Crnogorsko tajkunsko predanje
1 min read
Piše: Donko Rakočevič
Magazin Forbs je predstavio listu svjetskih bogataša za 2016. godinu, na kojoj se nalazi i porodica bivšeg premijera Mila Đukanovića, sa imetkom od 167 miliona dolara! Ne tako davno, uticajni njemački nedjeljnik “Špigl” je Mila Đukanovića postavio na 22. mjesto po bogatstvu među svjetskim državnicima, tvrdeći za njega da je čak 11 puta bogatiji od tadašnjeg američkog predsjednika Baraka Obame, iako ima desetorostruko manju platu.
No, ako mislite da je to presedan u crnogorskoj istoriji, grdno se varate. Sem djelimičnog zatišja u četiri i po decenije komunizma, Crna Gora je kroz čitavu svoju istoriju bila poprište najstrašnije pljačke od strane njenih vlastodržaca.
Još u vrijeme vladike Petra I Petrovića Njegoša, jedan Crnogorac je primijetio da su u prvim organima državne vlasti uglavnom zasjeli vladičini rođaci. On je vladiku priupitao: “Odakle su bili Hristovi apostoli?” Kada mu je vladika nabrojao odakle su apostoli bili, ovaj mu je rekao: „Eto vidiš, od raznijeh mjesta, a ovi tvoji svi s Njeguša.“
– I tadašnjim političkim elitama u Crnoj Gori, ideologije i politički programi bili su samo pokriće za zajedništvo i solidarnost u odbrani veoma konkretnih materijalnih i socijalnih interesa. Najbolji način da se ti interesi odbrane i očuvaju, bilo je stupanje u rodbinske ili porodične veze – piše istoričar Živko Andrijašević.
Prvi crnogorski tajkuni
No, tek dolaskom na vlast knjaza Danila, stvara se prava tajkunska organizacija, nalik današnjoj. Sve trgovačke i zelenaške radnje preuzeo je Danilov brat, vojvoda i predsjednik Senata, Mirko Petrović. Brojni njihovi rođaci, prijatelji i kumovi, počinju da napreduju u državnoj službi i da se naglo bogate, što će kulminaciju dostići u vrijeme vladavine knjaza Nikole. Na tu temu je opsežna istraživanja izvršio istoričar Mirčeta Đurović, a na osnovu njih, prije nekoliko godina, pisao je i istoričar Dragutin Papović.
Nakon što je Crna Gora poražena u ratu sa Turskom 1862. godine, velike sile su uputile Crnoj Gori značajnu pomoć u žitu. Umjesto da ga podijeli brojnim nastradalim crnogorskim porodicima, vojvoda Mirko ga je prisvojio i potom ga prodavao. Od te zarade je, sa svojim sinom, knjazom Nikolom, 1864. godine osnovao Založnicu crnogorsku, prvi novčani zavod u Crnoj Gori.
Najveća otimačina će uslijediti nakon Berlinskog kongresa 1878. godine. Pošto je Crna Gora postala nezavisna, zaslužne patriote i prvoborci, ustaničke i dvorske vojvode, podijelile su između sebe zemlju, kuće i radnje u novodobijenim oblastima, postajući tako prvi crnogorski tajkuni.
Knjaz Nikola je za sebe uzeo najljepša imanja, a potom su birali njegovi najbliži saradnici. Vojvoda Božo Petrović je svoje komandovanje Južnim frontom naplatio sa 380 rala zemlje u Nikšiću, a knjažev tast vojvoda Petar Vukotić, komandant Sjeverne vojske, sa 218 rala, vinogradima i tri mlina, dok je vojvoda Novica Cerović, četovođa i štabni konsultant knjaz Nikole, dobio 174 rala zemlje! Vojvoda Mašo Vrbica, komandant crnogorske artiljerije, podigao je fabriku sapuna u Baru koja je bila oslobođena plaćanja poreza; dok je vojvoda Marko Miljanov, nakon rata, imao monopol u trgovanju krupnom stokom.
