Crna Gora – 15 godina nakon pokradenog referenduma – o. Darko Đogo: Za Srbe je 21. maj bio i trebalo da ostane škola odustajanja od stava podrazumijevanja
1 min read
o. Darko Đogo
Možda nije neophodno da to naglasim, ali, da bih spriječio nesporazume, nalazim za shodno da skiciram moju perspektivu iz koje ću odgovoriti na Vaše pitanje: mene Crna Gora interesuje kao jedan od zavičaja mog srpskog naroda i to takav zavičaj sa kojim, kao Hercegovac, na tom zavičajnom, lokalnom planu, imam najintimniju vezu. Kao politička zajednica, Crna Gora me interesuje kao državoliki okvir u kome živi moj srpski narod i ljudi koji se u nekom maglovitom vidi i dalje osjećaju pripadnicima moje jezičke i kulturne zajednice. Tako da je moj odgovor na Vaše pitanje zapravo odgovor na pitanje srpskog naroda u Crnoj Gori, kazao je u intervjuu za IN4S, protojerej stavrofor, prof. dr Darko Đogo, vandredni profesor na Pravoslavnom Bogoslovskom fakultetu (PBF) u Foči.
Šta predstavlja 21. maj i ko, šta i zbog čega slavi ovaj datum?
Slave ga u suštini tužni ljudi: onaj tip maloga čovjeka koji će čitav život proživjeti gledajući očima krivice onoga Drugog. Ljudi kojima je za neuspjeh u životu kriv bio i ostao – komšija, brat, kum, žena, sin, uvijek neko drugi. Jer „Srbija“ nije bila ni tada, niti je danas samo jedno ime, jedna zemlja. Ona je bila metafora, simboličko mjesto izmještanja krivice za moje promašaje. Ono čuveno „neće nama Beograd!“ nije problem Beograda: on stoji li, stoji, na ušću Save u Dunav. To je problem jedne defektne psihologije čovjeka koji raste u gigantskoj nesrazmjeri demonske gordosti, glorifikacije sebe samoga, svoja porijekla, podneblja, zasluga (stvarnih i izmišljenih) svojih predaka sa kojima ne dijeli identitet i smislove života, ali koji, u nekom mjesečarskom stapanju horizonata, i dalje jesu preci tog tužnog čovjeka sa jedne strane nasuprot koga stoje osjećaji marginalizovanosti, zapuštenosti, neostvarnosti, nenalaženja mjesta ni u tom istom Beogradu, ni u Srbiji kao metafori punoće i smisla života, bilo gdje.
Na kraju – ili na početku – ne nalaženja sebe ni u sebi samome.
Dozvolite mi da ovdje ispričam jedan lični doživljaj predreferendumske atmosfere. Bio sam četvrta godina Bogoslovskog fakulteta u Foči gdje postoji i Medicinski fakultet. U širem društvu sa kojim bih ponekad popio kafu bio je jedan student iz Crne Gore. Nikada se nismo posebno doticali identitetskih pitanja, a nije ni on (Republika Srpska je, kao i sve srpske sredine, autoreferentna kultura: kada zaista imate hiljadu godina kulture i državnosti, imate o kome da pričate i da ne spominjete druge narode i skorije ratove. To je ono što razlikuje pijenje kafe u Beogradu ili Foči u odnosu na Cetinje, Sarajevo, pa i Zagreb – mi možemo da pričamo satima bez drugih, ali je drugima nemoguće da popiju kafu bez pominjanja Srba). Neko je spomenuo predstojeći referendum u Crnoj Gori. Naravno, svi smo se zgrozili ideje o jednom činu kojim bi naša braća i kumovi jednim političkim činom simbolički poslali poruku nepripadanja svome narodu, svojom braći, sagovornicima. Naš sagovornik se, međutim, prvi put izjasnio vrlo oštro: „E da i to dočekamo! Da samo kažemo Srbima da nijesmo isto!“ „Kako, rode, nismo isto? Mi koji ovdje sjedimo – nismo li isto?“ „E nijesmo. Mislim, nemojte se vi što naći uvrijeđeni. Ali nijesmo.“ „Pa, rode, otkuda ti onda među nama?“ Počela je jedna nemušta taktika opravdavanja i gordosti u isto vrijeme, zaklinjanja u naše prijateljstvo i pejorizacije „krmedarske“ Srbije i Srba u njoj. Nismo se poslije družili. Poznanik se udaljio. Da li je potrebno da kažem da smo se kasnije prisjećali da smo izraz „krmedar“ ipak čuli ranije, kada je komentarisao nemogućnost da položi anatomiju kod profesora koji su dolazili iz Srbije.
Mene je, pak, ta njegova reakcija podsjetila na jedan drugi momenat – i, moram priznati, svi sabori sankilotskog dukljanskog šovinizma me i danas podsjećaju na to mjesto iz Travničke hronike. To je onaj momenat zatvaranja čaršije, kada u malom balkanskom čovjeku odjednom prorade sve tuge, bijede i frustracije zbog nesrazmjere između njega i kosmosa, njegove uloge i društva, projekcije i stvarnosti. Ono andrićevsko zbijanje u gomilu koja traje samo koji dan, samo koliko da se namiri račun sa nepravednošću svijeta. Upravo ono očajničko „e neka sam i to dočekao!“ kada kamenom ka strancima (ili prosto svakome ko se smatra takvim) mali čovjek liječi i truje sebe istovremeno.
To se kanalisalo, dakle, i ranije jer postoji u čovjeku. I zato je to omeđivanje malog čovjeka u njegov mali tor bilo poenta 21. maja i tada i danas. Namjerno ne pričam o političkoj oligarfiji, mafijokratiji koja upravlja tim malim čovjek – za razliku od malog čovjeka, mafijokrate znaju svoje razloge, oni su iskazivi ciframa i dugim nizom nula nakon njih u kiparskim bankama. Ali taj mali čovjek – koga ne prezirem, ne mrzim, ali ne mogu ni u naivnosti da previdim njegovu srdžbu i kamen u ruci namjenjen mome bratu i sinu – on je ostao i dalje tragičar te proslave.
