Čovjek Antena šalje signale – Nek’ visi Pedro!

Nedavno je Darko Šuković, poznati crnogorski „čovjek Antena“, izbacio klasičan pamflet pod nazivom – „Vujanovićev ulazak u igru“. U njemu se svojski založio za hapšenje poslanika DF i lidera PzP Nebojše Medojevića, te oštro napao predsjednika Crne Gore prijetećim pitanjem na samom početku teksta: „Zašto je predsjednik Crne Gore Filip Vujanović procijenio da ne treba pritvarati poslanika Nebojšu Medojevića?“

Optužujući Vujanovića da mu „duh Ustava ne daje pravo da jednoga građanina stavlja u povlašćen položaj“ u odnosu na druge, Šuković predlaže sankcije na sledeći način – „predsjednik Vujanović povukao je potez koji bi ga, u uređenoj državi, mogao koštati opoziva“.

Zbilja, a u neuređenoj državi, koja se ne može urediti i zbog brljavljenja ostrašćenih novinara poput Šukovića, šta da se radi?

Racionalno sagledavanje okolnosti, idi u zatvor!

Šuković je u nastavku teksta, glumeći neki faktor, sugerišući progonjenom da „racionalno sagleda okolnosti u kojima se našao“, poručio Medojeviću – „da mu ljudski mir i građanski integritet ne može obezbijediti ‘sud partije’, niti intervencije ambasadora, nego, samo i jedino – na sudu dokazana nevinost“.

Interesantno je da Šuković poziva Medojevića da „na sudu dokaže nevinost“, iako u Članu 35. Ustava Crne Gore piše: „Svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne utvrdi pravosnažnom odlukom suda. Okrivljeni nije obavezan da dokazuje svoju nevinost. Sumnju u pogledu krivice sud je obavezan da tumači u korist okrivljenog“.

Elem, kako Šuković u svom autorskom tekstu optužuje Vujanovića za „kršenje Ustava, na čije se poštovanje zakleo“, postavlja se pitanje – po kojoj logici isti taj Šuković krši Ustav Crne Gore, i protivustavno traži da Medojević dokazuje nevinost? Da li zbog toga što se Šuković na poštovanje Ustava Crne Gore „nije zakleo“ kao Vujanović!?

Ako je to u pitanju, stvari se lako mogu popraviti i dovesti u red! Naime, Šuković može otprašiti ili odskakutati do prve knjižare, naći Ustav Crne Gore, pred blagajnicom se zakleti da će ga poštovati, te sa rukom na srcu (nikako na novčaniku) kviknuti – „Da’e vječna!“

Poslije toga će se, jer zakletva je ozbiljna stvar, morati postarati da svoje sumnje u nečiju krivicu rimuje sa odredbama Ustava Crne Gore: „Sumnju u pogledu krivice sud je obavezan da tumači u korist okrivljenog. Okrivljeni nije obavezan da dokazuje svoju nevinost“.

Od uzbuđenja zaboravio jotovanje

Zbilja, a kako i zašto je Šuković procijenio da treba pritvoriti Medojevića po kratkom postupku?

Odgovor na pitanje – kako, je vrlo prost – jer je zbog uzbuđenja zaboravio da jotuje tekst. Dakle, radilo se o afektu! To je potreslo njegove istomišljenike, tako da je jedan od njih, pod pseudonimom Ligeja, na portalu Antena M ispod Šukovićevog teksta ostavio ovakav komentar:

„Uz sve poštovanje prema Šukoviću, nadam se da nije odustao od jotovane varijante crnogorskoga jezika, kojom se sve ovo vrijeme dosljedno služio, jer mi uz njega ne ide ovo ‘predsjednik’ i ‘ponedjeljak’.“ Ukratko, Šuković je trebao tražiti hapšenje Medojevića u jotovanoj varijanti, ogorčeno tvrde njegovi istomišljenici.

A što se tiče razloga za hapšenje, Šuković je to formulisao ovako: „Ama baš svakom je jasno da je istraga eventualne umiješanosti lidera DF u ‘pranje para’, zapravo finansijski krak rasvjetljavanja scenarija ‘državnog udara’, 16. oktobra prošle godine“.

