Cipelići

Piše: Emilo Labudović

Već treći dan sipi, kao kroz gusto sito prosijana, sitna, uporna i već dosadna jesenja kiša. Toliko potrebna i neophodna da nadoji žedna polja, presahle izvore i potoke, da nahrani rijeku na izdisaju, svojom nedostatnošću samo pojačava žeđ i vapaj prirode koja dobar pljusak priželjkuje više od pola godine. Jedini vidljiv trag njenog prisustva su zamagljeni prozori, posivjeli vidici i raskaljani putevi čija se ilovača prosto otima za čizme, opanke i poneku cipelu koja zaluta u ovaj od svijeta zatureni neviđbog. I dok kroz prozor, izbrazdan putanjama kapljica, pokušavam da dokučim rasplinuti pejzaž kasne jeseni, prisjećam se one stare narodne da „čizma glavj čuva“. Mada mi, osim u alegoriji, nikad nije bilo jasno zašto je „šubara kvari“, tim prije što je izreka nastala daleko, daleko prije nego ona toliko proskribovana šubara, ali ovo za čizmu bih svjedočio na svakom sudu. Jer danas, a i ne samo danas, bez dobrih čizama teško bi bilo glavu pronijeti selom pa i da vam je tri šubare i kišobrana čuvaju.

Za cipelu kažu da je mlađa, mnogo nežnija, prefinjenija i suptilnija čizmina sestra i ovdje se, dobro očišćena i novinom ispunjena (da ne izgubi fazon), čuva i nosi pod pazuhom do pred sami prag tamo gdje se zaputilo. Stoga je cipela za ove moje nešto što se ne potrže uza svaku i što se čuva za one, ovdje doduše rijetke, prilike kada se čizma i opanak, blatnjavi i iskrzani, čine nedostojnim i nepristojnim. Od svih cipela s najviše pažnje i skoro pijeteta se odnosi prema onim svatovskim i onim namijenjenim poslednjem putovanju, koje se ne šniraju i u kojima se ne gazi. Zato se uopšte ne začudih komšiji koji se onomad, zagledan u prizor mnoštva cipela svih brojeva, oblika i fazona poređanih na podgoričkom „Rimskom trgu“, prekrsti lijevom i opsova kroz brke. „E, moj komšija, reče više sebi nego meni, daleko smo dogurali, samo ne znam kud smo ovo krenuli i dokle ćemo stići“?

Osta njegovo pitanje neodgovoreno ali za njim, osim mirisa duvana hercegovca, osta sumorna istina da na njega ili nema odgovora ili su moguće njegove brojne varijante, ali ni jedna blizu zdravoj pameti. Na stranu pokušaj ogranizatora ovog performansa ispod najniže crte ljudskog dostojanstva i moralnog sunovrata, u kojem ni smrt više nije dostojna nepodijeljenog pijeteta, da mu nametnu značenje protesta protiv nebrige i nemoći države da zauzda epidemiju, slika sa trga je svjedočila samo o dnu koje smo kao društvo dotakli.

Apsolutno je pravo prosječno informisanog građanina da bude nezadovoljan i da svoje nezadovoljstvo izrazi javno, čak i onda kad duboko nije u pravu. Ali, to pravo nikako ne pripada onima koji dobro znaju da nijesu u pravu. Pogotovo onima koji su, mada ih zakletva koju su položili obavezuje da budu u centru nastojanja da se pošast ublaži i zaustavi, poizmakli dupe na bezbjedno odstojanje i sa ivice pločnika huškaju na kolege koje su davno potrli granicu između dana i noći. Još manje na to ima pravo onaj blazirani sa Cetinja koji se, dok je bio na državnim jaslama, živ nije čuo pa sad svim sredstvima pokušava da svoje dupe opet isturi za neki novi angažman.

Koliko god slika sa trga bila ogavna i blasfemična, koliko god podsjećala na već viđeno sa novosadskog keja, ona je samo djelić mozaika naše stvarnosti koji ovovremeni „cipelići“ pokušavaju da nametnu. Mozaik koji neodoljivo podsjeća na tridesete godine prošlog vijeka kada je biti drugačiji u svakom pogledu značilo paljevinu, ubistvo ili progon u dušegupke koncentracionih logora. Dovoljno je samo oslušnuti njihovo svakodnevno lamentiranje nad navodno ugroženom Crnom Gorom pa čuti nedvosmislenu poruku da drugačijem nema mjesta i da je sve što nijesu oni ili nije po njihovom neprijateljsko, tuđe i prijeteće. Pod plaštom navodne borbe protiv.fašizma polako se širi atmosfera neofašizma, atmosfera u kojoj se čitav jedan narod stigmatizuje i razapinje na stradalnički krst na vrh ovovremene Golgote novog svjetskog poretka i pokušaja „zapadnjačenja“ balkanskog prostora. Kao što su u nacističkoj Njemačkoj Jevreji bili krivci za sve i izgovor za najmračnije metode istrebljenja nepodobnih, ovdašnji „cipelići“ to isto pripisuju Srbima. One domaće su, bez izuzetka, proglasili petom kolonom onih iz Beograda, crkvu, do juče zajedničku i jedinstvenu, stranom i okupatorskom, a jezik kojim su progovorili još sa majčine sise i opismenili se – tuđim. Oni najekstremniji, po uzoru na novu „sabraću“ iz Zagreba, pokazuju na izlazna vrata i prizivaju nove traktorske kolone i prijete izgonom svake vrste, a sve se sublimiše onom čuvenom porukom sa cetinjskih bilborda da „litija na Cetinju neće biti“ koja je završena neviđenom sramotom onemogućavanja hirotonisanja Mitropolita usred sjedišta Mitropolije.

Simbolika poređanih cipela je etablirana kao podsjećanje na najmračnije vrijeme savremene civilizacije, vrijeme fašizma. Šta god da su, navodno, htjeli organizatori „cipelijade“ sa Rimskog trga, kako oni koji su odmakli tako i oni koji primiču svoja dupeta, suština je ista – nepodnošljiva lakoća žigosanja i upiranja prstom u oči onih koji su krivi samo zbog toga što nijesu isti. I ministarka zdravlja kojoj je, navodno, sve bilo adresirano, nije kriva toliko zbog toga što nije Supermen već najprije zbog činjenice da nije iz DPS i što je – Srpkinja. A onaj njene „kolega“ koji se najglasnije bacao kletvom na njenu „nesposobnost“ teško da bi za svoje crnogorčenje ni za koljeno dalje od sebe našao svjedoka u svom rodoslovu jer su mu svi iz Stare Hercegovine. „Cipeliće“ to, međutim, ne interesuje. Tragom američko – briselske direktive da predstavnicima drugačijih, pogotovo ako su Srbi, osim pojedinačno i sporadično, nije mjesto ni u čemu presudnom za Crnu Goru, koristi se svaka prilika da se ocrne i proglase glavnim kočničarima takozvanog puta u EU. Onu istu EU iz koje nam je koliko juče otvoreno poručiše da tamo za nas mjesta nema, a za koju su „cipelići“ navodno spremni da izginu.

Kiša i dalje rominja kroz ogoljele grane na ocvala polja i počađale krovove pod čijim se nastrešnicama, poređane u vrstu, guraju čizme i opanci. Jer, kao nigdje drugdje, ovdje čizma glavu čuva. A što se drugog dijela poslovice tiče, možda bi je mogla nadomjestiti ona koja glasi: „kami kapi na manitoj glavi“, pa makar bila i šubara koja se „cipelićima“ priviđa na svakoj srpskoj glavi.