Za Srbe je 21. maj bio i trebalo da ostane škola odustajanja od stava podrazumijevanja: podrazumijeva se da je i to naše. Da ćemo imati dva glasa u UN, dvanaest bodova na Evroviziji. Stvari nisu date samo u našim očima već u svojim simboličkim značenjima: secesijama od Srbije ne nastaju „druge srpske države“. Naravno, nije lako liječenje semantičkom diferencijacijom, nije lako razlikovati Crnu Goru od Crne Gore, snaći se u homonimiji suprotnosti. Ali moramo to učiniti. Mi svakako volimo Crnu Goru – upravo kao što volimo i Bosnu i Hercegovinu (od Sv. Savé) koje su za mene uvijek u množini, kao zavičaji srpskog naroda i srpskih kraljeva i vojvoda ali ne osjećamo se uvijek udobno u saveznoj pseudo-državi u kojoj živimo. Dakle, 21. maj za nas je dan početka konsolidacije iz iluzija, uspomena na najbiže tačke geopolitičkog komadanja srpskog svijeta, ali danas imamo i pravo da samjerimo svoju poziciju nekada i sada i da sa zadovoljstvom se osvrnemo: nismo, ni u naivnosti, ni u geopolitičkim tokovima, tamo gdje smo bili 21.5.2006.
Gdje je Crna Gora sada, 15 godina od pokradenog referenduma? Privatna ili nezavisna država?
Ona nikada, od 1945, naovamo, nije bila mišljena kao cjelina u kojoj bi se razlikovale „nezavisnost“ i „privatnost“ (Bombaški proces svjedoči da je elemenata ovakvog gledišta bilo i ranije, prije 1918, tj da je i u periodu vladavine nesumnjivo srpskog kralja Nikole Petrovića bilo teško razaznati „privatnost“ od „nezavinosti“ te je održavanje dinastičke vladavine koje danas poistovjećujemo sa nezavisnošću i državotnornošću ipak dominantno bilo izraz želje za ličnom vladavinom i privatnošću države i dinastije. To je, međutim, fusnota za neke unutarsrpske ocjene i dijaloge). Od kada je počela istorija Crne Gore na fonu anti-istorije, anti-poda sopstvenoj istoriji, biću i identitetu, ona je oduvijek bila „nezavisna“ od srpskih korijena da bi bila „privatni“ posjed crvene aristokratije.
Ta probitačna privatnost na političkom planu se iskazuje kao „nezavisnost“ – koje nema, jer, kako reče g. Abazović, Crna Gora nema suverenitet (samo je prividno paradoksalno da ga je više imala u prokaženoj državnoj zajednici nego danas u geopočitičkim savezima kojima pripada ili kojima teži. Stvar je u tome da je saveznoj državi ona bila uz Srbiju, subjekt od koga je mogla imati i danas ima samo koristi i kome je pristupila svojom voljom, dok se na drugoj strani našla upravo procesom secesije i vazalizacije, pa kako očekivati neki sueverenitet i nezavisnost, osim onih imaginarnih?).
Na kulturološkom planu se pravatnost konstruiše kao autoreferentnost, samodovoljnost Crne Gore, koja, na planu kulture, danas je u stanju da samo koalira sa okolnim mikro-kulturama sa kojima dijeli zajedničku srbofobiju i malograđanske domete. Na planu identiteta, privatnost mafijokratske Crne Gore uvijek se kanališe i konstruiše kao mit o nekoj superiornoj posebnosti. Ovdje možda i leži jedina realna opasnost za srpski narod u Crnoj Gori jer je na svim drugim planovima stvar toliko komična i očigledna, ali na polju identiteta mafiokratija i dalje nalazi načina da svoj slučaj predstavi kao „obnovu“ državnosti a ne uspostavljanje nečega novoga.
Ovdje je jedan momenat izuzetno značajan. Slobodan Vladušić, kada govori o Pekićevom shvatanju nacionalizma i demokratije, uvodi jedan neprocjenjivo važan pojam: etički korektiv. Za Pekića je demokratije „etički korektiv“ onog nacionalnog, ali mislim da je vrlo važno da i samu naciju koncipujemo kao etički korektiv, zajednicu koja svakog od nas sa svojim ličnim istorijama, životima, stradanjima, radostima, tragedijama, defektima, vrlinama čini boljim čovjekom. I sama srpska nacija je – kao vrjednosna zajednica Kosovskog sjećanja – etički korektiv svakoga od nas. Zato je ta identitetska secesija i konstrukcija ne-Srpstva, nad-Srpstva i slično-Srpstva samo mnogolika operacija koja ima iste ciljeve: vađenje Srba iz zajedničkog etičkkog a time i nacionalnog konteksta, iz Zajednice kao Smisla i korektiva našeg života.
Kako je tekao put Crne Gore od 21. maja 2006. do 21. maja 2021. godine?
Taj put je tekao u neprekidnom brisanju same sebe, srpstva i zavjetnosti kao osnove njenog bića unutar koga postoji od kako uopšte postoji. U plastičnoj operaciji, kloniranju i neprekidnom sebepodavanju stranim gostima, na konju i za zlatnike. Geopolitička kretanja su išla na ruku tom procesu: putanja samozaborava je bila uslov okamenjivanja unutrašnje strukture starog režima pa se narativ o „odlasku iz srednjeg vijeka“ i „retrogradnog srpstva“ prirodno nastavljao eshatologijim „boljeg sjutra“ u nekim drugim „vrijednosnim zajednicama“. Taj tok je bio jedan klasični švercerski poduhvat u kome se od stare srpske kraljevine, bez autorskih prava, uzelo samo ime, ali se onda proizvodila politička i spoljenopolitička bofl roba sa istim imenom. Možda najkorisnija stvar u čitavom procesu je njegova brzina: kako novostvorena elita u prve i druge familije nema smislotvorećih metafizičkih horizonata dalekosežnijih od njihovog ličnog života, obje ideološki identične i metodološki samo ponešto različite korporacije su poželjele da plodove svoga truda vide za svoga života. Za svega petnaest godina je trebalo dovesti do kraja uobličenje jednog projekta – posljednjih godina, neposredno prije donošenja famoznog Zakona o stavarnju državne crkve, kao i nakon njega, mi otvoreno slušamo programske ciljeve i jednih i drugih. Tako da, kao Srbi, možemo da razumijemo pogubnost tih procesa. Na nama je da u nama zavjetno ne damo i sve više vraćamo pitanja jezika i odnosa prema kosovskoj zavjetnosti. To nisu izgubljene bitke već pravna nasilja, po riječima samog Duška Markovića. Mi ne smijemo nikada u sebi reći „gotovo je to!“ Ne smijemo radi sebe samih. Srbin – to je čovjek koji nije u stanju da kaže za bilo koji politički korak uperen protiv svoga naroda „gotovo je to“.