Dakle, Šuković traži hapšenje Medojevića zbog finansijskog kraka „eventualne umiješanosti“?!

Ovo „eventualna umiješanost“ pretvara sve što je rekao u demagošku misao-zasnovanu na pretpostavci, legendi, mitu koji se ne može iskoristiti protiv bilo koga, što jasno kazuje Član 35. Ustava.

Za bilo kakvu optužbu su potrebni dokazi, a ne fantazije, pretpostavke i eventualnosti – po kojima umišljeni novinar Šuković smjenjuje čak i predsjednika države, zato što taj ne igra u ritmu histerije nekakve Antene M.

Osim toga, u navednom citatu Šuković sugeriše sudu i tužilaštvu kako treba da razmišljaju i rade u procesu protiv Medojevića, što je očigledno miješanje u sudski proces.

Da čudo bude veće, isti taj Šuković u svom tekstu spotiče Vujanoviću da se on miješa u rad tužilaštva.

Novinarski strah za obezglavljenost države

Šuković je, izgleda, izvan sudnice a u oviru četiri zida svoga stana već osudio Medojevića, samo je optuženog trebalo uhapsiti i baciti u tamnicu. Zato čovjek Antena vrišti – Nek’ visi Pedro.

Vođen najnižim pobudama, Šuković pokreće medijsku hajku na vještice, a vještice su mu, za sada, Medojević i Vujanović!

Glumeći strah od moguće „obezglavljenosti države“, Šuković optužuje državni vrh Crne Gore za kapitulantstvo.

U tom smislu, kaže sledeće: „Nadasve, ako je Predsjednika na akciju ponukao strah od prijetnji građanskim ratom, pismo Ivici Stankoviću dramatičan je znak obezglavljenosti države, a ne čin odgovornosti za njenu stabilnost!

Upravo tako! Ono je, onda, svojevrsno plaćanje reketa za političku ucjenu i demonstracija kapitulantske politike na vrhu!”

Elem, prezentovani stav i stil, isprskan pjenom autorskog bjesnila, narodski se naziva – Hajka!

Teško se oteti utisku da je, ovakvom demonstracijom histerije, Šuković sebe iščupao iz statusa malenog crnogorskog Gebelsa, uvjereno koraknuvši k nelijepoj funkciji mikronskog crnogorskog Himlera kojem, nimalo elegantno, praziluk viri iz zadnjeg dijela narušene izbalansiranosti.

U lošim vremenima treba djelovati dijametralno suprotno od onoga što radi novinar Darko Šuković. Jer, krajnje je necivilizovano i kontraproduktivno preferirati orijentalni duh pravosuđa, i sisteme koje je koristila Ikvizicija, što otvoreno demonstrira Šuković.

Limenka, Telekom i druge priče

A da je Crna Gora u dubokoj krizi – potrebno je samo pogledati naslove i podnaslove u crnogorskoj štampi, i navesti sam par rečenica ih priloženog teksta.

Evo, uzmimo kao primjer podgoričke Vijesti, i tekst koji nosi naslov: „Pejović: Đukanović oteo preko 10 miliona eura, a Katnić još prevodi spise iz afere Telekom“.

Odmah, u podnaslovu, Mijomir Pejović, potpredsjednik Demokratske Crne Gore, kaže: „Katnić se trudi da ne vidi Turski rt, nema vremena da se osvrne na privatizaciju hotela Avala i na svaki način pokušava da spasi Miomira Mugošu afere Bazar, prebacujući krivicu na trećerazredne lokalne službenike“.

Zatim Pejović dodaje: „Dok se on sa jedne strane diči usvojenim zakonodavstvom, dotle je, sa druge strane, samo u 2016. godini uz pomoć predsjednika Skupštine u samo jednoj aferi ‘Limenka’ uspio da otme preko 10 miliona eura građana!“ Samo par rečenica ovog teksta govori o – haosu!

