Crtica iz života – Znao sam da žutu fasciklu ne treba otvarati

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Hajde da organizujemo neko tvoje predavanje? – Ma nemoj to. Bolje da pitam drugara, jednog. Bolje neko sa strane. Dosadi svako u svome gradu. – A zar je Foča vaš grad? – pita se treći sagovornik. Možda i nije.

Kroz jutro me pratila briga zbog Andrijine operacije: rutinska, navodno jeste, ali rutinski je i život, pa se nepredvidljivost uvijek probije kroz rutinu; na dobro, na zlo, ko će to više znati u ovom svijetu koji ne mora postojati? Pa hajde da onda preberem fascikle iz moje ladice, da vidim da mi nije zaostao neki važan dokument potreban za javljanje na konkurs za redovnog profeosra koji su mi raspisali na Univerzitetu.

Znao sam da žutu fasciklu ne treba otvarati. Ali zato sam je, valjda, i otvorio. U njoj: majčina maturantska slika – lijepa je Gordana, prelijepa – današnje maturantkinje teško da znaju da se moglo biti lijepo čitanjem Puškina, da su ideali od kojih neće ostati mnogo mogli da budu najljepša šminka na svijetu.

Moja zdravstvena knjižica: smijem se – ako je vjerovati njoj, rođen sam u „Samoupravnoj interesnoj zajednici zdravstvene zaštitte Sarajevo“ (toliko o dokumentu kao mjerilu onoga ko si!)

Prva ovjera: 30.11.1983. I još sijaset đačkih knjižica, svjeodčanstava na kojima je nemanjićki grb i natpis „Republika Srpska“. I indeksi: slike čovjeka koji liči na mene. Vojna knjižica VRS – upisana regrutacija onog sokolačkog dana kada smo svi išli samo sa jednom strepnjom – da nas ne vrate kao nesposobne za vojnu službu. Jedan bivši život. Taj dvoglavi orao koga smo bezbroj puta kao djeca crtali, simbol koji je nosila Srpska u doba kada je u Srbiji u upotrebi još bio onaj sa klasjem (i taj orao se, izgleda, seli iz kraja u kraj i pojavljuje nikada na svim krajevima istovremeno), hartija koja je već požutjela i na njoj se osušile ocjene koje više nikom ne znače ništa: ispiti i potpisi od kojih su mnogi potpisnici već pokojni. Nema tu ništa važno za ovaj konkurs. Ili je sve važno, iako se ništa ne može prijaviti, iako ništa od toga ne ulazi i ne prilaže se na njemu. Razmišljam kako se, za razliku od PBF u Beogradu, vjerovatno niko i neće javiti da mi bude konkurent: Sigurno se neće koplja lomiti i glave letjeti, kao u Beogradu.

Ako je nekome mjesto profesora primamljivo, život u varoši uglavnom nije. Razmišljam o tome koliko mene, opet, grije taj život ustaničke varoši: dobrota dragih ljudi, poznatost malog kosmosa u kome živiš. Gledam gimnazijalku koja je sada baka i razmišljam o njenom: „Bogu hvala, izrasli ste u ljude.“ Zatvaram fasciklu. Treba da popravim utičnicu koja je ispala iz zida. Jelena napominje: – Blizu je šest. Hajdemo na večeru, a i ti imaš ono književno veče u sedam. Hajdemo. Sutra je ocu rođendan. Mnogo šta smo proživjeli čega nema ni u fascikli. Ali ovo je moj život, moj grad. Vraćam fasciklu na dno moje ladice. Izlazimo napolje