Borbu za nezavisnu Crnu Goru najbolje je naplatio pivski vojvoda Lazar Sočica, koji je prije Veljeg rata bio perjanik sa malo imovine, a nakon rata je uspio da za dvije decenije stekne 15 mlinova i valjaonica, preko 1.000 grla sitne i krupne stoke i preko 1.500 rala zemlje. Dobro su se okoristili i brojni plemenski kapetani i kasniji oblasni upravitelji, trgovci i preduzimači bliski dvoru i vladajućoj eliti, brojni činovnici i namještenici.
Lazar Mijušković, predsjednik prve ustavne crnogorske vlade (formirane 1905. godine) bio je sin popa Đoka Mijuškovića koji je bio najmoćniji zelenaš tadašnje Crne Gore. Obogatio se prilikom podjele muslimanske zemlje u Nikšićkom polju koja je prešla u vlasništvo Crne Gore nakon 1878. godine. Novac koji je stekao tom prilikom, davao je na kamatu između 100 i 200 odsto, iako je zakonom bilo predviđeno da kamata ne smije preći 10 odsto. Pop Mijušković je, međutim, bio blizak dvoru i sam pripadnik državne službe, pa je mogao da radi šta hoće. Kao jednom od najvećih bogataša tog vremena, nije mu bio problem da sina Lazara pošalje na školovanje u Pariz.
– Početkom XX vijeka bogatstvo crnogorskih tajkuna se toliko nagomilao da su oni počeli da investiraju u malobrojna crnogorska zanatska i industrijska preduzeća i prve crnogorske štedionice i banke. Gotovo da nije bilo preduzeća i banke u kojoj knjaz Nikola i njegovi tajkuni nijesu imali većinsko učešće, dionice i druge interese. Na taj način je zemlja, privreda, državna uprava, pa i čitava Crna Gora bila u rukama nekoliko porodica, koje su krojile sudbinu ogromnom procentu siromašnog seljaštva u Crnoj Gori – zapisao je istoričar Dragutin Papović.
Poraz hrišćanskih vrijednosti
Nigdje u svijetu, pa ni kod nas, bavljenje politikom ne podrazumijeva pretjerano poštenje i visoku moralnu svijest. Ipak, mnogi se sa sjetom sjećaju političara poput Gandija ili Mendele, ili domaćih Branka Kostića i Nenada Bućina, koji su u odnosu na današnje političare izgledaju kao moralne gromade.
Javno mnjenje i cjelokupno društvo polako se navikava na takvu ponašanje svojih izabranih predstavnika, pa je sve više onih kojima to ne smeta. Bogaćenje i korišćenje državne imovine za lične ciljeve se podrazumijeva. Što narodna izreka kaže: „Teško je s medom raditi, a medom se ne sladiti“.
Tržišna ekonomija, društvo u tranziciji, zakon jačega i svakodnevna borba za život, ne daje mnogo prostora za hrišćanski moral. Zapadna politika “štapa i šargarepe” do sada se pokazala jačom od tradicionalne tvrdoglavosti, čvrste vezanosti za ponos i druge moralne vrijednosti koje su nas krasile vjekovima.
Dio predanja o Nemanjićima kaže: “Što bijahu Nemanjići stari / carovaše pa i preminuše / ne trpaju na gomile blago / no gradiše s njime zadužbine.” Miloš Vojinović u “Ženidbi Dušanovoj”: “Prođ’te me se, do tri šićardžije. Boljeg konja od ovog ne tražim, ni ovoga umirit ne mogu. Šta će meni stotinu dukata? Na kantar ih mjeriti ne znadem. A brojem ih brojiti ne um’jem. Šta će meni ralo i volovi? Meni nije ni otac orao, pak je mene ljebom odranio.”
Možda je izlišno isticati da nam odgovor Miloša Vojinovića pruža vječni uzor kako valja prezirati i odbijati sve tobož dobronamjerne i velikodušne ponude trampi naše slobode i suvereniteta za “blagodeti” ulaska u Evropsku uniju i NATO.
