Crnogorci

Piše: Dragutin Dašo Durutović

Kako riječ iz naslova zvuči gordo! Mnogi su pisali o Crnogorcima, divili se malom junačkom plemenu koje se nakon raspada srednjovjekovnog srpskog carstva zbilo u ovo kamenje da odbrani krst časni i divnu slobodu. Čak se i veliki Napoleon Bonaparta divio toj maloj, ali odvažnoj grupi koja mu nije dala da se popne iz Kotora na Njeguše.

„Pas svakoji svoje breme nosi“, riječi su Petra II Petrovića, mitropolita crnogorskog. Mnogo je toga on izgovorio, ispjevao, napisao, ali za neke koji danas naseljavau taj isti kamen očigledno uzalud. Kada bi sada mogao da vidi, a  možda i vidi Cetinje i da čuje da Crnogorci ili oni koji sebe tako nazivaju zaprečavaju mitropolitu put do manastira i do službe Božije, zamislite samo kako bi se sa onim svjojim svetim rukama uhvatio za onu pametnu glavu i vjerovatno zakukao kao niz puta kroz svoj kratki, ali bogati životni put.

Mitropolit Petar II je odavno u carstvu nebeskom, ali mi koji sada privremeno nastanjujemo ovu zemlju, šta je sa nama? Da li smo toliko bezumni da ovo radimo sebi i svima oko sebe? Pitam se šta se desilo sa Crnogorcima, sa svima nama u Crnoj Gori, da smo toliko podijeljeni,zamrznuti, podvojeni, očigledno nepomirljivo. Zbog koga i zbog čega? Koji su uzroci, šta su motivi da brat na brata gleda kao na krvnika? Odgovor na ovo pitanje se može dati, ali zahtijeva ozbiljnu studiju i mnoga otkucana slova. Malo je moje pero i ovi redovi da sve to stane u njima.

Da mi je neko nekada ispričao kao san da će oni koji sebe nazivaju Crnogorcima, a nisu to u duhu u vjeri, u ponašanju u nasleđu svojih predaka braniti i zaprečavati ulaz u Cetinje mitropolitu crnogorskom mislio bih da je to samo košmar. Očigledno živimo taj košmar. Za mene lično nema racionalnog objašnjenja toga čina. To je potpuno bezumlje. Formalno – pravno vjerske zajednice su odvojene od države, same uređuju svoje odnose i država se ne miješa u to. Do skoro, kada se država, odnosno bivša vlast grubo umiješala u pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori i pokušala da otima vjerske objekte i da se preko svoje formalno ljevičarske partije miješa u izbore vjerskih poglavara, i vjerovali ili ne  – da osniva neku svoju crkvu.

Šta god neko želio, mislio ili htio, kakvi god su mu motivi, mora znati da jedna država ne mora po svaku cijenu imati sve da bi bila država . Postoje brojne snažne države sa određenim stepenom suverenosti koje im dozvoljava novi svjetski poredak, koje imaju sve atribute države, ali nemaju svoj jezik, naciju, crkvu ili neku drugu nacionalnu vjersku zajednicu. Koji je motiv da se na silu stvara nešto što ne ide, što je nemoguće, što nije utemeljeno u vjeri, istoriji, predanju svetih otaca i Svetom pismu. Pa ne može , jednostavno ne može. Oni koji zaprečavaju puteve ne znaju ni molitvu Gospodnju Oče naš!Ne znaju ni simbol vjere, ni jedno slovo katihizisa, nikada nisu ušlu u manastir, nekršteni, neispovijeđeni, nepričešćeni. Pitaće me neko kako znam da je tako. Da je drugačije ne bi to radili, znali bi šta može, a šta ne.

Čiji je cetinjski manastir, ko je osnovao Cetinje, čije je Cetinje, čija je Crna Gora? U pravu je vlasnik neke stvari – onaj koji je napravi, kupi, naslijedi ili na neki drugi zakonom predviđen način dobije kao svoju.

Od nevolje i zbog najezde Turaka Ivan Crnojević gospodar Zete se seli na Obod, a nakon toga u jednu dolinu nepristupačnu gdje gradi manastir posvećen Roždestvu Presvete Bogorodice, krajem XV vijeka neposredno pred pad Zete pod tursku vlast. Dakle, manastir je sagradio Ivan Crnojević, a time je kroz manastir osnovao i Cetinje, ne kao utvrđeni grad, jer to nikada nije ni bio. Cetinje je bilo manastirsko i Cetinje je manastir. Nije to neka utvrđena Troja neosvojiva turskoj imperiji. Taj prvi manastir je spaljen i srušen u turskom osvajanju te doline, nalazio se sada na mjestu gdje je kasnije podignuta crkva na Ćipuru, pedeset metara od sadašnjeg manastira. Taj manastir je kako tada tako i sada na istom mjestu i na isti način se služi u njemu kako za vrijeme Ivana Crnojevića tako i danas.