Šta čeka Crnu Goru i u kom smjeru ide njena unutrašnja i spoljna politika?
Možda nije neophodno da to naglasim, ali, da bih spriječio nesporazume, nalazim za shodno da skiciram moju perspektivu iz koje ću odgovoriti na Vaše pitanje: mene Crna Gora interesuje kao jedan od zavičaja mog srpskog naroda i to takav zavičaj sa kojim, kao Hercegovac, na tom zavičajnom, lokalnom planu, imam najintimniju vezu. Kao politička zajednica, Crna Gora me interesuje kao državoliki okvir u kome živi moj srpski narod i ljudi koji se u nekom maglovitom vidi i dalje osjećaju pripadnicima moje jezičke i kulturne zajednice. Tako da je moj odgovor na Vaše pitanje zapravo odgovor na pitanje srpskog naroda u Crnoj Gori, a ne toliko odgovor na pitanje trajektorije tog političkog okvira, osim u domenu uticaja društvenih i političkih dešavanja na moj narod. Na kraju bih rekao i zašto je to važno za samu političku zajednicu istoimenu srpskoj kraljevini iz 19. vijeka.
Najprije, nadam se rekonsolidaciji srpskog naroda, kraju podjela, dvevnog politikanstva i političke nekulture. Vidim neke mlade ljude koji se pojavljuju, g. Marka Kovačevića i još mnoge za koje Želidrag Nikčević kaže (sa pravom, rekao bih), da će se politički oponenti poželjeti „starih“ predstavnika srpskog naroda. Očekujem da će se srpske stranke vratiti srpskom stanovištu, bez kohabitacije i koalicije sa onima čiji je jedini kvalitet u tome da hoće sa nama. Balast tog koaliranja na ličnom planu i utapanja srpske prepoznatljivosti na idejnom planu biće sve teži. Moguće je samo povratak na čisto: na srpsko stanovište, kao što reče pominjani g. Kovačević: „ostalo je još samo da budemo Srbi“.
Takođe, potrebno je mnogo raditi da se objasni našem narodu u kome se tako stihijski razmjenjuju naivnost i želja da se bude mudro i strpljeno-spašeno, da politička kultura nekonfrontacije i saradnje nije isto što i zatamnjivanje identitetskih perspektiva i svjesna ignorancija identitetskih pitanja. Srpstvo nije stvar u „četiri zida“ već elementarno pravo svakog čovjeka. Samo prihvatanje političke pozicije koja smatra da je kripto-srpstvo (tajno srpstvo) nekakvo „kulturno srpstvo“ kontraproduktivna je za sam srpski narod, ali čak i za političku zajednicu istoimenu srpskoj kraljevini. Dokle god je nekome samorazumljivo da je pitanje jezika i identiteta „lično“ i „privatno“ a njegova funkcija i moć koja iz nje proističe javna stvar – takav čovjek ili nije zreo ili je zlonamjeran. U konačnom slijedu, takvi ljudi ne čine ono što je suštinski važno a što, navodno rade: ne bore se za prisustvo svih identitetskih narativa u javnom prostoru jedne zajednice već pristaju na poželjne i nepoželjne narative i identiteta, što je u suštini zaostavština starog režima.
Važno je da pokrenemo raspravu o mogućnostim ostvarivanja konstitutivnosti srpskog naroda kao takvog i garanciji neotuđivih prava našeg naroda. Ni tu ne očekujem dobru volju po sebi, ali se nadam da će ostale zajednice shvatiti da je obespravljenost jednog naroda u jednoj zajednici problem ne samo tog naroda već čitave zajednice.
Zato: moja očekivanja su najprije takva: nadam se jakoj Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, jakom i solidarnom srpskom narodu, jakom Mitropolitu i mladim, školovanim, elokventnim, nepokolebljivim i nepokvarljivim srpskim političarima u Crnoj Gori. Izbor Mitropolita koji nam predstoji, biće važna tačka na tom putu. Naravno, kao i svakog drugog episkopa SPC, njega bira Sabor. Ne smijemo dopustiti unošenje avnojevskih mentalnih barijera, pounutrašnjenje granica. Nije važno da na to mjesto dođe čovjek iz Crne Gore (pogotovo zato što je trenutni administrator, Vladika Joanikije, čovjek iz Banjana, dakle, iz Hercegovine a ne iz Crne Gore) koliko je važno da na teško mjesto dođe naš najbolji episkop, takav da odoljeva i demonskim napadima bez ljudi i kroz ljude. Nadam se i radujemo se takvom mom narodu.
Ako budemo takvi, mnogo šta će zavisiti od nas. Možda ne sve, ali niko nas neće moći marginalizovati i depolitizovati. Ako dozvolimo rastakanje naše perspektive i zajedništva, teško da će iko poštovati narod koji ne poštuje sebe samoga. Koji nema i ne poznaje svoje stanovište, svoj interes, svoje vektore, svoja kretanja. Na nama je da damo svoje. Da zamolimo da nam Bog pravde pomogne, da mu se svaki dan u himni za to zamolimo. Da obnovimo kosovski zavijet kao imperativ svakodnevnog života. Budemo li takvi ljudi, imaćemo šta i da očekujemo i čemu da se nadamo. Jer svega ostalog ima na svijetu mimo nas.