Da je sreće, našoj eliti, ako je tako uopšte možemo zvati, duhovne, moralne i kulturne vrijednosti bi bile iznad materijalnih; a opšti, narodni, društveni interes, iznad ličnog koristoljublja. Zato sadašnje kvazi-elitu u Crnoj Gori, mora da zamijeni elita znanja, savjesti i odgovornosti. Nadajmo se da će nju stvoriti makar neko novo, mlado pokoljenje, koje će uspostaviti bolji, hrišćanski sistem vrijednosti, te da će budući političari poštovati poruku koja je stajala iznad vrata Velikog vijeća u Novom Sadu, kao i u Dubrovniku: Obliti privatorum, publika curate! To jest: Zaboravite privatno, bavite se javnim poslovima!
Izvor: Sedmica
Neko ga zove … američki, australijski, kanadski, novozelandski … !????
Samo ga ne zovu english!
Tja …
Na ovim se prostorima govori samo jedan jezik, neko ga zove hrvatski, neko bosanski, neko srpski a mi ga zovemo crnogorski. Struka smatra da nije trebalo uvoditi nova slova, ali to je ipak sveprisutno i u duhu sa onom Vukovom: “Piši kao što govoriš“. Nemam stav o tome jeli to ispravno ili ne, ipak cijenim struku. A i nedostaje mi i znanja o tome, ipak sam ja inženjer i daleko sam od toga.
Nije ispravno i jedno i drugo. Mozda ce biti kad standardizujete podgoricki jezik. Budi precizan: U kojem nasem jeziku?
Ispravno je i jedno i drugo. Šta ćeš kad u našem jeziku ima 2,5 puta manje riječi nego u engleskom, pa često jedna riječ ima dva značenja (doduše sa različitim akcentovanjem). S tobom je teško polemisati zbog vremenske razlike. Kad ti imaš vremena, ovdje moderator odavno spava.
Komlene, ne kaze se hvali kada nesto nedostaje nego fali. Isto tako kad se neko hvali ne kaze se da se „fali“. Ako u medjuvremenu to nijeste standardizovali u „crnogorskom jeziku’, specijalno u ‘podgorickom“.
Može li dragi prijeshjednik Milao da i za mene odvoji po 10-20 eura na računu za struju, da se i ja upišem u te bogatune ka i Blažo? Da se i ja snadjem što bi on reko.
Ako je uopšte smrtan!?
Kako radi, reko bi čovjek, hiljadu će živeti!
Sve je isto samo njega nema a dobro ga milas imitira dako obrsi kao on
Sve ima svoj korjen.
… I korov ima.
Kad korjen zakuči, oba će oka čovjeku da ispanu, prije nego će ga se rastosiljati!
Katiljska je to rabota. Korov u ljude!!!
nije mi jasno koga pitas
Sve ste to lijepo ispričali, ali hvali završetak. Evo deceniju pričate o kupovini glasova tj. o prodaji ličnih karata. Ko su ti vaši glasači koje neko može kupiti za 50 eura? Kakvi su to mentalni sklopovi? Ja u tu priču ne vjerujem jer ne mogu da shvatim da postoje takvi ljudi. Ali vi tvrdite da postoje pa objasnite malo i tu pojavu.
Najveća otimačina će uslijediti nakon Berlinskog kongresa 1878. godine.
istorija se ponavlja,samo da se ne ponovi 41 i 45 ponovo,sudeci po nekima rado bi to oni uradili samo da sacuvaju imetak,ali izgleda da su u debeloj svadji izmedju sebe,dako se istrijebe,a o nasledstvu ima vremena ,niko ga nije potrosio ko ga je ovako stekao,o produzenju loze ne treba se brinuti. Imalo je kroz zaliv toliko pustih kuca koje niko domicilan i iole pobozan nebi uzeo da mu se i poklanjaju,medjutim doslo novo vrijem ljudi se ubise za te istrazene kuce,tako je i s ovim gore,gdje su njihove dinastije danas,ako i koga ima sto nije iskljuceno prosao je tezak put ,a nije ovome jos karj
Istinito i ljekovito.