Evo jedan drugi tekst, od istog izvora, s naslovom koji nosi buru: „SEC: Kolarević uzela mito u bratovo ime”, ispod kojeg piše sledeće:

„Američka Komisija za hartije od vrijednosti i berzu (SEC), tvrdi da je Ana Kolarević primila mito u ime svog brata Mila Đukanovića nakon privatizacije Telekoma Crne Gore (TCG) 2005. godine, piše u dokumentu američkog suda u koji su ‘Vijesti’ imale uvid“, a zatim se dodaje sledeće: „Milo Đukanović ranije je rekao da je na osnovu ugovora Sigme, Kolarevićeva dobila 200.000 eura i unaprijed odbacio svoju umiješanost“.

Evo i trećega teksta podgoričkih Vijesti, sa groznim naslovom koji sugeriše ekonomsku propast: „Damjanović: Iz države se odlilo 450 miliona eura jer je neko primio 7 miliona mita“.

A u tekstu se navodi da je poslanik Socijalističke narodne partije (SNP) Aleksandar Damjanović za Telekom rekao sledeće: „On je iz ove države zaključno sa tekućom godinom izvukao 150 eura miliona profita. Znajući da je jedan drugi provajder takođe od svog osnivanja, tokom desetak godina, izvukao 300 miliona profita znači da je 450 miliona izvučeno iz ove države zahvaljujući tome što je neko primio mito od 7,3 miliona eura“.

Elem, ako se svemu ovome doda činjenica da je Ranko Krivokapić, lider SDP, u vremenu dok je bio predsjednik Skupštine Crne Gore, preko Vijesti indirektno optužio vrh DPS za uzimanja mita prilikom privatizacije KAP-a u visini 800. miliona eura, postavlja se pitanje gdje je čovjek Antena u ovoj priči? Gdje je Šuković da se umiješa u svojstvu sudije povodom ekonomskog potonuća koji se sažeto može nazvati – razura Crne Gore. Jer, posledice ovakvoga nečasnoga odnosa crnogorske vlasti prema državi i narodu su impresivne.

Iz Crne Gore se za 25 godina iselila skoro četvrtina stanovništva, odnosno – do 2015. oko 140.000 ljudi. Preko pedeset hiljada ljudi je bez danas posla, a oni koji su zaposleni žive ispod crte bijednosti. Iz Crne Gore želi da ode polovina mladog stanovništva, spoljni dug raste i dostići će na kraju godine tri milijarde eura. Svi ti podaci govore o teškom dužničkom ropstvu i skoku države u ekonomsku provaliju.

I dok se Crna Gora strmoglavljuje po svim parametrima, pojavljuje se čovjek Antena, sa ugraviranim „M“ na prsima, popujući o ugroženosti države, kapitulantstvu i obezglavljenosti državnog vrha. Ne primjećujući razure nad kojima leti, usput bunca da će se hapšenjem Medojevića sve dovesti u najbolji red?!

Nenadnoknadiva prednost sile resursa

Ako ima samo djelić istine u onome što su iznijele podgoričke Vijesti u prethodnim primjerima, moglo bi se konstatovati da je u Crnoj Gori u slučaju svakog primjera krupne korupcije izvršen po jedan državni udar.

Ne samo što je u time ekonomiji Crne Gore pucano pravo u čelo, već je jedna partija naglim uvećanjem materijalnih resursa dobila nenadnoknadivu prednost sile u odnosu na sve ostale političke subjekte u državi zajedno.

Naravno, samo na osnovu pretpostavke, kao i u slučaju Medojevića, Šuković je u svim ovim slučajevima imao mogućnost da se u funkciji mikroskopskog crnogorskog Himlera založi za hapšenje osumnjičenih za krupnu korupciju. Ipak, to nije uradio!

Dakako, mogao je u ime straha „zbog moguće obezglavljenosti države“, insistirati da se pohapse Krivokapić, Pejović, Damjanović, vlasnici i novinari Vijesti, i mnogi drugi koji govore o korupciji. Elem, nije ni to uradio.