Ovih dana vidimo hordice milogoraca kako s penom na ustima urliču ulicama Crne Gore i jasno je kako je nastalo i izgledalo ustaško ludilo. Vidimo ih na kako šizofreno bljuju na dojučerašnje same sebe i kako su malo do potpuno obeznanjivanja u kojem bi klali svoju braću na ustaški način. Jer samo takvo klanje ih može odvojiti od samih sebe, od onoga što su do juče bili i potvrditi u novom identitetu.
Razbratnička prelest velikocrnogorstva, kao i svaka prelest, proističe iz zaslijepljenosti uma, koji u ovom slučaju odbija ili nije kadar da uvidi da je Crna Gora, nastala iz velikog pokosovskog svesrbskog zbjega, odlukama naših vjekovnih dušmana Vatikana, Beča i Berlina na Berlinskom kongresu, postala zemlja Srba kojima nije dozvoljeno da se ujedine sa braćom iz Nove ( karađorđevsko- obrenovićevske) i, kasnije, iz Stare Srbije (Maćedonije i Kosova i Metohije).Političkim voluntarizmom ova tri vekovna antisrpska centra u Crnogorce u nacionalnom smislu pretvarani su progresivnim, sistematskim i dugoročnim separatističkim odnarođavanjem oni Srbi kojima srbomrsci nijesu dozvoljavali da Srbima ostanu, u želji da ih zanavijek otkinu od Srpstva i tako pravoslavno Srpstvo konačno istisnu sa ovog jedino papizmom nepokorenog dijela jadranske obale i njenog zaleđa. Crnogorac u nacionalnom smislu je bivši Srbin koji je, nasuprot dosadašnjem istorijskom iskustvu,po kome su Srbi prvo mijenjali vjeru i jezik, pa tek vremenom i naciju, postajući Hrvati, Njemci, Mađari i Arnauti (ili ako nijesu mijenjali vjeru, promijenivši jezik, mijenjali su i naciju i postajali pravoslavni Rumuni,Bugari ili Grci), nacionalni Crnogorac je, dakle, bivši Srbin koji je najprije promijenio naciju i uznastojao da stvori svoj nemogući posebni jezik, a u perspektivi će promijeniti i vjeru,priklanjajući se u svojim obogotvorenim zapadoevropskim građanizmima, ekumenjarskom Zapadu i na planu vjeroispovijesti, o čemu svjedoči i ponašanje crnogorskih raspopovaca Miraševih.
Najtananiju unutrašnjost dokatnu tekstovi oca Darka Đoga.
Srbe kao suveren narod je ukinuo Medojevic zajedno sa Milom i Krivokapicem . Konstitutivan znaci suveren .To imnije odgovaralo pa su nam ostavili da biramo – Crnogorci ili nacionalna manjina
Imali smo sve .Velike sile odredile granicu -Karlobag , Karlovac , Virovitica, sa svom Makedonijom i Crnom Gorom.isli smo protiv velikih ., stvarali Jugoslaviju. Velike sile sve pamte . Kao osvetu zele nas svesti na Beogradski pasaluk .
Uz svo dužno poštovanje, sve dok se vi koji navodno brinete o “integralnom srpstvu“ ne osvrnete integralno i kritički i na politički momenat u Srbiji umjesto samo na ovaj u Crnoj Gori, vaša pisanija su obično gubljenje vremena, koliko god ona bila zatrpana “školovanim“ izrazima i pozivanjima na ovoga ili onoga našeg književnika.
Uz to, još su i kontraproduktivna što vrlo dobro znate, jer navodni dušebrižnici uporno i perfidno slijede podjelu koju iz svojih razloga nepogrešivo nameću i Milo i Vučić, tj. srpstvo i crnogorstvo kao antipode jedno drugom, uz traženje konstitutivnosti tj. manjinskih prava za Srbe u Crnoj Gori. Sada je nakon sloma DPS-a upravo zvanični Beograd ostao i dalje dosledan u tome. Kolika je garancija konstitutivnost Srba u ustavu, iskusili smo u Hrvatskoj.
Crnogorci u ogromnoj većini jednostavno neće da im se to dvoje odvaja, jer se to nikad kroz istoriju nije odvajalo i ne treba da se odvaja, a što je još bitnije – neće da budu balast u trenutnoj međunarodnoj politici snishodljivosti Beograda koju takođe diktira spoljni faktor, koji dugoročno gledano ima cilj svođenja srpstva na “srbijansko“. Radije će biti svoji na svome makar se zvali samo Crnogorcima, ako budu prinuđeni da biraju između svog srpskog crnogorstva ili ga nazovite kako vam drago, i konstitutivnosti kao predvorja manjinskih prava za Srbe.
Crnogorci su jednostavno Srbi i shvatite to tako dok ova politička parada inata i svađe ne prođe, a dnevna štampa i režimski tabloidi prosto nemaju težinu jednog Gorskog Vijenca koji je istorijski gledano nastao koliko juče. Niko neće da bude manjina u državi u kojoj živi, kako vam to nije jasno? Većina u Crnoj Gori hoće da slijedi taj put, pa čak i da ispravi istorijsku nepravdu prema dvije srpske krune iz 1918-e učinjenu zbog Jugoslavije, a vi nas zatrpavate nekakvom argumentacijom da smo “samo Srbi“ i da nam je “samo to ostalo“ kako reče Marko Kovačević mladi. Pa to je poraz i bezidejnost jedne politike nekoga ko pledira da spasi srpstvo Crne Gore i kune se u srpske integracije. Ne može preko koljena. To su istorijski procesi.
Jedini put koji vodi istorijskom srpskom identitetu kao pomiriteljskom, i kao preduslovu za neke buduće integracije, je ne razdvajati srpstvo i crnogorstvo. Evo i pop Darko kaže za sebe da je Hercegovac. Zašto je onda alergičan na ove koji ističu da su i Crnogorci ako već u istom tekstu tvrdi da mu ne smeta državnost i istorijski kontekst Crne Gore?
