Crnogorski vandalizam sa NATO akcentom
1 min read
Piše: Sveštenik Miladin Mitrović, savjetnik SNP – Izbor je naš za religijska pitanja
Nemili događaji koji su se desili na Briskoj gori nedaleko od Ulcinja posvjedočili su da pritisak vlasti u Crnoj Gori usmjeren protiv Srpske Crkve i njenoga naroda postaje sve intenzivniji i agresivniji. Rušenje temelja konaka predviđenog za život monahinja novoga manastira svetoga Vasilija Ostroškoga predstavlja elemenat vandalizma kontinuirane politike crnogorskoga režima koji može da se okarakteriše kao najveći izraz podlosti i cinizma savremene istorije. To je poseban vid cinizma i svetogrđa, bez svake sumnje provokativnoga karaktera jer se dešava u vrijeme kada pravoslavni vjernici proslavljaju veliki praznik silaska Svetoga Duha na apostole. U vrijeme kada su srca pravoslavnih vjerika ispunjena osjećanjima blagočešća i duhovne radosti izuzetno mučno i bolno bilo je gledati zastrašujuće slike skrnavljenja manastirskih objekata.
Varvarski čin koji poražava zdrav razum svojom žestinom i besmislenošću bio je učinjen iz dvostrukih razloga. Sa jedne strane to je bila demonstracije sile i svjedočanstvo apsolutne spremnosti da se u otvoren fizički sukob krene protiv svoga sopstvenoga naroda. Sa druge strane pokušaj zastrašivanja i pokazatelj da su SPC i srpski narod u ovoj zemlji apsolutno nepoželjni i neprihvatljivi. Nema nikakve sumnje da sramnim činom rušenja manastirskoga konaka politička strategija crnogorskoga vazalnoga režima dobila svoju kulminaciju i dovela sopstvenu zemlju na ivicu građanskoga rata. Sada iz ove perspektive postaje očigledno da je to već odavno smišljen plan u režiji NATO alijanse koja prenebregavajući vjekovno kulturno-istorijsko naslijeđe i interese srpskoga naroda zahtjeva od institucija i vlasti Crne Gore da se putem primjene sile i agresije obračuna sa SPC.
Da NATO po svaku cijenu želi da održi na vlasti poslušni i vazalni režim Mila Đukanovića, pa čak i po cijenu krvavog građanskoga rata svedoči upravo i ovaj nemili događaj u manastiru svetoga Vasilija. Zbog toga sa punim pravom i odgovornošću možemo govoriti da je rušenje konaka crnogorski vandalizam sa natovskim akcentom. Borba crnogorskih vlasti protiv SPC je u suštini otvorena borba NATO-a protiv Pravoslavne vjere. To je dio političke agresije prema našem narodu u Crnoj Gori koja ima za cilj da neutrališe i izoluje srpsko prisutstvo koje se sada, posebno poslije masovnih litija pokazalo kao vrlo ozbiljan faktor koji stoji na putu bezdušnim evroatlanskim projektima. Dok pravoslavni svijet sa velikom brigom i strahom gleda na novonastalu situaciju u Crnoj gori, za NATO alijansu je to samo još jedan u nizu ,,milosrdnih anđela,, koji svojim sarkazmom i brutalnošću ne mari za posledice koje mogu biti izuzetno teške i katastrofalne.
Režim u Crnoj Gori postaje sve više brutalniji i nervozniji jer činjenično stanje svjedoči da je već odavno izgubljeno povjerenje sopstvenih građana, koji su svoje ne zadovoljstvo pokazali učestvovanjem u velikobrojnim litijama i molebnima širom Crne Gore. Nedavna privođenja mitropolita Amfilohija, te Vladike Joanikija i sveštenstva SPC samo je još više produbilo povjerenje naroda u Srpsku Pravoslavnu Crkvu i pokazalo spremnost naroda da zajedno brani svoj identitet, vjeru, nacionalno dostojanstvo. Represivne i ne promišljene mjere postavile su vlasti Crne Gore u izuzetno ne udobnu situaciju koja se umjesto iskrenoga dijaloga i traženja kompromisnoga rješenja, odlučila na korake vadnalizma i agresije. U ovome vandalskome činu ogleda se sve vazalnost i zavisnost politike Mila Đukanovića od NATO-a, koji prekrasno shvata da ovakvim koracima samo otežava i podgrijava i onako tešku situaciju u svojoj zemlji. Rušenje konaka je ponovni i još otvoreniji udar na istorijske temelje Crne Gore, koji su predhodno bili već poljuljani donošenjem spornoga zakona o slobodi vjeroispovjesti i izazvali burno negodovanje vjernika ove zemlje. Međutim instrukcije iz NATO zahtjevaju apsolutnu posušnost i odbacuju mogućnost bilo kakvog pragmatizma i kompromisa. Zapadnoevropski centar moći u svojoj politici ne poznaje principe kompromisa i solidarnosti. Za njih ne postoje pojmovi svetosti i svetinje, nego isključivo surovi interes materijalonga karaktera koji ruši sve pred sobom radi ostvrenja svoga cilja.
Sinhronizovanost antipravoslavnih kampanja u mnogim zemljama u kojima većinski živi pravoslavni narod svjedoči o dobro organizovanom procesu usmjerenom na slabljenje Pravoslavlja u cjelini. Trenutni epicentar ovakve propagnde zapaljen je u Crnoj Gori koja se nalazi pred najtežim i najsudbonosnijim izazovima u svojoj svaremenoj istoriji. Samo vjera u milost i pomoć Božiju, te jedinstvo i odlučnost naroda da se ide do kraja daje nadu da će srpski narod i SPC u Crnoj Gori uspjeti izaći kao pobjednici.
Pročitajte JOŠ:
