Crnogorski pokret vidi “rušenje ustavnog poretka” u bilbordu koji poziva na osvećenje manastira
1 min read
Osvećenje manastira Podlastva
Da antisrpska histerija galopira u Crnoj Gori pokazuje i najnovija krivična prijava „Crnogorskog pokreta“ protiv „bilborda“ na kojima se najavljuje centralna proslava 800 godina autokefalnosti SPC u manastiru Podlastva.
Oni „rušenje ustavnog poretka“ vide u pozivu za osvećenje manastira Podlastva i proslavi osam vjekova autokefalnosti SPC, a podsjetimo jednu od prvih eparhija SPC Zetsku eparhiju, Sveti Sava je osnovao u manastiru Miholjska Prevlaka u Grblju.
Crnogorski pokret podnio je Vrhovnom državnom tužilaštvu, Odjeljenju za suzbijanje organizovanoga kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina, krivičnu prijavu protiv NN osobe, vlasnika bilborda u opštini Budva, zbog krivičnoga djela eksplicitnoga pozivanja na protivustavno otcjepljenje dijela Crne Gore.
Kako se navodi u prijavi, NN osobe, vlasnici bilborda u budvanskoj opštini, dozvolile su da se na bilbordima istaknu plakate preko kojih se 27. i 28. septembra pozivaju građani na skup u grbljanskom Manastiru Podlastva, na takozvanu „centralnu proslavu 800 godina autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve“.
“Na njima velikim crnim masnim slovima piše: “800 godina autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve i svetosavlja u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj 1.500 godina Manastira Podlastva Grbalj Osvećenje paraklisa Svetoga kneza Lazara i obnovljenih manastirskih konaka“. U sredini bilborda je pečat na kome je kružni natpis “Manastir Podlastva Grbalj“, iznad je slika Svetoga Save, s lijeve strane patrijarha beogradskoga Irineja, a s desne Amfilohija Radovića”, navodi se u prijavi.
Prema njihovim riječima, tim natpisom, u kome su odvojeno veznikom i, ispisana imena crnogorske države i njenoga dijela, jasno je istaknuto da organizatori Boku Kotorsku ne drže integralnim dijelom Crne Gore, što je protivustavno djelo kažnjivo po članu 359 KZ-a Crne Gore.
“Ovim plakatom namjerno se podstiče i izaziva i nacionalna mržnja prema grupi ili članu grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, religije, porijekla, državne ili nacionalne pripadnosti, iz člana 370. stav 1, istoga Zakonika. U ovom slučaju, mržnja se indirektno raspiruje prema crnogorskoj državi i Crnogorcima koji su 1918. godine bili meta zločinačkih pohoda srpske vojske, žandarmerije i sveštenstva Srpske pravoslavne crkve na našu zemlju i slobodu“ upozoravaju u CP.
Ističu i da se plakatom indirektno poziva i na nasilnu promjenu ustavnoga uređenje zemlje, što je kažnjivo po članu 362, stav 1 i 2, KZ CG.
“Ova kaznena djela ne čine se prvi put, već u kontinuitetu, s krajnje zlim i zadnjim namjerama dovođenja zemlje u stanje haosa, da bi u neredovnim prilikama, strane sile, podržane iznutra, srušile ustavni poredak i zavele kolonijalnu upravu u interesu Srbije”, piše u prijavi.
Predlažu da Tužilaštvo, zbog javnoga pozivanja na rušenje ustavnoga poretka i teritorijalnoga integriteta, izlaganja poruzi crnogorske države i raspirivanja međunacionalne mržnje, pokrene postupak da se uklone plakati sa bilborda i počiniocima ovih krivičnih djela odredi kaznu koja odgovara težini djela.
Poziv na osvećenje manastira, kako to „separatisktički“ zvuči.