Ostavimo konačno inat, pizmu, lične frustracije i ova ili ona zbitija iz svakodnevnog života, jer nam ona izgleda dominantno određuju model političkog ponašanja zbog kojega i svjesno i nesvjesno žrtvujemo jedinstvo i crkve i nacije. Pojedini sveštenici srpske crkve bi, ako već govore o političkim ili identitetskim pitanjima, trebalo da govore o cjelokupnoj situaciji na prostorima koje naseljava srpski narod, kako bi dio Crnogoraca konačno prestao da doživljavaju ovakav jedan narativ kao atak na svoje nacionalno biće (nažalost mahom iz neznanja), i bavljenje samo njima i njihovim mjestom u srpstvu, koje nije samo kod njih kao Srba slojevito, a po pravilu je i solidno podmazano nekom vrstom lične koristi kao receptu za nastajanje novih nacija.
Mora mudro, i nema mjesta isključivosti. To je istinski integracioni proces, a ostalo je saučesništvo u cijepanju jedinstva. I ne govorite nam molimo vas o “snazi i brojnosti“ ovih koji zaista vjeruju da Crnogorci nisu etnički Srbi.
Upravo suprotno stoje stvari. Gubljenje vremena i snage je sva ta razvodnjenja ideologija vas kmera koji biste, da morate, bili samo Crnogorci. Time ste rekli sve o sebi. Sve ostalo je samo trabunjanje u opravdanju svoje nesigurnosti i gordosti. Pročitao vas i pogodio o. Darko.
Ako je sve uzalud, zašto pišete kilometarske komentare?
„Pa mu reče u prisustvu svih vojvoda… „
Evo i ja sam Hercegovac osim što sam Srbin, zaboravih da napomenem. Šta ćemo sad?
Sad ćemo da ti kažemo da si čovjek svijesti izmijenjene nedovoljnim poznavanjem istorije sopstvenog naroda, nedovoljnim poznavanjem istorije svoje Crkve i još uvijek zaražen bacilima papističke i komunjarske tuđinštine… Neka ti Sv. Sava i Sv. Vasilije pomognu da se ne hraniš više poluistinama, koje su, očito, po posljedicama gore od laži, nego samom istinom.
Vi ste ipak samo politički i polupolitički uhljebi, bez obzira na državu u kojoj živite. Pa tek onda Srbi.
Gordi brate, politikantski ti je način razmišljanja, mi smo najčešće obični ljudi, rodoljubi koji ne samo da pamte svoje svetosavske korjene nego njima još uvijek žive, dišući punim plućima. Ima nas studenata, profesora, učenika, naučnika, službenika,zanatlija, radnika, i nijesmo članovi nijedne partije. pogotovu ne one zapadnjačkog demonoumlja i njegove demo(no)kratije, niti smo ikad bili.
Evo pozdrav od Starohercegovca Hercegovvci nikada nisu dovodili u pitanje svoje srpstvo svi Crnogorci se sada Crnogorčite, kako reče Bećković, pa hoćete da nećete ono što ste, mi da ste nešto drugo..u pamet se braćo Crnogorci, ne brukajte svojijeh predaka, ne izmišljajte jezik i naciju, bili ste DE LUKS Srbi, s Sad koketirate s ustašama..u pamet se, u pamet se
Konstitutivnost ne znaci manjina i Srbi u Hrvatskoj nisu konstitutivni nego nacionalna manjina . U Bosni su tri konstitutivnanarloda -Srbi , Hrvati i Bosnjaci
Ja manjina neću da budem niđe, pa šta god oće neka rade.
Ako si konstitutvan onda si suveren , ako nisi onda si nacionalna manjina.
Do F. Tuđmana Srbi su bili konstitutivni narod u Hrvatskoj, on im je oduzeo konstitutivnost i učinio predmetom izgona i asimilacije ostataka.
Poštenije ti je reći da nisi Srbin nego što to opravdavam sa dugom ali ispraznom pričom.
Najtužniji dan u mom životu! Pokojnu majku na dan kad je preminula nisam toliko ožalio i toliko suza isplakao kao u noći 21. maja 2006!
P.S. Upravo sjedim pored čovjeka, pilota Montenegro erlajnsa u to vrijeme, koji mi svjedoči da je avionima te kompanije u stečaju uoči referenduma prevezeno 7000 hiljada glasača, sakupljenih na raznim evropskim „destinacijama“, a kojima su lične karte dijeljene u avionima!
Tuzan je to dan bio pobratime, ali cekaju nas bolji dani, to je sad makar izvesno (ne mislim zbog izbora, druge stvari su u pitanju)
21 maj je najsramnija stranica Crne Gore u modernoj istoriji koja predstavlja ugnjetavanje Srba u Crnu Goru kada je i započeo progon srpstva i stvaranje nove „nacije “ montenegrinsko -dukljanskih makarondžija ,šovinista i anti-srba nikad Srbi neće slaviti „tekovine “ lopovske sekte mila Đukanovića i njegove privatne države , borit ćemo se srpstvo i za naše pretke da vratimo Crnu goru tradicionalnim vrijednostima !!!! Živjela Njegoševa Srpska Crna gora !!!!
Znači, taj što je rekao za sebe da nije Srbin je „dukljanski šovinista“, a vi to niste koji hoćete da mu odredjujete nacionalnost? Ma bravo! Takva vam je sva priča.
Ili je neznaven ili dukljanski sovinista, treceg nema
Od vase srpske gordosti nema nista gore. Zato cete zavrsiti u Beogradskom pasaluku ako se ne smirite.
Vojislave , vojislave igrate se sa velikom vatrom , vaša Dukljanska šovinstička ideologija je poražena 30-tog avgusta i nema više povratka , to što su Srbi ćutali zarad građanskog mira ne znači da ćemo imati beskrajno strpljenja, ako se vratimo na ulice budite sigurni vašoj milogorskoj ustašiji će biti usko i neće biti rupe u koju će te se sakrit , u to budite 100% uvjereni , shvatite dobro ovo upozorenje i opomenu pred crveni karton !!!!