Šuković je mogao reagovati na izjavu šefa režima u odgovoru na optužbe, jer su svi portali prenijeli njegovu izjavu iz marta 2012. godine, kada je rekao sledeće:

„Ako pretpostavljate da je Ana Kolarević poslužila kao most da se podmiti predsjednik Vlade Milo Đukanović, sa ugovorom od 200.000 eura, dozvolite da se našalimo, čovjek kojeg ti isti ljudi u Crnoj Gori kvalifikuju kao jako moćnog, bogatoga, samo je pitanje da li u 100 miliona ili milijardi – kamo sreće da je tako, a nije tako – da li mislite da bih ja svoju reputaciju stavio na doboš za 200.000 eura?“

Da li se Šuković u podlizivanju režimu ikada osvrnuo na ovu nevjerovatnu izjavu, pa da je podrži, recimo?! Ili kritikuje, na primjer? Naravno, ne!

Šta mislite da je Medojević rekao: „Dozvolite da se našalimo, čovjek kojeg ti isti ljudi u Crnoj Gori kvalifikuju kao jako moćnog, bogatoga, samo je pitanje da li mu je Zemunski klan dao 5 ili 10 miliona- kamo sreće da je tako, a nije tako – da li mislite da bih ja svoju reputaciju stavio na doboš za pranje nekih 200.000 eura?“

Da je Medojević ovako nešto rekao – budite uvjereni da bi čovjek Antena prvi raskupusao i ismijao ovakav oblik odbrane, i preporučio organima hitno hapšenje!

Udaljene identitetske obale!

Umjesto da se odredi po pitanju ekonomske katastrofe države, i personalne odgovornosti za takvo stanje, Šuković je u svom štivu dodatno optužio Vujanovića da se pokušava legitimisati kao „most koji spaja dvije ideološki, identitetski, vrijednosno udaljene obale crnogorskog društva“.

Zbilja, o kojim „udaljenim identitetskim obalama“ govori Šuković? Jer, recimo, ispada da se Šuković i Medojević nalaze na raznim identitetskim obalama, što je čudno jer prosječan štovaoc Šukovića pod identitetom podrazumijeva nacionalno određenje?! O čemu se radi?

Stvar je jako prosta. Nebojša Medojević i Ranko Krivokapić su Crnogorci, koji pričaju o neviđenoj pljački Crne Gore, jer imaju podatke i kroz njih objašnjavaju proces nepovratnog nestajanja Crne Gore kao države. Na drugoj strani, Darko Šuković je Crnogorac čiji je identitet takav da mu se fućka što Crna Gora propada, pa providno insistira na hapšenju lidera opozicije, da sakrije tragove.

Identitetska razlika među njima je, samim tim, vidljiva i očigledna. Kroz identitet Krivokapića i Medojevića projavljuju se određena patriotska zabrinutost i viteštvo, što kod Šukovića u identitetu ne postoji, pa čak niti u naznakama. Eto, to su te dvije „udaljene identitetske obale“, jer drugo objašnjenje ne može postojati.

Uvjereno se može reći da – samo osobe sa identitetom tranje i krpe mogu tražiti hapšenje poslanika koji nema namjeru da bježi. Upravo zato, Šuković ima ogroman problem što Medojević ne želi da bježi, pa ispada smiješan sa svojim željama da se Medojević uhapsi.

Ima nešto orijentalnog u duhu Šukovića, koji se zalaže da se državni pravosudni sistem dobije srednjevjekovni, otomanski stil – „Kadija te tuži, kadija ti sudi“!

Ta pozicija baca Šukovića na drugu obalu društva, onu necivilizacijsku, koju karakteriše projava impulsa feudalizma u sivoj mozgovnoj masi.

Elem, kako je javnosti već poznato da je Vrhovni državni tužilac Ivica Stanković odlučio da se sporna pitanja vezana za Medojevića sudski rješavaju bez hapšenja, što je razumno rješenje, to Šukoviću sada preostaje da grantove za svoju Antenu M pokuša dobiti promjenom stila. Stil koji je demonstrirao u poslednjem tekstu, groša mu ne vrijedi.