A ne no klerofasiticki svetosavski pokret, pjesma je napisana 20-tih godina, jeste sekulina, mada je treba gledati kroz kontekst toga vremena i posvecena je sapljenoj majci i djeci Zvicera sto ucnise vlaski razbojnici zajedno za domacim izrodima
Kad ti je najveci patriota, priznati nacista, zlocinac i Hitlerov pulen, ti nemas pravo da pricas o drugima
Bravu, i Sekula ti je bio velji Srbin dok ne posta Pavelićev sendvičar. Hoće to kad si g.vno od čoeka.
Pjesma je posvecena bajci i izmisljotinama koje praznoglavi klerofasiticki, ustaski montenegrini sire jer ama bas nista drugo ne znaju
Ako je kostviren od bajki i izmisljotina to ste vi turski izmecari
Ustaski Pokret
„Slaviša“, divna ti je ova ustaška „doskočica“, upravo u skladu sa IQ tebe i tebi sličnih morona. A kukavica i bijednik koji se krije iza časnog nadimka „Čaka“ bolje neka svoj pseudonim prilagodi vlastitoj moralnoj bijedi (npr. „Maks“, „Sekula“, „Štedimlija“).
»Crnogorče care mali«
Nedaj da ti dvore pali.
Da slobodi kopa groblje
Podivljalo tursko roblje,
Nek zablista hadžar sveti,
Ka nekada niz vrleti.
Neka brda odziv dadu
junačkome tvome kliku
Nek dušmani tvoji znadu,
Da si tiran razbojniku.
Neka svijet vidi snova
Djela tvojih padjedova.
Zar ćeš moći slušat mirno
Nepobjedni lave stari,
Kad te budu robom zvali
Jučer turski izmećari?
Il te tvoja prošlost slavna
Tako brzo ostavila?
Il je hrabrost opjevana
Izmišljena priča bila
Jozo, znaš li neku pjesmu o meni i tvojoj mami?
Ustavni je sud donio odluku 8. jula 1970., proglasivši se (vrlo komotno) nenadležnim za to pitanje.
U maju 1970. sklapa se specifično političko-kulturno savezništvo Crne Gore i Hrvatske – protiv Srbije (u ovoj priči).
Početkom maja te godine predsjednik hrvatske Vlade Dragutin Haramija, jedan od najistaknutijih protagonista Hrvatskog proljeća, primio je, u svom uredu, predstavnike Odbora za izgradnju Njegoševog mauzoleja na Lovćenu – Veljka Milatovića, Vanju Radauša, Grgu Gamulina i Dušana Vukotića – koji su, u ime Odbora, zamolili novčanu pomoć Izvršnog vijeća Sabora SRH.
A drugi čin (i logičan nastavak) takve suradnje i savezništva na relaciji Crna Gora – Hrvatska dogodio se 14. maja 1971., kad je delegacija Grada Cetinja posjetila centralu Matice hrvatske u Zagrebu, i ovaj put, barem jednim dijelom, sa svrhom prikupljanja sredstava za finiširanje projekta na Lovćenu. Cetinjane su ljubazno ugostili vodeći dužnosnici Matice hrvatske Ljudevit Jonke, Miroslav Brandt, Zvonimir Komarica i Trvrtko Šercar (inače protagonisti priče oko Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967.).