Nepristojna agresija od vase strane o.Darko…i vrlo štetna. Imate Vašu pastvu, pa ih učite kako da budu dobri Srbi, kako da poštuju državu i šta god želite. Imamo u Crnoj Gori dovoljno pametnih i hrabrih sveštenika koji su nas proveli kroz tešku prošlu godinu. Neumesno je sad baviti se ovim prostorima ….Da ne kažem -vrlo zlonamerno i nepošteno
BB pitah se kad će ovakav komentar… a i zna se iz koje je kuhinje. Kakva agresija, koja je to Đogova pastva, a da nije ista ona, kao što je ovdje! Znaš, ili taj što ti je rekao zna svakako, da nema litije na kojoj nije bio o. Darko!
Ekavica ne pomaže, znam tačno odakle je stigao ovakav komentar. A zna vjerujem i o. Darko! Odavno je sve u Crnoj Gori jasno.
Smeta ekavica?
Bobance ne bleji…
Ako i imamo mi u Crnoj Gori dovoljno pametnih i razboritih sveštenika, nemamo ih hrabrih takoreći uopšte, ne samo usled kukavičluka. već i po inerrciji, jer su gotovo svi bili navikli da se zaklanjaju iza Mitropolita. Ako su pred vladikama i ostalim sveštenicima i istinito prozrevali dušegubnu stvarnost Montenegra i umovali i savjetovali hrabro i pametno , nikada se nijedan nije usudio da javno igdje ustvrdi ono što je svima očigledno – da je referendum pokraden državno-partijskim montenegrinskim mahinacijama Đukanovićevim, a pogotovu ne da se sa takvom riječju obrate samim nosiocima državnih funkcija,koji su očito varali i krali glasove uz pomoć svojih mašinerija, sežući svojim pipcima do Albanije, Kosmeta, beogradsko-novosadske domaće ustašije, Bosne, Luksemburga,Njemačke i Amerike.Štaviše, naše promontenegrinske zvijezde među sveštenicima oberučke su, ali jezuitski vješto, zaodjevajući je u hrišćansku retoriku, da se Srblji ne sjete, i prije referenduma promovisale montenegrinsku ideologiju četirnahijske krvi i tla u velikocrnogorskoj varijanti crnogorčenja svih ostalih na prisvojenim djelovima srpske Hercegovine,Raške i Primorja, izuzev Šiptara, Hrvata i Bošnjaka, kao i nepojamne krađe srpskog nemanjićko-lazarevićkog i petrovićkog nasljeđa i pretapanja svetosavskih Srba u Crnoj Gori u „pravoslavne“ Crnogorce, brozomornog kova i latinskog usmjerenja. Lukavom rječitošću oni su u javnim nastupima, u sopstvenim saopštenjima, kao i u onim sastavljanim u ime Crkve, u najgorem ustaškom duhu cenzurisali svaki spomen Srpstva i bilo čega srpskog,navikavajući na to svoju neofitsku pastvu, u komunizmu obrazovanjem i vaspitanjem dugo i sistematski iskorjenjivanu iz svetosavlja, za koju je sasvim prirodna i istinita postala višedecenijska i viševjekovna laž latinske i komunjarske političke propagande da u Crnoj Gori ne žive Srbi nego Crnogorci. Koliki je njihov jezuitski animozitet prema samom imenu srpskom bio i još uvijek jeste svjedoči činjenica da ni Bogosloviju na Cetinju neće da zovu njenim izvornim imenom – Srpska pravoslavna bogoslovija, ni poznatu dobrotvornu organizaciju pravoslavnih žena – „Kolom srpskih sestara, već „Milosrdnim kolom sestara“, pa čak ni naše Svece u bogoslužbenim otpustima ne žele da imenuju onako kako ih naša Crkva spominje vjekovima – kao srpske Svetitelje i Prosvetitelje – Simeona Mirotočivog, Svetitelja Savu, Arsenija.itd. Žalosni vrhunac prelestnog nerazbora ovih propagatora etnofiletističke velikocrnogorske prelesti u našoj Crkvi u Crnoj Gori svakako jeste činjenica da, nerazumno insistirajući u fanarskom istočnopapističkom duhu na univerzalizmu Pravoslavlja, na uštrb njegovog vjekovnog istorijskog ustrojstva po osnovu pomjesne jednojezičnosti, i samu našu svetosavsku Crkvu izbjegavaju i suštinski odbijaju da zovu njenim zvaničnim imenom Srpska Pravoslavna Crkva ili, kraće, Srpska Crkva, kako se njena saborna i, po svetopedesetničkoj prirodi stvari,
u m a t i č n i m z e m lj a m a isključivo
s r p s k o j e z i č n a pomjesnost imenuje u našoj himnografiji od vremena Svetoga Save. Krajnje je vrijeme da se ovom za Crkvu izuzetno štetnom nerazumu stane na put i sopstveni vjerni narod poštedi pagube crkvene ukrajinizacije Montenegra.
Ne laži. Starohercegovci i Brđani su ti bili i ostali politički nosioci montenegrinske ideologije. Osim toga, pridjev srpski stoji svugdje.
Ti koji su danas nosioci montenegrinstva iz Brda i otkinutog dijela Stare Hercegovine upravo spadaju u komunizmom i latinaštvom obmanute i samoobmanjivane žrtve latinskih i komunjarskih propagandnih laži i prelesti. Zaraza gordosti cucke koja je prva počela da muti pamet narodu, prenijela se i na njih, prije svega demonsko-mesijanskim dijeljenjem svakojakih povlastica i poslastica novim adeptima četirinahijskog montenegrinstva. Otrezni se ti…
Čim dobijemo adekvatan uzor srpstvu u političkom Beogradu. Do tada, samo srpstvo Crne Gore.