Duboki su korjeni. Nasi tajkuni u proslosti kao i ovi sadasnji su bili razbojnici, nemilosrdn i nezasiti. To nam je bila i ostala elita.
Slusao sam od svojih predaka, koliko su Petrovici, kralj Nikola isli daleko, posto su postojale neke sportske igre, nikome ko je bio bolji od Petrovica nije dozvoljavao da se takmici, a kamoli sta drugo. Ko mu je smetao bio je progonjen, a mnogi i likvidirani. Primjer brigadira Blaza Boskovica. Svi su znali, a cutali, kao sto i danas cute.
Vojvode i serdari su zivjeli kao stocari i zemljoradnici u kolibama uz ognjiste. Poneki je imao zidanu kucu. Isli su u ratove i ginuli. Cesto cijele porodice. Za koga?
Kralj se baskario po dvorovima, koji su i danas olicenje luksuza. Imao je vilu u Carigradu koju su mu Turci poklonili. Mnogo se bio zanio i nekome se to nije svidjelo.
I danas je slicno.
Srećom Srbija i ostale srpske zemlje još imaju ljudi od soja – što se ne bi dalo
reći za dobar deo Zapada. Ne treba smetnuti s uma da je arijska tradicija od
odličnika odvajkada zahtevala telesni, duhovni i karakterni sklad. Tako se u
opisu savršenog bramina ide do najsitnijih telesnih pojedinosti, dok su i
Heleni u lepoti tražili vrlinu. I površni pogled, međutim, na beogradske
“borce za ljudska prava” krajnje je porazan. Jer, izgledom teško mogu potkrepiti
pretenzije na vrlinu: bezbrojne bradavice i mladeži, cinični i iskrivljeni
osmesi, govorne mane, čudna gestikulacija i pogrešno naglašen srpski, uz
ljigavost u susretu sa strancima i nadmenost naspram svojih nisu odlike soja do
lošeg. O mlohavosti, debljini, neurednosti, ili pak sitnoći, nerazvijenosti ili
nesoju većine predstavnika takozvanog “nevladinog sektora” nije potrebno ni
govoriti. Ružnoća našeg vladajućeg ološa očigledna je, kao i lepota onog dela
srpskog naroda koji se ne pojavljuje na ekranu već po kućama, crkvenim saborima,
ili na frontu.
Jer, nad lepotom čak beogradskog korzoa donedavno su se čudili i mnogi srpski
neprijatelji, dok su mekoća i oblost današnjih naših muškaraca takođe svima na
uvid. Soj naime ne može cvetati gde se ne ceni, ili vredi koliko nesoj. U zemlji
gde se devojke sparuju sa starcima radi novca, uspeha i moći, gde bezdušne žene
vode televizijske emisije i pišu zle knjige i kolumne, gde tajni policajci
obavljaju državne i javne poslove a štampa podučava omladinu, ljubavnike i
supružnike prevari, estetskoj hirugiji, maskirnoj šminki, kaćiperskoj modi i
mimikrijskom ponašanju, govora o plemstvu zaista ne može biti. Jer, nikakva
tehnologija ne može zameniti lepotu stečenu rođenjem ili askezom; bez ljubavi
nema slobode, a mimo jednog i drugog niti ičeg vrednog borbe. Zato je, verovatno,
tolika povika na rat, naročito odbrambeni: da je među Srbima Ljudi kao nekad,
naši dušmani bi strepeli bar koliko irski, baskijski, ili palestinski
Sve to, međutim, još nije nepopravljivo: u narodu u kome se i danas mogu videti
hiljade visokih, pravih, koščatih i snažnih muškaraca, čistog pogleda i jasne,
mada podrugljive misli, i još više vitkih, snažnih i čestitih žena, Soja ima
mada nepriznatog. U drugih, nažalost, kao da ga više nema: zadrigli ruski
biznismeni ili utanjili zapadni homoseksualci nisu plemstvo, mimo sveg svog
novca i moći. Stoga, našim mladim ljudima valja pružiti makar jedno desetleće
škole zasnovane na štivu po vrednosti a ne moralno-političkoj podobnosti, i
gradivu dostojnom jednog krajiškog, pravdoljubivog, istinoljubivog, i lepote
gladnog naroda. Jer marjani Novog Doba imaće posla za eone, ne stoleća. “Od
govana se pita ne pravi”, kažu Srbi uz smeh, te ni od praunuka severnjačkih
ljudoždera ne vredi očekivati da obave što su, dosada, mogli jedino potomci
gorštaka sa Pamira, Hindukuša, Kavkaza ili Dinare. Nema soja bez provere, ni
provere bez teškoća; u dobru, zaista, nije lako dobar biti već se na muci poznaju
junaci, kadri stići i uteći i na strašnom mestu postojati.
