Čovjek van vremena

Piše: Emilo Labudović

Ništa tako brzo i ništa tako sporo ne prolazi kao vrijeme. Evo je već peta godina od kako ga nema, a čini mi se da je bilo juče kad je vijest o njegovom odlasku usred juna sledila Crnu Goru. S druge strane, za njegovu porodicu i prijatelje svaki sat i svaki dan tog vremena bili su i jesu vječnost i beskrajna rijeka tuge koja se vuče sporo i ne nazire joj se kraj. A usred tog vremena, ovako ili onako doživljenog, imenom neprolaznim i imunim na sve vremenske mijene, stoji ime Momira Bulatovića.

Kažu da je istoriji, onoj pravoj, poštenoj i na činjenicama zasnovanoj, potrebna izvjesna, poduža, vremenska distanca da bi o nekoj ličnosti, pojavi ili događaju donijela objektivan i nepristrasan sud. Ali, postoje ljudi čiji je otisak u vremenu toliko jasan, upečatljiv i izvan svake sumnje da se njima i o njima može, ljudski i pošteno, suditi u svako vrijeme. Danas, svega pet godina poslije, čak i najveći i najljući oponenti Momira Bulatovića priznaju da je znao, da je umio, da je za mnogo šta bio u pravu i da je, prije i iznad svega, bio čovjek. Onaj koji gordo zvuči. I svjedoči o ispraznom izgovoru ovdašnjih vlastodržaca da Crna Gora ne može da mu se oduži nekim trgom, ulicom ili institucijom jer nije prošlo dvadeset godina od njegovog upokojenja. Dvije dvadeset, dvesta… Momirova stranica u crnogorskom istirijskom atlasu biće uvijek jednako svijetla i čista kao suza.

O njegovom ljudskom i političkom trajanju rečeno je mnogo. I objektivno i pristrasno, i ljudski i nekorektno. Prigovarano mu je i ovo i ono, prigovarano odoka i ofrlje, što bi rekli u mom selu. Te nije bio glavosjek i „britva“, nekritički je slijedio druge, nije čvrsto držao uzde državnih kočija, i tako dalje, ali vrijeme je dešifrovalo sve te njegove „mane“! Jer, Momir je mogao biti „britva“ i Milo prije Mila, i steći podršku međunarodnih moćnika. Trebalo je samo da uradi sitnicu: da proda sebe, uzme pare i izda Slobodana Miloševića. Ali, ne samo njega, Momir nije izdao nikoga, a njega su izdali skoro pa svi. Njegovo veliko ljudsko srce, ranjeno dubokom sinovskom ranom i nebrojenim nasrtajima sa svih strana, izdalo je samo njega.

Nesporno je da je Momir Bulatović bio najveći intelektualac među političarima i političar najdaljih vizija i dometa. Analitičar vanrednih sposobnosti umio je da sagledava stvari, ljude i pojave u najširem kontekstu i da, manirom iskusnog meteorologa, na vrijeme prognozira i upozorava na oluje i kataklizme koje su nadolazile. Druga je stvar što mi ili nijesmo razumjeli ili, još gore, nijesmo poslušali, pa smo danas, evo, pokisli kao miševi, do gole kože.

Časno i svijetlo Momirovo lice naličje je naše nedoraslosti onome čemu nas je sve vrijeme pokušavao naučiti. A učio nas je da je politika oblast u kojoj moral često gubi bitku, ali da je ona, ukoliko nastoji da bude uspješna, nemoguća bez morala. Borio se i nosio istinu kao zublju u tami vremena kroz koje smo, i kao narod i kao država, prolazili, svjestan da to mnogo košta ali da se na kraju uvijek isplati. Borio se za zajedničku državu, svjestan snage zajedništva kao brane procesu atomizacije i porobljavanja Balkana, upozoravao na pogubnost rešenja i puteva na ekonomskom i socijalnom planu. Borio se riječima, savjetima, borio se sopstvenim primjerom, dalek i od pomisli na silu, nemoral i nasilje. A sve njegove izgubljene bitke naši su najdublji ljudski, politički i državnički sunovrati.

Pet godina je i mnogo i malo, ali više nego dovoljno za bolno saznanje da je Momir Bulatović prerano otišao i da danas nedostaje Crnoj Gori više nego što je ona ikada nedostajala njemu. A volio je ovaj, kako je govorio, „najljepši zatvor na svijetu“ toliko da mu je praštao i neoprostivo. Samo još treba da mi oprostimo sebi što ga na vrijeme nijesmo shvatili i odabrali njegov put. I da, ako još nije kasno, okrenemo list. A Momir nam je ostavio više nego dovoljno putokaza i uputstava da bi i slijepac pronašao stazu kojom se, doduše teže ali uz puno samopoštovanja, korača kroz istoriju dostojnu predaka.