Poseban je kontakt sa Cetinjanima uspostavio Upravni odbor Matice hrvatske Drniš (dakle, podružnice MH iz zavičaja Ivana Meštrovića), koji je osnovao Odbor za prikupljanje pomoći za podizanje Njegoševog mauzoleja na Lovćenu. Drnišani su to ovako obrazložili: „Naša dužnost je da financijski pomognemo izgradnju ovog spomenika, koji simbolizira stoljetnu borbu crnogorskog naroda za slobodu, kao i suradnju između naših dvaju naroda…“
U ovaj pravi rovovski rat (neoružanim sredstvima) u trokutu Crna Gora – Srbija – Hrvatska umiješao se i član crnogorskog Odbora, a istovremeno i akademik SANU, Vladimir Dedijer, svojim kontroverznim otvorenim pismom objavljenim u Borbi od 20. avgusta 1970. Dedijer je za kampanju Srpske pravoslavne crkve protiv Crnogoraca i njihova Odbora ustvrdio: „Oni ne mogu da podnesu da jedan Hrvat (mislio je, naravno, na Ivana Meštrovića – op. aut.) plete venac jednom Crnogorcu, da jedan rimokatolik gradi spomenik jednom pravoslavnom vladiki.“
Pritom je Dedijer za staru kapelicu na Lovćenu, onu iz 1925., napisao da predstavlja „višestruki simbol“ vladavine kralja Aleksandra Karađorđevića u Kraljevini Jugoslaviji, i to u ova tri vida: prvo, kapelica je „oličenje uništenja državnosti Crne Gore posle 1918. godine“; drugo, ona je „oličenje prevage dinastije Karađorđevića nad dinastijom Petrovića“; i treće, ona je također i „simbol uništenja nezavisnosti Crnogorsko-primorske mitropolije“. Drugim riječima, kapelica i ne zaslužuje drugo nego da bude srušena.
Dedijeru je, ništa manje polemički, odgovorio glavni i odgovorni urednik Književnih novina Dragan M. Jeremić, u KN-u od 29. avgusta 1970.
Idemo prema kraju ove drame. Dana 3. jula 1971., uoči proslave Dana ustanka crnogorskog naroda, Matija Bećković je poslao dopisnicu svom prijatelju Žiki Stojkoviću (na Žikinu adresu u Beogradu: Gračanička 7). U dopisnici je napisao: „Sutradan po 27 julu, na Lovćenu se odigrava naše domaće finale. Televizija najavljuje direktan prenos. Da li će biti u boji? Pomišljam da je kriv i Njegoš. Da se nije sahranio na Lovćenu, ostao bi bar Lovćen! Morao je znati da će doći oni koji će ga mrzeti i koji će mu rušiti grob!“
Kad sam Dejanu Medakoviću pročitao sadržaj ove dopisnice M.Mećkovića Ž.Stojkoviću, rastužio se i rekao mi, vrlo tiho, prigušenim glasom: „To je rušenje kapele.“
Upitao sam i Matiju Bećkovića za komentar – u našem razgovoru 2. aprila 2009. Rekao mi je:
„To je bio najveći nacionalni, politički interes, crnogorski. Veljko Milatović je bio jedan od tih crnogorstvujuščih, ovako, istaknutih ideologa… A Josip Broz Tito, on je malo veća figura, nije ni došao na tu svečanost, nego je izaslanik Srbije, njegov izaslanik, bio Petar Stambolić. To je vrlo zanimljivo, to Titovo ignorisanje… Za većinu ljudi to je bila samo jedna velika adoracija jednome velikom pesniku, da neko podiže sad njemu neki najveći monument, to ne postoji ni u jednom narodu… Znači, to je za ovu publiku, širu, nešto što se samo poželeti može, nešto za pohvaliti i čestitati. Međutim, iza svega je stajao, s jedne strane, obračun sa celom srpskom idejom, a potom uverenje da će raskoš, skupoća, monumentalnost tog spomenika do te mere staviti u stranu sve prigovore, i da će zaseniti sve ostalo, da će provrveti ljudi sa svih strana na hodočašće na vrh te planine, pa da će onda ta tolika slava, publika i estrada nas sve ušutkati i demantovati. Međutim, to je koštalo na milijarde, mogle su se podići ko zna kolike škole, bolnice, biblioteke, a podignuto je to strano telo na vrhu Lovćena, gde najobičniji laik može da vidi da tome tu nije mesto…“
Upitao sam Bećkovića je li ikada došao posjetiti novopodignuti Mauzolej na Lovćenu – pa makar i na nekoliko minuta. Primjerice, moj (danas pokojni) prijatelj mons. Vladimir Stanković, 30-godišnji ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu i desna ruka kardinala Franje Kuharića, bio je tamo, svojim se vlastitim kolima uspeo na vrh Lovćena i Mauzolej ga je, kaže, oduševio. „To je veličanstveno, to vrijedi vidjeti!“ – tako mi je rekao… Bećković mi je, međutim, odgovorio:
„Došao sam do blizu vrha, do kafane. Dalje nisam išao. Nisam imao snage da to vidim. Duhovne snage. Nisam ušao u zdanje, zato što je Njegoš tamo iza nekih rešetki… Suština je u tome što su oni s vremenom to (staru Njegoševu kapelu – op. aut.) izbacili iz grba Crne Gore, ne pominju više taj spomenik, on ne postoji u toj crnogorskoj sada mitologiji i celoj toj priči. Njegoš je valjda jedini vladika Srpske crkve koji nema opelo, na čijem grobu se ne drže pomeni i koji je gore u nekoj vrsti zatočenja.“
Ko te avetinje smatra za ozbiljno.
A kako je Tito na to odgovorio, odnosno što je po tom pitanju preduzeo? O tome mi je nešto više rekao Dejan Medaković, u našem razgovoru iz 2007:
„Tito je došao na Cetinje, i njemu pokazuju model Mauzoleja, govoreći: ‘Ovako bi to trebalo da izgleda.’ Crnogorci. I na to kažu Titu: ‘Veliki otpor ovome daje Crnogorska mitropolija, posebno onaj mitropolit Danilo II, koji je patetično rekao: Mi ćemo ići s puškama, branićemo do poslednje kapi krvi, ne damo mi, bla-bla… I što mislite, druže predsedniče?’ Tito – ovo je autentično što vam govorim, imam svedoka – gleda to i kaže: ‘Ja nisam advokat Crnogorske mitropolije!’ Nije dalje ništa rekao, samo to. To su ovi shvatili da je signal dat. I onda je, naravno, krenula lavina…“
Finale crnogorske akcije – uoči onoga krajnjeg, čisto fizičkog (tehničkog) čina realizacije projekta – dogodio se 7. jula 1969., na sjednici SO Cetinja, na kojoj je osnovan (opštejugoslovenski) Odbor za podizanje Njegoševog mauzoleja na Lovćenu, na čelu s predsednikom Skupštine SR Crne Gore Veljkom Milatovićem. Na sednici je odlučeno da je rok za izgradnju Mauzoleja do leta ili jeseni 1971., tj. na 120. godišnjicu Njegoševe smrti.
Sastav Odbora bio je impozantan, to je bio kompletan crnogorski (i malo širi) kulturni, politički, vojni i svaki drugi establišment, bilo je jasno da je njegovo formiranje aminovao i sam predsjednik Tito. U Odboru su se, među ostalima, nalazili: filmski reditelj iz Zagreba Veljko Bulajić, član Saveta federacije Svetozar Vukmanović Tempo, filmski reditelj iz Zagreba Dušan Vukotić, predsjednik CK SK Crne Gore Veselin Đuranović, predsjednik Izvršnog vijeća SR Crne Gore Vidoje Žarković, profesor i publicista iz Ljubljane Vladimir Dedijer, potpredsednik Savezne skupštine general Peko Dapčević, književnik iz Beograda Oskar Davičo, predsednik Ustavnog suda Jugoslavije (bivši predsednik crnogorske Vlade) Blažo Jovanović, predsednik SANU Velibor Gligorić (poltron i „režimlija“ kojeg će 1971. Dobrica Ćosić njemu svojstvenim „izbornim inženjeringom“ smeniti s te funkcije), predsednik Odbora za spoljne poslove Savezne skupštine Veljko Mićunović, generalni sekretar predsjednika Tita Vladimir Popović, general-pukovnik u penziji Savo Orović, književnici Branko Ćopić i Dobriša Cesarić… Kompletna (pro)crnogorska elita, s područja cele SFR Jugoslavije.
Neposredna reakcija na formiranje i prve konkretne odluke cetinjskog (crnogorskog) Odbora bio je Manifest 31 kulturnog radnika iz Beograda, objavljen u Politici 20. jula 1969. U Manifestu je rečeno da Njegošev (Meštrovićev) mauzolej „krši amanet pesnika“, a taj su dokument među ostalima potpisali: Dejan Medaković, Lazar Trifunović, Vojislav J. Đurić, Vojislav Korać, Aleksandar Deroko, Dinko Davidov, Miodrag Protić, Stojan Aralica i drugi.
Crnogrski pokret ima tradiciju u demostracijama a samim tim i u dijalogu demoktaije?
Evo prve posleratne demostracije na Cetinje protiv Danila Dajkovica,iz ovih krijena su poteki ovi danasnji smrdijelji!
Ogavne rasrbice i nesoj.
Bolesni fašisti bez grama mozga !!!
Plaćeni kerovi da paze na svaku sitnicu Srbima, isto su tako (pot)plaćeni da ćute na mnogo drastičnije albanske ispade. Iako je samo po sebi sramotno da se Srbi koji su stvorili CG ravnjaju sa Albancima koji su je razarali i koji bi je najradije u grobu videli.
Da li ovi nesoji znaju da je Boka postala deo Crne Gore tek posle Drugog svetskog rata, da je Boka bila pod jurisdikcijom karlovačkog patrijarha, a ne cetinjskog mitropolita i da je njen zaštitni svetac upravo Sveti Sava?
Takođe zašto se tkz. “Crnogorski pokret“ ne bavi malo time što se nad Bokeljima vrši prisilna asimilacija nametanjem tkz. “CPC“, nametanjem crnogorskog nacionalnog identiteta, nametanjem crnogorskog jezika iako istorijski izvori potvrđuju da se u Boki oduvek govorio srpski jezik?
Zašto se ovi iz tkz. “Crnogorskog pokreta“ javljaju samo kad treba napadati Srbe i srpske institucije, a nema ih nigde kada se spominje “Velika Albanija“, “albanski Alpi“, otcepljenje Sandžaka ili kada se Boka naziva hrvatskim zalivom?
Osman-Paši Skopljaku
Cetinje, 5. oktobra 1847.
Vladika crnogorski pozdravlja Osman-pašu Skopljaka, vezira skadarskog.
Došlo mije tvoje pismo od 17. febra[ra] o. g., u kojemu neke stvari smiješno napominješ. Prvo što kažeš da operemo svoja srca pa da učinimo svaki lijepi način i slogu na naše granice, moje je srce za ljude svagda čisto i oprato, a s neljudima prinuđen je čovjek da se neljudski vlada, jer inače ne može i da bi htio. Što se hvališ da imaš kod mene prijatelje koji ti dokazuju moje namjerenije, dobro kad ih imaš, meni ih ne kazuj da od mene ne postradaju. Ovu i drugu ovakvu stvar ti možeš kazati onijema koji svijet proz čibuk gledaše, ne meni. Moje je namjerenije javno i čisto; koga je kako valja, onako sa mnom u susjedstvu i da živuje.
Ti govoriš da ja sve nešto tražim, a šta bih ja to tražio i sa kime ću ga tražiti? Kada je Bajazet (Ilberim nazvani) Bosnu pokorio i kada su divlje orde azijatske naše maleno, no junačko carstvo razrušile, onda su moji preci i jošte neke odabrane familije, koje nijesu tu poginule od Turaka, ostavili svoje otačastvo i u ovijem gorama utekli. Ja sam inokosan, ja sam sirak. Pomisli đe su mi braća slavni i glasoviti knezovi i vojvode našega carstva. Đe je Crnojević (Bušatlija), đe je Obrenknežević (Mahmutbegović)? Đe je Kulinović? Đe je Skopjak? Đe je Vidajić? Đe je Filipović? Đe je Gradičević? Đe je Stočević? Đe je Ljubović? Đe je Čengić? Pa đe su mnogi ostali? Kamo gospoda i cvijet našega naroda da svoje otačastvo i svoju slavu zajedno potražimo, da smo svi najedno, onda bih ja s njima nešto veliko potražio.