A ko to može bolje od Srba, zatočnika Boga Pravde, Istine i Ljubavi – to jest,
ljubavnika Slobode, u Carstvu Mraka, Zla, i Smrti?
VREMEKAZ:
O SOJU, Momčilo Selić
U srpskoj Crnoj Gori odličja su se zato iznosila pred stroj, a najstariji uglednik
vikao: Neka izađe ko ga je zaslužio! I obično se tada javljao jedan plemenik i
primao orden na grudi, znajući svoju vrednost, priznatu i od ostalih. Od rođenja
zajedno u igri, bitkama, muci, gladi, i poharama, ratnici se međusobno nisu dali
lagati. Za laž se stupalo u dvoboj pred vojskom – pobednik bi sobom predočavao
Istinu, poput marjana od iskoni. Nije se među ljudima mogao dičiti nesoj, niti
iznuđenim ili kupljenim glasovima prigrabiti što mu ne pripada – bila to slava
guslara od soja, ili pamtiše, ili sudije, ili vojvode od uspeha. Kuća je rađala
Ljude a oni su gradili Kuću; sin je nasleđivao oca, a obojica pazili da ne
obrukaju Kuću. Da nije bilo svesti o Soju možda bi mnogi vojnik utekao s bojnog
polja, ili se drugde pokazao nečasnim, nedostatnim, ili ništačovekom, no je
potomstvu valjalo darovati ugleda, bar koliko od predaka nasleđenog.
Aristokratija, naime, jeste jedini način da se vlada bez tiranije.
“Plemenska osveta duše nema!” kaže stara vasojevićka izreka; u ovom slučaju,
pleme je ceo srpski narod a zlotvori se svakim danom razotkrivaju sve više.
U Vremenu Otkrovenja, naime, cela “demokratska” ujdurma prestala je da zaluđuje i
malograđane, jer su i oni uočili presvlaku komunista u razne stranke, nevladine
organizacije, i grupe za pritisak – istovetne, bezbožničke pameti kao u njihovih
starih, u doba najgorih “levih skretanja” 1941-1956. godine.
Šta ima Srbi da očekuju od “demokratije”, koja je i Periklovu Atinu dovela do
propasti za nekoliko decenija? Bez Soja i vladavine najboljih – bez aristokratije
– nećemo proći ništa bolje nego Rusi. Vladavina rulje i stranaca je nekada moćnu
Rusiju svela na gotovo isti broj duša kao pred Prvi rat, dok je Francuza i
Engleza danas dvaput više. Svedočanstva Ivana Iljina i drugih ruskih
bogotražitelja svojom uzvišenošću bacaju gadnu senku na današnje batrganje za
opstanak. “Demokratija” dobra zelenašima, farisejima, i činovnicima da nas
podjarme koristeći se novcem, prevarom i podlošću – a pre svega prezirom i
mržnjom prema većinskom stanovništvu bilo Srbije, bilo Rusije, bilo Nemačke
ili Amerike – ne može se opravdati nikakvim ideologijama, niti floskulam