Crna Gora i NATO: Zadah osiromašenog uranijuma (III dio)

Narod koji se suočava sa ovako surovim zločinom crnogorski državni vrh ne samo da je namjeran gurnuti u zagrljaj onima koji ga i dan danas podmuklo ubijaju, već planira da mu uskrati pravo da se o tome neposredno izjasni. Postavlja se pitanje zašto se crnogorska vlast, inače apsolutni svjetski šampion krađe svih oblika neposrednog ispoljavanja narodne volje, silno uplašila raspisivanja referenduma o pristupanju NATO savezu?

Očigledno je ovaj put animozitet građana prema NATO-u toliko velik, da ni svemoćni Milo Đukanović ne bi mogao da pokrade takav referendum. Dvije trećine građana Crne Gore uprkos silnim pritiscima vlasti i jednostranoj pozitivnoj NATO kampanji prisutnoj u većini domaćih medija, beskompromisno se protivi pristupanju zemlje zapadnom vojnom savezu. Komentarišući ovaj podatak akademik Matija Bećković slikovito kaže da većina Crnogoraca i dalje smatra da bi pristupanje NATO-u: “Bilo veća sramota nego da se Žaklina Kenedi udala za Li Harvi Osvalda“.

Svaka realna opozicija ovakvu ranjivost vladajuće partije, dodatno uzdrmanu užasnom krizom domaće ekonomije iskoristila bi da napravi odlučujući pritisak na konačno rušenje režima. Međutim jedna trećina opozicionih poslanika ne samo da podržava integraciju u NATO, već se kada ta tema dođe na dnevni red u parlamentu sprema da obezbijedi dvotrećinsku većinu i formalno omogući izbjegavanje referenduma. Štaviše oni činjenicu da Crna Gora još nije dobila zvaničnu pozivnicu sa poslednjeg NATO samita ocjenjuju kao katastrofu, svaljujući svu “krivicu“ za to na premijera Đukanovića i njegove navodno bliske veze sa nekim ruskim biznismenima. Nažalost političarima crnogorske opozicije, važnija je izgleda snishodljivost prema zapadnim zvaničnicima od ispunjavanja vlastite političke misije, životne perspektive i preferencija svojih birača.

Na gore pomenutoj konferenciji u Podgorici, koja je prethodila emotivnom istupu ambasadora Aleksandra Čepurina, funkcioneri dvije vladajuće partije promovisali su stav da je referendum nepotreban i da je dovoljno građane dobro informisati o “blagodetima“ ulaska u NATO. Zaista bih se mogao saglasati sa njima da je Crnogorce potrebno detaljno informisati o ovom važnom pitanju. Interesantno je međutim na koji način vlast planira objektivno informisati građane, kada se svaka tema povezana sa NATO bombardovanjem izbjegava i prećutkuje, prepuštajući događaje iz 1999. latentnom zaboravu kao da je tada bombardovana neka strana hiljadama kilometara daleka zemlja.

Etički kodeks crnogorskim ljekarima i oficirima nije kao njihovim kolegama u Srbiji, naložio pokretanje istraživanja o direktnoj vezi između “epidemije“ malignih bolesti i osiromašenog uranijuma prosutog u NATO bombardovanju. Nedavno je u nedjelji borbe protiv raka direktor jedine onkološke – radiološke klinike u državi, dr. Nebojša Crnogorac iznio podatak da je u poslednjoj godini registrovano više od 2000 novih slučajeva oboljelih od malignih tumora. Međutim, niko u državi Crnoj Gori nije našao za shodno da brojke koje je iznio vodeći domaći stručnjak za liječenje karcionoma, uporedi sa nekim referentnim periodim. Zato se pravom postavlja pitanje, da li se u Crnoj Gori u godinama NATO integracija svjesno izbjegava valjana statistička analiza kretanja malignih bolesti?

Ako zaista vlast želi sveobuhvatno i objektivno informisati građane o “blagodetima“ ulaska u NATO , dr. Miodrag Radunović – ministar zdravlja u Vladi Crne Gore za početak bi morao objelodaniti tačan broj oboljelih i umrlih od raka u periodima od 1998 do 2001, od 2002 do 2005, od 2006 do 2009 i  2010 do 2013. godine. Odgovor na ovo pitanje ministar je dužan u prvom svima nama kojima je opaka bolest uzela najdraže, a skoro da nema crnogorske porodice na čija vrata do sada nije zakucao rak.

Minimum poštovanja prema svim dosadašnjim i budućim žrtvama osiromašenog uranijuma obavezuje premijera Mila Đukanovića da dozvoli raspisivanje referenduma, pa makar pitanje na njemu bilo: “Da li se samo majmun može zalagati za ulazak Crne Gore u NATO?“