bivša“ služba stvarala za jednokratne (u)potrebe. Da, za jednokratne, koliko god ta „jednokratnost“ dugo trajala.

Naravno, nije UDBA-uško tvorac i suštinski kapo samo tih političkih strukutra, već još nekih, čak fiktivno opozicionih, čiji gej prvaci su se takođe založili za rušenje obnovljenog rumijskog hrama, determinišući tako suštinu svoje nesumnjivo antisrpske misije.

Zloupotrebljavajući i praktično podržavajući najužasniji mogući teror režima nad, u praksi dokazanom opozicijom i njenim liderima, prije svega kroz besmisleni, ciljano režirani, i najzad sramni projekat „državni udar“ (osmišljen, uzgred, prilično amaterski čak i za crnogorske prilike), antisrpska „opozicija“ privremeno profitira preuzimanjem dijela birača tradicionalno opoziciono opredijeljenih, među kojima je, nažalost, ponajviše neupućenih i zavedenih Srba. Dijelom i uplašenih, ali i iscrpljenih u višedecenijskoj neravnopravnoj borbi za pravednu i slobodnu Crnu Goru.

Dakako, sav taj profit tajnoj službi lojalni „opozicionari“ ostvarili su i ostvaruju uz pozamašnu logistiku  nalogodavaca iz režima. I ambasade Ujka Sema, podrazumijeva se.

Sve sa krajnjim ciljem  da se uđe u vlast sa DPS-om, kako je to na „višim nivoima“ odlučivanja već dogovoreno.

I, u trenutku kada je monstruozna optužnica majora Praćke, po zlo čuvenog starješine sa dubrovačkog ratišta izbušena kao švajcarski sir i izložena beskrajnoj sprdnji, UDBA-uškovi prezervativi očajnički nastoje da devalviraju apslutni uspjeh vrlih advokata lidera opozicije, a time i samih nevino optuženih političkih prvaka Srba u Crnoj Gori.

„Optužnica je propala, ali moramo uraditi sve da srpske partije politički ne profitiraju nakon fijaska koji smo doživjeli“ – konstatacija je i novi zadatak UDBA-uškove ekipe „za male golove“.

U tom nesojluku, a ko bi drugi, opet prednjači UDBA-uškova tajna policija. Ni manje ni više, sad bi da političke lidere Srba obrukaju tako što će ih „optužiti“ za navodnu saradnju sa njima samima, dakle sa tako kompromitovanom i ismijanom tajnom policijom, generatorom svih, ili bar većine nedaća u crnogorskom društvu u potonje vrijeme.

I, onda, kada se i ta podmetačina ogoli do tančina, kao suštinski izraz nemoći i gnjeva zbog krahova koje udbaški sistem niže jedan za drugim kao na traci, prelazi se na bezbroj puta već oprobani teren podgrijavanja strasti kroz najavu obračuna sa Crkvom. Pravoslavnom, u većinski pravoslavnoj Crnoj Gori, da ironija bude kompletna.

Kao što dobro znamo, idiotska proizvodnja bratomržnje i podjela jedina je „industrija“ koja zahvaljujući udbaškom sistemu kod nas radi i iznad realnih kapaciteta .

U tom svijetlu, i nikako drugačije, treba posmatrati i najnovije najave obračuna vladajućih Crnogoraca sa svojom istorijom i svojim precima.

Sve se to radi za tuđe interese, a suštinski vlasnici zarobljene države u svemu tome i lično profitiraju, u materijalnom smislu, što tek svjedoči svu bijedu takvog nazadnog djelovanja.

Nameće se pitanje da li je i država  na spornom, odnosno pokradenom referendumu 2006.godine stvorena za jednokratne potrebe ? Ovo, naročito ako znamo da su njeni čelnici mijenjali ideologije češće nego čarape.  I još više ako znamo da i oni znaju da bi im se eventualno rušenje crkve na Rumiji obilo o glavu, te da su veći dio svojih života na 1918.godinu bili ponosniji nego na bilo šta drugo.

Znaju oni dobro da zapravo treba srušiti Meštrovićevu sramotu i vratiti Njegoša i njegovu kapelu na vrh Lovćena, da bi se prokletstvo sa Crne Gore skinulo, da bi brat bratu ponovo bio brat. Odlično znaju da prije ili kasnije moraju oprati obraz i poništiti priznanje nepostojeće „države“ Kosovo*, i vratiti se samima sebi, odnosno Istoku i Rusiji kao vjekovnoj zaštitnici Crne Gore i Crnogoraca.

Znaju da im Bardhi nije prijatelj, jednako kao što im nisu bili prijatelji ni akteri pokolja u selu Velika ispod Čakora. Kao ni ovovremeni okupatori crnogorske Metohije!

Znaju, da bez obzira na razne već dogovorene dilove sa Soroševom i svojom „opozicijom“, primljene naredbe i prihvaćene nove sramotne uloge, moraju na kraju svojoj braći i rođacima Srbima pružiti ruku pomirenja. Ruku, koja se uprkos svemu ovoga puta ne bi trebala s druge strane ni odbiti.

Politički lideri Srba moraju biti spremni na žrtvu, možda i najveću do sada – da progutaju nesumnjivo pretešku gnedlu i tu ruku, koliko god bude možda neiskreno pružena, ovoga puta prihvate.

Jer, koliko god rizikovao da budem možda shvaćen onako kako ne bih želio, složićemo se da je Crnu Goru potrebno vratiti tamo gdje je uvijek pripadala.

A, osim prihvatanja potencijalno pružene silno isprljane ruke, drugog mehanizma u aktuelnom ambijentu, za tako nešto, nažalost nema!

Uostalom, zajedno sa svojom rođenom braćom Crnogorcima, politički lideri Srba su pomirenje proklamovali kao svoj primarni cilj onda kada je napravljen najveći opozicioni srpsko-crnogorski politički savez koji je ikada izašao na megdan stostruko finansijski ( i na druge nepopularne načine) moćnijem političkom neprijatelju.

Crna Gora vapi za istinskim mirom i slogom među braćom! To je elementarni preduslov za napredak. Duhovni, ekonomski, i svaki drugi!

U protivnom, kao gumicom bi mogao biti prebrisan narod koji je stvorio Crnu Goru!