Svi mitropoliti crnogorski služe istu liturgiju i pominju iste svetitelje od tada do danas. Manastir i mitropoliti su bili na udaru i ranije, što Turaka što našeg neznavenog naroda, o tome su pisali i Petar I i Petar II Petrović. Ovo što se danas tamo dešava je teško, ali ipak moguće objasniti.

Vjerovali ili ne – hiljadu godina istorije je dijelom uspjela da ošteti nekakva skupština daleko od Cetinja 1943. u Jajcu, gdje jedna satanska i bogoboračka partija pod vođstvom austrougarskog kaplara stvara nešto što nikada nije bilo i unosi razdor među rođenom braćom. Država kakva god da je, kolika god da je kategorija je istorijske prirode i nastaje u određenom periodu razvitka društva. Državu stvaraju ljudi, određena skupina, interesna nacionalna, vjerska, dakle ne stvara država naciju i vjeru, već obratno.

Nacija i vjera su starije od države, narod stvara državu, a ne država narod. Stoga nije nužno da svaka država ima svoj narod, svoju crkvu, svoj jezik, te ostale sadržaje. Crkva je starija i prevazilazi državne i nacionalne granice. Jedna crkva ima jurisdikciju nad više država ili naroda. Našu državu nisu stvorili razbojnici ili gusari, našu državu su stvorili bogougodni ljudi carevi – svetitelji, pa su kao takvi prvo stvarali i gradili vjeru i manastire, na čijim temeljima se kasnije formirala država, tek u XIX vijeku.  Ivan Crnojević je bio gospodar srednjovjekovne Zete, pa tada žitelji Zete nisu bili nacionalni Zećani, ili ranije Dukljani, pa onda Crnogorci. Sve je to jedan narod isti na ovom prostoru, te ne određuje ime države naciju. Svaki kult je opasan, posebno ovaj moderni gdje se država stavlja iznad svega. Koja država ?Šta je država, formalni ferman i zastava na Ist Riveru, sa kojom upravaljaju strane ambasade. Država smo svi mi koji živmo u njoj, jer bez nas nema ni države. Stavljanje države na neki poseban tron i padanje u trans je ideopoklonstvo kome nema ravnog. Nekima je država potrebna da bi sačuvali svoje neosnovano stečeno bogatstvo. Imaju lukrativni motiv. Takvi su i inicirali barikade. Da naprave haos, da u tom haosu opet profitiraju, koristeći neznavenu sirotinju koju su svojim djelanjem doveli u ekonomsko i duhovno beznađe.

Šta vas briga ko je mitropolit i kad i gdje će biti ustoličen kada ste ateisti, komunisti, socijalisti. Kada ste nekršteni, kada ne pripadate pravoslavnoj crkvi. Šta će vam to? Koji su vam motivi? U onoj maloj grupi u toj strukturi su različiti motivi.  Neznanje koje stvara zlu namjeru, lukrativni motiv inspiratora nereda i haosa i manjinski nacionalni i vjerski korpus kome je motiv rasturanje pravoslavlja po svaku cijenu!

Svojevremeno kada je u Baru postavljan Arcibiskup Barski i Primas srpski kao biskup-epsikop Rimokatoličke crkve gospodin Zef Gaši, etnički Albanac ili Imam gospodim Milaimi, niko, ali baš niko od pravoslavnog naroda se u to nije miješao. Niti treba da se miješa. To je stvar Rimoktoličke crkve, odnosno Islamske zajednice. Postavlja se pitanje zašto su pripadnici Rimokatoličke crkve iz Bara i pripadnici islamske vjeroispovjeti bili listom na Cetinju da postavljaju barikade i protestvuju protiv ustoličenja mitropolita crnogorskog. Je li to pošteno, je li to u redu? Šta se miješaju u takve stvari? Čak ni neko ko nije prvavoslavan po krštenju nema pravo da se miješa u crkvena pitanja.

