Crna Gora tri mjeseca nakon Migove koverte: Kraj početka ili početak kraja

Piše: Ivan Milošević

Gdje je Crna Gora tri mjeseca nakon Migove koverte? Šta se to u ovoj zemlji promijenilo ili nije promijenilo tri mjeseca nakon što smo svi vidjeli ono što smo svi znali – da DPS vlada ovom državom uz pomoć korupcije, plišane diktature i nasilja? Šta se to u Crnoj Gori promjenilo ili nije nakon toga što je svima postalo kristalno jasno da je cjelokuan državni aparat, od upravnika zgrade, pa do predsjednika države, u rukama jednog čovjeka, odnosno lidera DPS-a? On vedri i oblači Crnom Gorom, pali svijetlo i mrak po svojoj volji i sve nas drži kao taoce svoje nezajažljive želje za neograničenom moći. 

Promjenilo se to da je Crna Gora postala podjeljenija nego ranije. To nije neka utjeha, ali ta podjela ovoga puta ima i nešto pozitivno. Ona je uspostavljena između onih koji žele da žive svojim životima i da u uslovima u kojima žive barem imaju minimum lične slobode i onih koji i dalje svoje živote i slobodu predaju u ruke vrhovnog vođe i nalaze mu se na raspolaganju 24 časa. Ovakve jasne podjele do sada nije bilo u Crnoj Gori i one su većinom imale nacionalne motive i vodile su se na više frontova. Danas, tri mjeseca nakon Migove koverte postoji samo jedan front i na prvoj liniji jedna protiv druge bori se sloboda i nesloboda (diktatura).

Iako Migo, Milo i ostala družina nijesu neki metafizičari (daleko od toga), svojim postupcima pokrenuli su metafizičku dilemu da li čovjek može i treba li biti slobodan? Istina, tu dilemu do sada nijesu riješili ni najumniji filosofi, ali traganje za rješenjima te dileme predstavlja jedan od puteva normalizacije sveukupnog društva, a posebno pojedinca koji uz pomoć nje traži smisao svoje, jedne i neponovljive, egzistencije. Potraga za slobodom osmišljava društveni projekat, iako je već na početku jasno da potpuna sloboda na kolektivnom planu nije moguća i da se jedino skriva u pojedinačnoj svjesti ličnosti koja je odlučila, uvažavajući sve nepovoljne okolnosti, da se pobuni.

Valja se nadati da je iskra te pobune, odnosno metafizičke slike da slobode nema, ali da je moramo sanjati, zapaljena u Crnoj Gori i da nema te sile i državnog aparata koji će je obuzdati. Možda se naizgled čini da ne živimo metafizička vremena, ali Migova koverta do besmisla je ogolila DPS režim da se unazad više ne može. Novi smisao društvenog projekta mora se pronaći i on je postao nužnost kolektivnog života, ukoliko je taj život nakon ovakvih DPS snimaka uopšte i moguć.

Hteo to režim ili ne, htjeli to stranke ili ne, željeli to građani ili ne, Crna Gora je zakoračila u prvi korak slobode. On je najteži i velike su prepreke pred njim, ali ukoliko ih savlada sljedeći koraci postepeno prelaze u trčanje i ubrzano ostavljaju iza sebe sve ono što je ranije izgledalo nesavladivo.

Trenutno je Crna Gora, a posebno onaj njen dio koji je odlučio da sluša svoju savjest i svijest o slobodi, u iskoraku tog prvog koraka. Da li će se on spustiti na zemlju ili će ostati da visi u vazduhu zavisi od svih onih koji su odlučili da taj korak osmisle i predložili su metode kako da se to uradi. Taj korak može biti početak kraja ili kraj početka slobode i njene antinomije. Zbog toga je on toliko težak i u Crnoj Gori se na njega čeka skoro 30 godina (od pada Berlinskog zida). Migo, Duško, Milo i njihova družina i nesvjesno su dali novu snagu tom koraku, koji još uvijeki visi nad nama  i prijeti da nas postavi pred sebe same ili nas odvede u još dublji nivo diktature i neokomunističkog mraka.