Nemoj me Vidače tjerati u dukljane. Ne razumiješ ono što sam mislio i ne razumiješ ovaj istoriski trenutak. I nemoj dukljanstvo spočitavati onima koji drugačije misle. Ja sam samo izrazio bojazan da nam neko kuva nešto što nam ne bi prijalo. Predugo se otegao izbor mitropolita. Po meni izbor je logičan. To je naš dragi Joanikije. Da li je on Šumadinac, Hercegovac ili Starocrnogorac, meni je svejedno.
Oče Darko, Montenegro je od početka PRIVATNI FEUD, nastao samo i isključivo zbog toga, nema tu patriotizma, ljubavi, samo je trebalo obezbjediti da se novac, droga, kocka, šverc cigara legalizuje, a Milo i klika nesmetano bogati…
I svi osim Srba imali koristi, naravno neki kvazisrbi i oni su imali. Hvalaa što preko ovog patriotskog, slobodnog i svesrpskog portala se oglašavate! Bog dao i VAMA i Gojku Raičeviću svaku sreću, i svima koji učestvuju u radu portala bez koga bi deceniju poslednju bio MRAK!
„Očekujem da će se srpske stranke vratiti srpskom stanovištu, bez kohabitacije i koalicije sa onima čiji je jedini kvalitet u tome da hoće sa nama.“
Tako je Darko, krajnje je vrijeme da Andrija Mandić okonča kohabitaciju i neprincipjelnu koaliciju sa Medojevićem i njegovom ustaškom strankom PZP.
*11 Pravna Tela i Organi Crkvene opštine su ova:
A) Paroh
B) Skupština
V) Crkveno Opštinski upravni odbor
Pored ovih, Parohija kao pomoćna Tela može imati Kolo Sestara, Školski ili
Prosvetni odbor, Grđevinski odbor, Priređivački odbor, Udruženje penzionera i
Omladinsko udruženje. Rad svih pomoćnih organizacija u parohiji je pod
direktnim nadzorom Glavnih tela i organa Crkvene opštine odnosno Parohije.
*12 Paroh stoji na čelu jedne parohije u kojoj obavezno i živi ( ne u slučaju
misionarske kao sto je naša). Bez dopuštanja nadležnog Arhijereja ili od njega
naimenovanog lica, namesnika ili zamenika, koji u odsustvu Arhijereja otpravlja
poslove u njegovo ime, paroh ne može da napusti parohiju. Nezakonito
odsustvovanje sa parohije duže od 15 dana kao i ne odazivanje na novopostavljenu
parohiju u roku od tri nedelje povlači gubitak parohije odnosno radnog mesta.
*13 Paroh, odnosno starešina crkve, koji je po službenoj dužnosti uvek član
Upravnog odbora dužan je da aktivno sarađuje u svim poslovima administrativne
i materjalne prirode svoje crkvene opštine odnosno parohije i saodgovoran je
zajedno sa članovima Crkvenoopštinskog upravnog odbora za sve nepravilnosti u
radu, ako u konkretnom slučaju nije izdvojio svoje mišljenje i protiv
nepravilnih odluka u radu izjavio žalbu u roku od 14 dana od dana njihovog
donošenja višim Crkvenim vlastima.
*14 Paroh je privremen ili stalan. I jednog i drugog postavlja eparhijski
Arhijerej.Status stalnog i privremenog paroha reguliše se prema ustavu SPC
(*165-*169)
Stalnog paroha može Arhijerej premestiti sa parohije samo po njegovoj molbi ili
pristanku i po presudi Crkvenog suda, a privremenog paroha Arhijerej može
premestiti po potrebi službe.
*15 Svako paroh vrši parohijske dužnosti i vodi kancelarijske poslove
samostalno, a u pogledu zvaničnog rada stoji pod neposrednim nadzorom
Arhijerijskog namesnika ili nadležnog Arhijereja.
Parohijski sveštenik ne sme vršiti obrede na tuđoj parohiji bez dozvole
nadležnog sveštenika ili naredbe Eparhijskog Arhijereja u vanrednim
slučajevima.
*16 Dužnosti paroha su ove:
a) da služi svetu Liturgiju i ostala bogosluženja po crkvenom pravilu
b) da redovno propoveda slovo Božije i poučava svoje parohijane u hramu i na
svakom drugom pogodnom mestu.
v) da svojim ličnim i porodičnim životom služi drugim parohijanima za
primer
g) da redovno posećuje bolesne bilo u njihovim domovima ili u bolnicama i
zatvorenike u zatvorima pružajući im duhovnu utehu i svete tajne;
d) da vodi matične knjige, domovni protokol ( kartoteku), letopis parohije i
crkveni inventar i da se stara o blagoljepiju, redu i čistoći u hramu:
đ) da izdaje izvode u zakonskoj formi sa parohijskim pečatom:
e) da punopravno učestvuje u radu Uprave CŠO, Skupštinama opštine i
pomoćnim organizacijama i da daje im potrebne instrukcije za pravilan rad;
ž) da u sporazumu sa Upravnim odborom postavlja i otpušta crkvenjaka i pojce,
upućuje ih, rukovodi i nadzire u njihovoj službi;
z) da sva lica koja pri bogosluženju pevaju, čitaju, ili poslužuju, prodaju sveće i
prikupljaju tas, uputi u njihovu delatnost tako da se sveta bogosluženja vrše
dostojanstveno i s pobožnošću;
i) da podnosi godišnji izveštaj o svome radu nadležnom Arhijereju, kao i
Godišnjoj skupštini svoje CŠO.
j) da upravlja celokupnim parohijskim prosvetnim programom. U ovom radu može
imati i pomoćnike naimenovane od strane nadležnog Arhijereja prema ličnom
predlogu.
*17 Shodno eventualnim nepravilnostima u radu i ozbiljnosti prekršaja, paroh,
kao svešteno lice, podleže sledećim crkvenim kaznama:
1) opomeni
2) ukoru
3) epitimiji
4) premeštaju na drugo mesto službovanja
5) privremenoj zabrani sveštenodejstva najviše do godinu dana
6) gubitku parohijske službe, odnosno drugog zvanja u crkvi
7) doživotnoj zabrani sveštenodejstva
8) lišenju svešteničkog čina
9) lišenju svešteničkog čina sa isključenjem iz crkvene zajednice i
10) lišenju monaštva.