Svaki protest je moguć, dozvoljen u granicama zakona i u granicama poštovanja prava drugih ljudi. Stavite prst na čelo – protestvuješ protiv ustoličenja mitropolita crnogorskog u Cetinjskom manastiru. Prvo šta te briga za crkvena pitanja.  Drugo, gdje treba da se ustoliči mitropolit? Gdje?  u Kumrovcu možda…

Da li neko iole razuman može da shvati ovo? Ako je politički skup, protest, svako ima pravo, ali protestvuješ protiv ustoličenja izabranog mitropolita koji se vjekovima tu ustoličava i još zapriječuješ put vjerskim poglavarima, uz upotrebu sile i vatrenog oružja. Nasrćeš na policiju. To je krivično djelo terorizma! Školski primjer bez dileme.

Motivi onih koji su to uradili su različiti. Inspiratori svega su htjeli državni udar, da na protivustavan način obore vlast i naprave haos u zemlji. Njima je motiv očuvanje pozicija i nelegalno stečenih privilegija i bogatstva upravo na račun zavedenog i naznavenog naroda koji su prethodno brutalno opljačkali. Možda je najgora ekonomska situacija u Crnoj Gori baš na Cetinju. Zavedena masa koja nema saznanja o suštini i duhu pravoslavne vjere i crkve, nekršteni narod, ateisti i komunisti su lako zavodljivi i lako je sa takvima manipulisati.

Nema nikakve crkve Srbije, ne postoji i neće je ni biti. Postoji Srpska pravoslavna crkva koja ima jurisdikciju i van Srbije. Srbija je samo dio jurusdikcije SPC. Mitropolija Crnogorsko  – primorska je sastavni i neodvojivi dio SPC. Mitropolija je najvažnija mitropolija i stub SPC. Ista ona episkopija koju je osnovao Sveti Sava na prevlaci koja ima svoj kontinuitet vjekovima. Ona je u biti srpska i izvorno srpska, nema to veze sa Srbijom, već je u suštini srpska i pravoslavna. Matica srpskog naroda je upravo Crna Gora, a ne Srbija. Šta god neko mislio želio, htio… To su aksiomatske istine, istorijske činjenice. Ta jurisdikcija i ta mitropolija nije smetala nikome do komunistima, posebno ovim neokomunistima koji su samo na papiru komunisti, a u suštini su kapitalisti sa ogromnim bogatstvom i privilegijama neosnovano stečenim.

Nije nužno da država ima naciju, crkvu, jezik… Argentina je država priznata i poznata, pa Brazil… Nemaju svoj jezik već španski i portugalski, kao i mnoge druge. Crna Gora je država i to niko ne dovodi u pitanje. Austrija je mnogo jača i poznatija od nas pa nema svoj jezik, govore njemački, u Švajcarskoj njemački, italijanski , francuski, već Belgija nema svoj jezik i naciju, Flamanci i Valonci, jezik holandski i francuski. Ne može svako pleme imati svoj jezik i crkvu. Ne postoji ni hercegovački jezik, iako imaju poseban naglasak i riječi, ni dalmatisnki, ni slavonski, ni šumadijski, ni vasojevićki…

Jezik je jedan isti sa razlikama od kuće do kuće od plemena  do plemena kao svuda u svijetu. Da li smo toliko ograničeni?  Nije nužno ni po hrišćanskim pravilima da svaka nacija narod ili država ima svoju crkvu. Crkva je šira od naroda, države postaju i nestaju, a crkva ostaje vjekovima. Mnogi su je napadali od velikog i jakog Rima do danas, pa su izgubili bitku. Na kraju šta reći? Pomirenje u Crnoj Gori – nemoguće pod ovim uslovima. Makar za sada. Treba edukacija, treba čitati, obrazovati se, pitati starije i pametnije.

Boj se čovjeka jedne knjige. Nije ovo moj stav drugari moji, ovo je istina, i nisam je ja sačinio, nego je jednostavno tako. Ostavite se mjerenja DNK-a. Svima nam je isti, pobogu. Svi smo od istog oca i majke, svi koji žive na prostoru bivše SFRJ su genetski i etnički isti narod, možete se ljutiti koliko hoćete, ali je tako. Oni koji zaista žele da vjeruju da uđu u crkvu neka dođu, neka se krste, neka počnu da stiču saznanje o hrišćanskoj crkvi, tada neće lutati i stavljati barikade epsikopima. Živjeli !

P.S. U staroj knjizi Sima Šobajića „Crnogorci“ su popisana sva prezimena crnogorska i brdska, a eto pažljivo pregledah ko je sve bio na barikadama, niđe im imena i prezimana ne nađoh u toj knjizi. Neki novi klinci , ali nisu Crnogrorci, grehote!

Izvor: Barski portal