Crne sjene nad jednom sudbinom

Piše: Emilo Labudović

Dva puta sam ga sreo u životu. Premalo da mu zavirim u dušu a dovoljno da ga pogledam u oči. A oči su ogledalo duše.

Prvi put smo se sreli u Budvi, pod zidinama Starog grada. Bio je u naponu snage, i životne i glumačke, a ja negdje na početku. Prepoznao sam ga, mada je bilo oko ponoći i pod varljivim sjenkama uličnog kandelabra. Prepoznao sam ga, i nije mi bilo teško, jer je u to vrijeme, a i u sva vremena prije i poslije, bio i ostao jedno od najprepoznatljivijih lica ondašnje velike države. A i šire. Bio je to jedan jedini i neponovljivi Lauš.

Bio je u društvu, a izdaleka se vidjelo da je sam. Usamljeniji nego brodolomnik na pustom žalu neke daleke obale. Bio je pijan, i to se dalo opaziti poizdalje. Ostali (i među njima sam prepoznao neke) su razuzdano čavrljali, on je posrtao i ćutao. Ćutao, a i slijep bi vidio da je u njemu i iz njega sve vrištalo.

Kad mi je prišao na par koraka, iz razloga dubokog poštovanja, izvadio sam ruke iz džepova i nazvao mu dobro veče. Znao sam da je vaspitan i da će uzvratiti pozdrav, ali ni u snu nisam očekivao da će to biti daleko od puke građanske kurtoazije. I ako sam, rekoh, tek bio negdje na početku, prepoznao me je i imenovao svoj otpozdrav. Ali, više i od toga zaprepastilo me je ono što je izgovorio nakon toga, a što, dok sam živ, neću zaboraviti. Riječi koje će definisati i objasniti sve oni što će mu se desiti.

„Emilo, brate, vidiš li ove crne sjenke što se vuku za nama i nad nama? I vrebaju. I nema nama bjekstva od njih“! A nebo nad Budvom je bilo modroplavo i prepuno zvijezda.

Potapšao me je po ramenu i nastavio da pokušava uhvatiti neki samo njemu znani pravac. Za njim se vukla sjenka, njegova sjenka, koja je, danas mi se čini, bila za nijansu crnja od ostalih.

Drugi put smo se sreli, bolje reći mimoišli u uskom hodniku pritvorske jedinice Spuškog zatvora. Ja sam se vraćao sa redovne „šetnje“ zatvorskim krugom, njega su tek izvodili. A čekao je da mu dosuđeno bude pravosnažno. I, mada je svaki razgovor i kontakt sa pritvorenicima iz različitih soba bio strogo zabranjen, pogledao me je, čvrsto zagrlio i prošaputao: „Evo, vidiš, brate, sustigla me je“! Čuvari su ostali nijemi.

Od tada sam o njemu čitao samo po novinama, gledao na televizijama i u filmovima, ali onaj njegov budvanski pogled iz kojeg je zjapila provalija mraka bio je zavjesa koja se skrivala i otkrivala sve. Zloj kobi, koja se tada mogla prepoznati u njegovim očima, a koja će ga uzdići do neslućenih umjetničkih visina, da bi ga, potom, bezdušno svalila u blato, nije mogao ili nije umio da umakne.

„Nema nama bjekstva od crnih sjenki koje nas prate“, kao da i danas čujem njegov prozukli šapat sa budvanskog trga. Danas mi je sve mnogo jasnije. I to što mi je jasnije nije moj prilog pravdanju onoga što je, obavijen svojim crnim sjenima, učinio one proklete noći. Noći kada je oduzeo dva tuđa i definitivno razorio sopstveni život. Ali, rekoh samo da je sve kroz šta je prošao dok je koračao putevima i stranputicama života već bilo prepoznato još one zvezdane budvanske noći koja se na njega bacala crnim sjenkama sa samog dna Pakla.

Kako god, legenda je otišla u legendu. A ja znam da će tamo gdje je otišao kleknuti pred žrtve svog zamračenja uma koje je poteglo obarač i zamoliti ih za oprost. Jer, znam, dovoljno je bio velik čovjek da to uradi. I Bogu se molim da ga makar tamo crne sjenke njegove zl kobi ostave na miru.

Vječnaja pamjat, Žarko, sapatniče!