Čovjek koji ništa nije sticao ili stvarao sam

Piše: Luka Radonjić

Velika je greška porediti lik Mila Đukanovića sa kultnim likovima Maria Puza odnosno Frensisa Kopole – Vita i Majkla Korleonea. To nije kritika. To je reklama.

Takođe, velika je greška i neozbiljno je porediti Mila Đukanovića sa bilo kojim gangsterom, radilo se o fiktivnom ili stvarnom (Lućiano, Gambino, Kastelano, Lukas, Eskobar, Braća Rodrigez, Galjardo, El Čapo).

Niti jedan od pomenutih i njima sličnih nije se krio iza države. Svi su na svoj način imali uticaje na istu ili na određene policijske strukture, ali nijedan se nije krio iza države i svih poluga državnih moći.

To su bili opasni likovi, neki od njih i zlikovci, ali ljudi koji su uglavnom svojim hazarderskim i maksimalno rizičnim vizijama i radnjama sami stvarali i sticali, otimali i davali, rijetko legalno a najćešće nelegalno.

Đukanović je bivši, prosječni student, neuhranjenog izgleda i skromne garderobe, bez individualnih projekata i poduhvata, bez dana radnog, uličnog i „mangupskog“ staža, čak bez istorijata „street fight-a“ koji je sticajem političkih prilika i voljom beogradske udbe, bio dio Beogradu lojalne garniture kojoj je data u ruke vlast u Crnoj Gori.

Đukanović ništa nije sticao ili stvarao sam. Prisvajao je i rasprodavao sa pozicije premijera – državnu imovinu, političku ideologiju, medijske resurse, tradiciju, istoriju, i tako dalje.

Za sve to vrijeme – nije bio ni „el patron“, ni „el padrino“, pa čak ni gospodar, kako ga neki stvarno a neki ironično nazivaju.

Nekima možda jeste ali u suštinskom smislu nije. Zato što je imao svoje gospodare: U Beogradu, Moskvi, Briselu, Vašingtonu. Zato stalno i uporno ponavlja da nikad nije bio poslušan nijednoj adresi. Zato što zna da jeste. I zato što zna da su mu te adrese omogućavale opstanak na vlasti.

Jedina analogija i to prilično relativna, sa svijetom karakternih ili beskarakternih gangstera, koja se može registrovati je što Đukanović, kao što su to radili i pojedini gangsteri, „kida svoje grane“.

U prevodu – od 1990. do danas – obračunavao se sa svima koji su ga „stvorili“. Kako onima koji su ga politički opismenili, tako i sa onima koji su ga finansijski izgradili, medijski afirmisali, naučili ga kako da priča, gestikulira, kako da se oblači, ponaša, i onima koji su mu stvorili političke i druge kontakte.

A on je imao vrhunsku vrlinu – umio je da sluša i uči. I sigurno da je za jednu nerazvijenu sredinu poput crnogorske, ispao dobar glumac.

U njegovom sukobu sa onima koji su ga stvarali, vjerovatno nije po srijedi samo neki političko- finansijski sukob. Ima u tome i onoga što zovemo „kompleksom“, jer ne može biti slučajno – da se listom obračunava, upravo sa ljudima koji su ga stvorili onakvim kakav jeste.

Od nekih je uzimao pa rasprodavao ideologiju, od nekih pare, od nekih kontakte, od nekih manire. I oni su, zapravo, njegov najteži podsjetnik na ono što je nekad bio, odnosno ono što on ustvari jeste iza te slike koju danas prodaje mladima: „vazda bogat, vazda Crnogorac, vazda moćan“ i slično.

Jedino njegovo „vazda“ je – sakrivanje iza državne moći, korišćenje državnih poluga za ličnu zaštitu, i vezanje sudbine, obraza i resursa jedne države i jednog naroda – za svoju ličnu korist. Bez toga, on je niko.

Izvor: Fejsbuk