Kaznu opomene, ukora, epitemije do 15 dana, zabrane sveštenodejstva do 30 dana i
premeštaja privremenog parohijskog sveštenika na drugo mesto službovanja
izriče nadležni Arhijerej i ove su izvršne, dok ostale kazne shodno njihovoj
prirodi presuđuje Eparhijski ili Veliki crkveni sud. Niko se ne može kazniti
ni jednom crkvenom kaznom bez predhodnog saslušanja
Ne dopada mi se ovo oko Joanikija. Nemojte nam brate Srbine-Ercegovče Vi „znati“ šta je za nas u srpsjoj Sparti najbolje. Mi ovako neznaveni baš bi da nam on bude mitropolit. Djeluje mi ovo kao blagoglagoljiva priča sa poentom na kraju. Daj Bože da griješim.
@ Kovid 19
“ Vladiku Joanikije poznajem skoro četiri decenije, sigurno najduže od svih naših sveštenoslužitelja, i na tome sam veoma blagodaran Bogu. …Mada, tolikom hrastu i duhovnom gorostasu, kakav je naš čestiti Vladika, teško da išta može nauditi,niti ga saviti, a kamoli polomiti…“.
Ovo su riječi Patrijarha Porfirija, tadašnjeg mitropolita zagrebačko- ljubljanskom, date u izjavi i apelu od 23.05.2020.g., upućenom državnim vlastima u CG povodom hapšenja episkopa Joanikija.
Ovo su riječi iz dubine duše koje opisuju vladiku Joanikija i ovo je, zasigurno, stav Patrijarha Porfirija ko će biti mitropolit crnogorsko primorski.
Ovo su riječi koje se “ ne gaze“.
Daj Bože i hvala na riječima koje umiruju moju bojazan.
Generacija 79/80nikšićke gimnazije, poslednja generacija prije tzv. Šuvareve reforme je generacija kojoj pripadam i koja je iznjedrila veliki broj danas priznatih stručnjaka u mnogim oblastima iznjedrila je i budućeg Mitropolita crnogorsko/primorskog Joanikija Mićovića iz časnih Banjana, gorostasa, duhovnu i svetovnu veličinu, mača Obilića, sablju Nemanjića. Svaka druga odluka bila bi na fonu dva diktatora. Naša srpska pravoslavna crkva to ne smije dozvoliti. Mitropolit Joanikije. Dostojan! .
Koliko je teško JEDNIM klikom promijeniti tastaturu i pisati srpski(m), umjesto latinicom? Nije to svakome jednako važno, ali, već na prvi pogled se vidi da li je neko svestan svog jezika i kulture, ili nije.
Bas ste profil koji je o. Djogo opisao u prvom dijelu intervjua. Nazalost opsta nam je osobina – pretjerana gordost od koje postradasmo. Smirimo se. Ne biraju se mitropoliti i episkopi na izborima.
Slažem se Ana da se mitropoliti ne biraju na izborima. Samo, nisam ja adresa za tu opasku nego neko drugi, mnogo uticajniji i mnogo više opisan tim profilom. Taj samo što nam ne iskače iz frižidera….. ako se razumijemo.
Ti si neki Srbin iz CG, neka posebna fela. Aj polako, pređi odmah u dukljane. Naš vladika iz Morače može biti vladika banatski, drugi, takođe iz Morače je bio Patrijarh srpski, ali ako neki vladika iz Srbije treba u CG e to ti ne daš jer si ti Srbin iz CG.
Brate ili si Srbin ili nosi i tačka.
Lično se nadam da će vladika Joanikije za koji dan doći na Cetinje kao mitropolit crnogorski ali ne zato što je crnogorac (a nije nego hercegovac)
O. Darko je odlično opisao i atmosferu i osjećaje svih nas, koji smo prije ove, imali neku SVOJU državu! Sad odjednom, ta država kao da nije nikad postojala, a ova od 15 godina, kao da je vječno trajala… Užasno ispiranje mozga, hvala IN4S i o. Darku
21. maj 2006. godine, je jedan od najtužnijih dana kada su se dva brata i dve sestre, okrenule jedna od druge, postavile granicu i prestale da brinu i paze jedna o drugoj.
Kakav tekst, svaka cast fenomenalnom o. Darku. bravo
Kad popovi počnu da se bave politikom nastaju samo problemi.
Tacno. Samo sto to ne treba reci ovom popu. Ovaj analizira i daje misljenje. Obrati se onim sto aktivno ucestvuju
ako si mislio na Mirasa Dedeica i sve pritalice novokonponovane crnogorske crkve, onda si u pravu..
u suprotnom grijesis, drzava i crkva trba da saradjuju..
zivim u evropi, u katolickoj zemlji gdje se narod na svaki praznik ili nedelju masovno odaziva crkvi. isto tako je i u zemljama gdje se vecinski muslimanski zivalj, odlazak u dzamije. samo kod nas, jer su nam komunizmom i Milovom politikom ispirali mozak decenijama, je to nesto nenormalno, neprimjereno, izdajnicki itd.. trebace nam vremena da izdrzimo sve pritiske kojekakvih zlonamjernika, komita itd..
Bogu Hvala da se narod vratio svojoj Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi.
Ovo je istorijska Crna Gora na koju ćete vi morati da se naviknete.
I manite se vašeg komunističkog buncanja sa prostačkim nazivom „popovi“.
To su Sveštenici Božiji, rukopoloženi prejemnici apostolskog predanja, Prave i Istinite Vjere, ne nekakvih „religija“.
Imajte poštovanja.
Ako ne zbog sebe jadnih, ono zbog vaše djece ako ih imate. Ne stavljajte teške terete na njihova malena ramena, jer su duhovni zakoni daleko strožiji od zemaljskih i tu se lako ispada.
O cemu trabunjas, seljacino „prepodobna“?