Crna Gora umorna od raskola i da neće prepoznati pozadinu najnovijih podjela

Piše: Jovo Pejović

Političari koji umisle da su sami sebi dovoljni i da su popili svu pamet ovoga svijeta na kraju neslavno završe. U svojoj političkoj karijeri, koja je bila daleko od uspješne, uvijek mi je bilo stalo do mišljenja jednog broja mojih prijatelja, koji se nijesu borili za visoke političke funkcije, a čije je poznavanje političkih prilika u Crnoj Gori, znanje, mudrost i prije svega skromnost svrstavalo ih u red najvećih auteriteta u Crnoj Gori pa i šire u poslu kojim su se profesionalno bavili.

To su pokojni novinar Ljubomir Đikanović, akademik Zoran Lakić, profesor Milo Marković, golootočki mučenik Branislav Ljumović i pravnik Drago Terzić. Danas je to profesor Borivoje Ćetković koji hrabro prkosi godinama i ispisuje najljepše stranice o prošlosti i sadašnjosti Crne Gore u svojim kapitalnim književnim djelima. Svima njima sam se obraćao za savjet kada sam trebao učestvovati u donošenju nekih važnih odluka. Kao šlagort za ovaj tekst poslužio mi je razgovor koji sam vodio sa Ljubom Đikanovićem nakon AB revolucije i izbora Momira Bulatovića za predsjednika i Mila Đukanovića za sekretara SKCG.

Na moje pitanje kako je bilo na sjednici odgovorio je:“Nije dobro“ i dodao: „Ovaj mali Đukanović ne voli da bude drugi što ne može izaći na dobro“. Sve ono što se dešavalo kasnije bilo je onako kako je Đikanović tada zapazio. Kasnija dešavanja na političkoj sceni, baš kao i ovo najnovije, govore o tome da borba za lidersku poziciju u svakoj partiji završava razlazom, a potom raskolom i osnivanjem novih partija. Tako vremenom sujetni lideri postaju jedni drugim najveći politički, pa ako hoćete i lični neprijatelji. Nezrelost lidera da okupe oko sebe pametnije od sebe je neizlečiva bolest koja prati gotovo sve lidere u Crnoj Gori. Čak i oni koji su reklo bi se dobrovoljno napuštali liderske pozicije i te kako su vodili računa da na ta mjesta dođu oni koji će ih bespogovorno slušati.

Kada bi izgubili uticaj, njihova saradnja bi završavala raskolom, teškim riječima i uvredama. Od uvođenja višepartijskog sistema ima li smo dva lidera koji su posjedovali manir istinskih državnika, ali koji nažalost zbog okruženja i atmosfere u kojoj se nalazila Crna Gora nijesu dobili pravu priliku da Crnu Goru učine društvom istinske demokratije. To su pokojni Momir Bulatović i aktuelni lider DEMOSA Miodrag Lekić koji se po mnogo čemu ideološki razlikuju, ali čije je obrazovanje, način komuniciranja sa javnošću i mudrost nažalost nijesu mogli pobijediti malograđanštinu od koje je oboljelo naše društvo, čak ni onda kada su i jedan i drugi pobijedili na predsjedničkim izborima, a pobjeda im brutalno ukradena. Plašim se da je Crna Gora umorna od raskola i da neće prepoznati pozadinu najnovijih podjela. Političke partije će kao i uvijek u ovakvim prilikama pribjeći političkim trgovinama i priklanjati se onome ko više da i još jednom potvrditi da borba unutar partija za njih ima veći značaj od države. U toj igri do sada nijesu pobeđivali ni najbolji ni najčasniji. Plašim se da će tako biti i ubuduće, jer da se ovoliko energije koliko se troši na svađe i podjele troši za dobro države, bili bismo mnogo srećnije i bogatije društvo.