Crnu kuću zovu bijela

Kazuju bijela kuća, zloradnica, svijet vascijeli u nesreći, kuća zlorodnica,
sije i prosijava zla zemljom, vodom, gorom, gori kamen. Od bijele kuće i
nebo crni, zli čovjek, zlo sjeme vjetrom sije, vatrom pali dijete, pticu i
cvijet. Žarogromovnikom zemlju bije, korijen truje. Takozvana bijela
kuća, crna bez bijela, unutra i spolja, učinila bezbrojna zla čovječanstvu,
zlopatnje, smrtne decenije sije i povije u vijek, u više vjekova i nevinu
ljudsku krv proliva, a suze svebolnice prosipa. Kuća crna, milione domova
pali, milione duša ubila, bezbroj djece i majki bez oči ostavila. Kuća
crna, zemlju mučenicu, nevinom ljudskom krvi natopi, ostavi sestru bez
brata, oca bez sina i majci čedo davi. U strašnim mukama na milione duša
otrovom uguši. Nesrećna kućo, zlo kućo, nosiš zlokob u vijek, nesreću u
svijet, kućo crna, zlo te srelo i dočekalo, zlo ti na vrata stiglo, zlokob na
prozore ti došla. Kućo crna, zlo te srelo, čekalo i dočekalo. Crna kućo
kamena ti malo, zemlju bi da pojedeš, zemlju u patnje ostavljaš i oči joj
vadiš i kožu dereš, i očnu zenicu grebeš. Kućo crna ne ruši dom domu,
kuća se gradi čovjeku a pravi životu. Kuća je dobro da donese, zlotvori –
crna kućo, zla svijetu donosiš i donese. Otkuda te zovu bijela kuća, zemlja se u jadu nađe, put u besputu, čovjek u zlu, čovjeka ostavi u besputu. Kako se god uzme, od takozvane bijele kuće, sva zločišta i bijede zemljo dolaze. Od
crne kuće nadzemaljski zlotvori dođu, donesu zlomore, koje čovjeka na
svakom ovozemaljskom mjestu nađu, donesu mu nesreće i krvoproliće,
svakogrdne, svakojake donese nečojstvo, nesojluke i mnogostruke
prostakluke. Takozvana bijela kuća, ne samo što krade i potkrada,
višestruko otima i u decenijama i u vjekove. Takozvana bijela kuća – crna
kuća, ljudske duše truje i zlotvor i zlotvori put zla grade, put bez povratka,
od takozvane bijele kuće – crne kuće, otrovana je ptica, cvijet, list i
životnica. Živote života, otruje vodu crna kuća.
Kožom zvjerinjom je oblači, na svakoj zemaljskoj šari, crna kuća nađe
krokodile i čovječanstvo u crno ruho zamota i još i dalje i žešće zamotava
do kosti do srži. Mučenice izmučene, očne zenice crna kuća zmijolikim
jezikom prevlači. Nema dana crna kuća da ne donese zlodan, otkuda toliko
zla se nađe i stvori, može se reći i okoti, ne može to ljudski rok i soj to je
skot, od svih skotova i od bjelosvjetskih skotišta. Kote se psi krvoločni, na
hiljade skotova žderu ljudski rod a utvare zemlju blagu gore i prže, čovjeku
krv piju i kožu deru. Može se čuti od krvi prosute, zemaljska plače muka,
kameni jauk i vidjeti satane uvezani nesojluk, nečojstvo kod nesojluka, kod
ništavila svašta, kod svašta ništa, kod svašta utvara, uvijek gladna,
vavijek krvožedna, ljudski rode, spasavaj se, ljudska glavo dozivaj se, bježi
od crne kuće, spazi sebe i zemlju, spasavaj se zemljo. Spasavaj se rode, spasi
izvor i pticu, spasavaj korijen i stablo, spasi kamen kamene, razmini crnu
kuću, ostavi je da se davi, ostavi joj omču, nemoj lance, lanci su za katance.
Kamene zaključaj crnu kuću kamenicom, na vrata kući crnoj, ostavi crnu
maramu i zlocrnu kapu zmijsku, na prozore zavjesu poskoka. Pusti kamene
crnoj kući, crna ruka da dođe glave. Crnu ruku, crna kuća traži, pusta ih
kamene, neka se nađu i da se okamene i zakamene. Neka se nađu, neka se vide
(nema kod njih svjetlosti i kola ljubljenog i svijeta pozvanog nebesnice i
prizvanog u svenebesku. Zlotvore, crni prah neka vas nađe, oči da vam se
zatvore, usta zakamene, i slijepe, slijepe utvare da svjetlost ne vidi. Utvare
svjetionike ne poznaju za svjetionike ni čela, ni glave nemaju. Kamene utvara nikada zemlji neće donijeti dobra, u svezemaljskom šaru zlom se pokriva i oblači. Nađe se čovjek, probudi se zemlja, nebo se otvori, satani glavu satrije zlousta đavolu da se zatvore.

Autor je pjesnik.
Vukić-Garo Brajković