Bog sami znade kada će se oni svoje slave spomenuti i do kada će se ova moja braća od svoje rođene braće tuđiti i nazivati se Azijatima i do kada će za tuđu korist robotati ne sjećajući se sebe ni svojega! Od onoga nesrećnoga dana otkako je Azijatin naše carstvo razgnjavio, sa kojim se ova šaka gorštakah za opšte poštenje i ime našega naroda bori? Sve sa svojom rođenom braćom isturčenom. Brat brata bije, brat brata siječe, razvaline su našega carstva u našu krv ogrezle. – Evo opšte naše nesreće!
Ova je nesreća i vražda bratska više no sila tuđa učinila te je naše junačko pleme postalo tuđima nadničarima i služiteljima, kako što si i ti tuđi nadničar. Kukavnu je Crnu Goru ovaj razur našega naroda gotovo udavio, no i opoštio. Ovo je učinilo te je danas Crna Gora i biti će dovijeka almaz u vitešku krunu. Ja bih volio no išta na svijetu viđeti slogu među braćom u kojima jedna krv kipi, koju je jedno mlijeko odgojilo i jedna kolijevka odnjihala. Što se pak tiče mene samoga i ove šake naroda, ja poštenja nimalo više ne želim no ga imamo pred velikijem i opamećenijem svijetom, no se nešto drugo želi, jerbo je krvava hrana i golo poštenje. Ja bih rad da sam se malko docnije rodio, jer bih vidio svoju braću đe su se sebe i svojijeh spomenuli i đe javno pred svijetom kazali da su oni dostojni praunuci starijeh vitezovah našega naroda. Kada se ova sveta riječ izgovori, blago cijelom našem plemenu, onda će ime crnogorsko bosanski i proči vitezovi srpskoga naroda kako sveti talisman (amanit, zapis) čestvovati i u njedrima nositi.
Ja čujem da ti Crnogorce hajducima nazivaš. To ime nimalo sramotno nije. Hajduk znači chevalier (Ritter). Na primjer, kavaljeri su ovi hajduci: Marko Kraljević, Relja Omučević, Gergeles Alija, Tale Orašanin, Skenderbeg, Stojan Janković, Ilija Smiljanić, Bajo Pivljanin, vojvoda Draško Popović, vojvoda Vuk Mićunović, Nikac Tomanović, Crnac Karamahmut, Karađorđe, vojvoda Veljko Petrović. Ovo su samo neki od našega naroda koji nijesu danas u životu, a ovi su trojica i danas živi: Abdelkader, Šamil i naš vojvoda Mića Morački.
Istina je da su neki Crnogorci ubivaoci, grabitelji i mamitelji, ali ih izobuzdana i divlja sila turska nasili, pa i junačka nevolja. Pomisli, moj dragi zemljače, ovoliko naroda sabilo se u ovim gorama, gotovo od svuda zatvoreno. Kad je godina ikoliko rodna, može se prilično proći, ali kad dođe godina kao što je lanjska bila, živa muka od njih biva. Ja sam se lane nekoliko mjeseca uklonio u Beč i u Mletke navlastito da ovu muku očima ne gledam, a drugo ja sam srca žalostiva, pa bih sve svoje razurio, a svakojako mi je malo što i ostalo. Kada sa mnom govoriš kako moj brat Bošnjak, ja sam tvoj brat, tvoj prijatelj, ali kada govoriš kao tuđin, kako Azijatin, kako neprijatelj našega plemena i imena, meni je to protivno i svakome bi blagorodno mislećemu čovjeku protivno bilo. Ja znam ti ćeš reći kada ovo moje pismo vidiš: „Šta ovaj čovjek koješta piše i snijeva?“ Ali se nadam da će naši potomci, kad bilo da bilo, dati dostojnu cijenu otačastva ljubnima mislima i pismu vladičinu, na kojega se danas viče sa svake strane kako na bijelu vranu.
Vladika PETAR PETROVIĆ NJEGOŠ
Ovi antihristi su u pravu: hrišćanstvo će im jedino doći glave! A “Montenegro” jeste đavolja rabota! Ne laju oni bud zašto nego što im se radi o glavi ili već guzici! 🙂
Skup treba zabranit zbog klimatskih problema!
