Crnogorski bestseler

Piše: Marica Bulatović

„Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica nesrećna je na svoj način„, napisa Tolstoj i stvori društveno neprihvatljivu ženu koja svoju strast plati smrću a svoje grijehe okaja neprolaznošću.
Ne prođe godina da mi mislima ne prostruji ideja o Aninom činu predaje biću koje je željelo slobodu i našlo je u vječnom raju, onom koji joj se ukazivao u mračnoj sobi i obećavao smiraj njenoj duši.

„Shvatih da se moja snaga ne sastoji u tome da želim da postanem ono što nisam, već u mom izmirenju sa onim što jesam„, napisa Moravia i kreira sagu o posrnuloj ljepoti koja Andrijanu dovede do ostvarenja želje za slobodom i poistovjećenja sa sopstvenim bićem. Ne prođe ni mjesec da ne pomislim na ljepoticu zalutalu po gradskim trotorima u želji da ono malo ljubavi osjeti mimo svoje kože i useli je u svoju dušu probudivši umjetnost.

„Najtiše reči donose buru. Misli koje dolaze nečujnim korakom upravljaju svetom„, napisa Niče i ubi Boga svetiteljskom vatrom i utiša njegovu snagu. Ne prođe ni dan da ne pomislim da je Niče umro u borbi sa Božjom smrću i ostavio misao o slobodoumlju i moći unutrašnje riječi koju ni sam nije nazivao molitvom.

„Ne dozvolite da se vaša vjerska sloboda zloupotrebljava na način na koji se ovih dana zloupotrebljava da bi se srušila Crna Gora. Ne dozvolite da budete dio tog ludičkog pokreta„, reče Đukanović i posla Veselina Veljovića da 29. februara razapne zvaničnu zastavu Crne Gore na svom balkonu i time pozdravi pomahnitali narod koji sa vatrenim oružjem u rukama (svijeće i ikone) i pjevanjem najsmrtonosnijih pjesama ( „Ne damo svetinje“ i „Hriste Bože“) pravi nerede neuhvatljivih razmjera po ulicama Crne Gore. Ne prođe ni sat da se ne zapitam koliko ludila u sebi mogu imati kada sa prijateljicama pod ruku uživam u lijepom vremenu šetajući i posmatrajući Brdžu kako nas najprije snima sa obližnjeg bloka a zatim nam se i pridružuje uz riječi „Mi smo deca neba i najljepša lica slobode“.

Ali, zasmetaše im naš osmjeh i njegova sloboda. Zasmetaše im naše šetnje i partijskim saborcima narediše da kao čelnici svojih sektora utjeruju strah i prijetnje u kosti radnicima, očevima i majkama. Ne mogaše da zaustave mase naroda u gradovima pa uhapsiše omladinu kako bi pokazali svoju moć.

Dozvoliše da crnogorskim ulicama mirno i povučeno hodaju obijači domova i aktivatori bombi, da sve u gradu pršti od sjaja plamena u vazduh podignutih kola, da ulicama ispred kafića momčad staloženo upozoravaju djevojke da požure kućama pokazujući na pištolj u pantalonama. Dozvoliše masovne tuče i prijeku narav mladića koji ispred tržnog centra pojuriše za dječakom da ga batinama upozore da se mnogo ne zalijeće. Dozvoliše i besplatno gorivo i sendviče bez trapista istinskim državljanima i borcima za nepokolebljivost državnog aparata i državnu nezavisnost, uz poruku da ljudi blagoslov, vjeru i nadu treba da potraže od države. Ona će ih krstiti, neće crkva.

Ne dozvoliše ali oprostiše Brdži krečenje bijelih zidova motivima trobojne radosti i puštanje balona u niđe plavlje nebo, uz sedamdesetosatno upozorenje na primir. Na kraju, upališe državni alarm i oslobodiše za Brdžu jednu sobu u Ziksu zbog pogubnog i paničnog statusa na društvenoj platformi sa koje svakodnevno trpe nepodnošljivi teror i nesnosni pritisak.

Vođeni demokratijom i ljubavlju prema državi, zabraniše Brdži slobodu kretanja, postaviše ga ispred rešetaka da u slobodno plavo nebo gleda kroz prozor i moli se državi za spas.

I dok se svi pitamo kakav će biti konačan rasplet crnogorske drame i mirno iščrkujemo ukidanje zabrane obilaska pozorišta, škola i Brdže, ne prođe ni kinut da ne pomislim: Nešto je čudno u državi Crnoj Gori.

Izvor: Fejsbuk

Autorka je profesor srpskog jezika i južnoslovenskih književnosti