Ćirilica – temelj održanja narodnog karaktera (dio I)

Piše: Veselin Matović, odlomak iz knjige „Ćirilica i latinogorica“

1. Ćirilica – pismo sve tri konfesije

Istorija srpskog naroda, pored svih drugih, bilje-ži i dvije pobune zbog zabrane ćirilice, obje protiv istog njenog progonitelja – Austrougarske carevine. Tak-vih zabrana, zvaničnih i nezvaničnih, bilo je kudikamo više (jednu je sproveo i pjesnik Ivan Mažuranić, za vrijeme svog banovanja od 1873. do 1880. godine), ali one nikada nijesu imale značajnijeg učinka u narodu, čak ni na prostorima koji su bili pod najjačim pritiskom la-tinizacije: Dalmacija, Banija, Slavonija, Srem, tj. prostor nekadašnje Vojne Krajine. Srbi su, i pored svih iskušenja, uglavnom ostajali vjerni svom praotačkom pismu, sve do novijeh vremena, uvijek ga doživljavajući kao znamen bez koga ne bi bili ono što jesu. Dešavalo se i da prevjere (često i masovno, mora se priznati), ali i tada je posljednje što su napuštali bila ćirilica. Mnogi Srbi katolici u Dalmaciji, Dubrovniku, Boki kotorskoj i drugdje, služili su se ćirilicom, kao i fratri u Bosni i Slavoniji, sve do 18. vijeka. Poznati pisac, nadbiskup barski i primas srpski Andrija Zmajević (1624–1694), koji je za sebe govorio da je „vatreni katolik i vatreni Srbin“, pored latinskog pisma, služio se i ćirilicom. Njegov sinovac Vićentije (Vicko) Zmajević (1670–1745), takođe nadbiskup barski, kasnije i zadarski, poznat kao žestoki protivnik pravoslavlja u Dalmaciji, hvali se da je „izvježban u srpskim slovima“. U Bosni su i muslimani i katolici, kao i pravoslavni, pisali ćirilicom, sve do dolaska Austrougarske, 1878, kada je u školama uvedena ćirilica za pravoslavne, a la-tinica za katolike i muslimane .
Čakavci Hrvati i pokatoličeni Srbi u Primorju i Dalmaciji služili su se, pored latinskog pisma, i glagoljicom sve do kraja 18. vijeka, i, uglavnom, dobro poznavali i ćirilicu.
No, za razliku od katoličkog stanovništva na balkanskom prostoru, koje se, budući dobrim dijelom srpskog etničkog porijekla, a i zbog nepodesnosti tuđeg, la-tinskog pisma, često služilo ćirilicom, Srbi pravoslavni, osim rijetkih pojedinaca, nikada se i nigdje (a posebno ne u „najćiriličnijoj“ republici bivše Jugoslavije Crnoj Gori), do 1918. godine, nijesu služili la-tinskim pismom, ni latinicom. (Istina, Jovan Skerlić, strastveni sljedbenik jugoslovenstva, 1913. godine, u poznatoj anketi Srpskog književnog glasnika, zastupao je ideju da, zarad budućeg državnog zajedništva sa Hrvatima, Srbi prihvate latinicu, a Hrvati ekavicu. Ta ideja, razumije se, bila je obostrano odbačena i nije imala nikakvih praktičnih posljedica.) Katolici nesrbi na južnoslovenskim prostorima, dakle – čakavci i kajkavci, Hrvati, služili su se, osim glagoljicom, latinskim pismom od njihovog pokatoličenja, nakon Splitskog sabora 1059, i, uglavnom, pored svog čakavskog i kajkavskog – latinskim, italijanskim, mađarskim i njemačkim jezikom, sve do 1835, kada su tzv. ilirci i njihov predvodnik Ljudevit Gaj prihvatili srpski (štokavski) kao svoj književni jezik i s njim latinicu, koju je, po mišljenju nekih srpskih lingvista, Vuk Karadžić 1827. god. prilagodio glasovnom sistemu srpskog jezika, ukoliko to nije, po mišljenju drugih (Belić, Ivić), sam Gaj uradio.