Čovjek iz srca naroda

Piše: Marko Kovačević

Dok čekamo hoće li se liturgijski slaviti Ivanjdan na Svaču, dan rođenja onoga koji je krstio Gospoda a čija ruka, uz ćivot Svetoga Petra Cetinjskog, još uvijek krštenim drži Cetinje, polako izmiče i ova nedjelja u kojoj smo na vječni počinak ispratili Momira Bulatovića.

Istog dana kad i Momir, na onaj svijet pošla je i Borka Pavićević. Da nije otišao baš Momir istovremeno kad i ona, malograđanština iz Srbije i Crne Gore, sluge i plaćenici proalbanskih lobija i svi srpski neprijatelji, napravili bi od Borke u najmanju ruku Karađorđa. Druga Srbija imala bi svoj dan za suze, herojske primjere iz svojih redova i plehove bureka iz Borče. Najmanje bi to sve imalo veze sa ljudskim bićem – Borkom.

Ovako je Momir, čovjek iz srca naroda koji je imao narodno srce, ono koje je prepuklo onim bolom koji je i sam narod sa njim saosjećao, pokazao da narod ipak zna ko se borio za njega i da ipak i pored svih magli u koje je bačen, njegova suza umije da pročisti horizont i kaže nam istinu.

Lako je bilo i počivšoj Borki i svim njenim čedima biti protiv svog naroda kada te u tome podržava čitav svijet, nije bilo lako poput Momira, biti protiv čitavog svijeta zbog svog naroda. Jer nisu imali protiv svijeta biti ni zbog koga drugog. Momir je mogao biti Milo, ta je ponuda stajala pred njim. Da je mislio samo na sebe, logično i lakše je bilo da je to prihvatio. Ali Momir je uradio ono što je teže.

Narodna tuga za Momirom nema nikakav skriveni motiv, od nje niko ne može za sebe prigrabiti neku korist, ona je sama, čista i jaka do te mjere da je Momirovog najvećeg neprijatelja natjerala da pošalje telegram saučešća. Momir je i Borki omogućio da je ožale i isprate oni koji su je voljeli, da njena smrt ne bude iskorišćena za javnu provokaciju naroda nego da na počinak bude ispraćena u miru i sa suzama i molitvama svojih najbližih. Momir se i u smrti pokazao dobrim i blagim za ljude koji su mu bili politički neprijatelji.

Topla ruka našeg mitropolita Amfilohija koja se spustila na hladno Momirovo čelo u Kučima je dodir koji je ostavio čitav narod. Ta je ruka zajedno sa prolivenim suzama ugrijala studen u našim srcima i poslala poruku da smo svi mi Momirovi sinovi.

Za Momirom nije sramota plakati. Sramota će biti ako ne budemo dostojni njega i svojih suza. Jer Momirov izbor stoji pred svima nama. Da ostanemo ono što jesmo, da ne izdamo, pa koštalo koliko košta.

Momir Bulatović je ostao vjeran svojim precima i svom narodu i odbio blaga i priznanje svjetskih moćnika, odbio da ostane na vlasti po svaku cijenu. I što je rekao Andrija Mandić nad njegovim odrom, da nije to uradio „ne bi imali po kome da poznamo gdje stanuju istina i poštenje, gdje stanuje onaj istinski duh naših predaka u današnjem vremenu“.

A on stanuje gore, u Kučima, u Brdima, u svim našim planinama i zabitima, gdje su se naši preci peli ka Bogu, jer nisu htjeli da se poturče i ostanu u gradovima, otvore sebi put ka Stambolu i karijerama velikih vezira i janjičara, nego da ostanu ono što jesu, sretajući smrt poput Momira „na svome imanju, okađene duše i svetla obraza“.