Srbi opsani po prirodni okolis!
Zabraniti skup u Lastvi Grablajskoj,pitanje i za nauku i ocekujem da se ovi iz prirodnog oklisa NVO jave ,recimo Abazoviceva URA jer ona korespodnira sa Zelenima iz Njemacke i Eu,mada ovi iz Njemacke dodju kao fratri iz Vatikana u poredjenju sa druim Rimokatolickim fratrima iz drugih manstiria ili samostana .
Koliko naroda ce biti nebih prognozirao,ali radi lakse racunice recomo jedno hiljadu naroda na jednom mjesto,vjerovatno pretezno Srbi,mislim sa prirodnog aspekta okolisa da se to ne moze dozvoliti toliko Srba na jedno mjesto, predstvalja potencijalnu opasnot za CO2 emisiju.Jos kada bi se Srbi slozili da svi odjenom udahni,ali vaznije je da svi zajednic izdahnu vazduh gdje nastaje CO2 sto je po Zelenima stetno i opasno,koliko bi samo time bio ugrozen okolis i naravno nacion Crnogorac.Eto jos jedne mogucnosti da se podigne optuzba protiv SPC i Mitropolije zbog ugrozavanja okolisa povecavanje CO2 emijsi i stenost po nacion Montegrin i naravno klimu .O ovome organizatori skupa moraju da razmisle,da li ovaj skup ide u skladu sa zakonom EU!
Zato braco samo udisite ,a nacionalni Montegrini neka izdisu, vazduh ,nama je to zabranjeno ako se ovako nastavi?
Dudlajte ga milogorci ispusili li ste ga dovro pa bi vam i gradjanski rat dobrodosao na sve ste spremni ljige lopovske
Nije ovo montenegro
Već junačko srpsko leglo
Nije ovo milogora
Već obala srpskog mora
Prema njihovim riječima, tim natpisom, u kome su odvojeno veznikom i, ispisana imena crnogorske države i njenoga dijela, jasno je istaknuto da organizatori Boku Kotorsku ne drže integralnim dijelom Crne Gore, što je protivustavno djelo kažnjivo po članu 359 KZ-a Crne Gore.
Drzava koja bastini ovakve pokrete je svoje u istoriji rekla!
Grupa avetinja.
Kakva stoka. To krdo je vrlo malo, Stevo onaj Jovanović, pružni radnik Đonović i još par goveda.
Nije ovo Crna Gora no Srbija pored mora!!!
Ha , ha , i šta je bilo kad si se probudio ??
Ti ćeš uskoro da se probudiš…
Ugledao je Srbiju pored mora.
Oće ta fatamorgana posle dubokog sna ha , ha , a Srbija daleko od mora he , he …
Budalastina od prijave. Vidimo se u Grblju.
Zaista tesko da ima vecih budaletina od ovih iz ovog nesrecnog „pokreta“ a konkurencija ja mnogo jaka ali oni se cvrsto drze na vrhu, sve najgore i najgluplje u CG se tu skupilo
ŠTA TI SLIJEPCI VIDE U NATPISU KULE BALŠIĆA U ULCINJU, KOJI „IZBI OČI“, SAMO NA ALBANSKOM JEZIKU.
ŠTA VIDE, TI ŠTO NE VIDE, DA SU SVE PLANINE I GEOGRAFSKI POJMOVI OD JUGOISTOKA DO SJEVEROISTOKA MONTENEGRA PREIMENOVANI NA ALBANSKI JEZIK.
NJIMA NE SMETA ŠTO ALBANCI KAŽU DA JE BEŠKA NJIHOVA.
TI INTELEKTUALNI I KARAKTERNI IDIOTI SAMO BIŠTU IMA LI IGDJE IŠTA SRPSKO, PA DA SE RAZGOROPADE.
Ova goveda iz CG pokreta treba kakvom letvom po leđima….