Čvor

Piše: Miloš Radulović

Sa opreznošću od zaslaska u ekskluzivitet i bez pretenzija na uopštavanje, tumačeći iz različitih percepcija, polazna tačka ka odgonetanju svih problema koji nas decenijama prate bila bi prihvatanje činjenice da je Crna Gora, kroz čitavu svoju istoriju, jezgro čitavog niza složenosti. Rijetki su momenti u njenom postojanju koji su pružali mogućnost jednostavnog i preciznog raščlanjivanja na crno i bijelo, ispravno i pogrešno, zeleno i bijelo…

Sa tim sudbinskim i sudbonosnim složenostima nosili smo se kroz istoriju onako kako smo znali i umjeli i često iz njih izlazili kao gorostasni pobjednici zadajući nove kriterijume svojim pokoljenjima. Međutim, gubitnički karakter naših pobjeda provlačio se i razjedao nas kroz vjekove i nikada nije dozvoljavao pobjedama da budu pobjede već im davao naličje koje nikada nisu zasluživale.

U svojoj instinktivnoj potrebi za iznalaženjem univerzalnog rješenja za sve probleme čovjek često zaluta u relativizovanje i izgubi sposobnost razlikovanja prioriteta ili uzročno-posledičnog odnosa među problemima. Dovođenje sebe u stanje da od drveta ne vidimo šumu najčešće nas lišava mogućnosti da se sa problemima izborimo.

Problemi u našem društvu su brojni, i trebalo bi da u tom smislu nema lica i naličja među konstatacijama. S obzirom na njihovu brojnost, haotičan pristup njihvom pojedinačnom rješavanju nas ne bi daleko doveo i suštinski ne bi riješio ništa, a još manje efektivni bi bili pokušaji iznalaženja univerzalnog rješenja. S toga se čini potrebnim naći onaj osnovni problem, onu maticu iz koje možda svi ostali problemi nisu proistekli, jer se svako društvo prirodno suočava sa različitim svakodnvenim problemima koji se u hodu rješavaju, ali iz koje proizilazi naša nemoć da se sa njima uhvatimo u koštac.

Božija promisao koja nam je darovala ovih 30 litija koje su u prethodnih više od dva mjeseca osveštale Crnu Goru, samim tim litijama i onime čime one odišu, razobličila je i ogolila do same srži ovaj čvor u kojem decenijama, pa i vjekovima živimo.

Prije nešto više od mjesec dana, 24. Januara 2020, na Cetinju, desio se upečatljiv događaj. Neko bi mogao istaći njegovu dirljivost, kao posledicu emotivnog naboja jednog pojedinca, a neko bi probao da ga definiše kao posledicu isfrustriranosti jednog čovjeka u nemogućnosti sprovođenja svojih namjera. I naravno, tim tumačenjem, ilustrovao bi se današnji diskurs i njegova težnja ka potrazi za suprotnostima, a ne za onim što bi nas povezivalo. I naravno da bi oba tumačenja bila tragično pogrešna.

Riječ je o Govoru oca Gojka Perovića nakon molebana u Cetinjskom manastiru, a povodom dogđaja koji se dan prije održao na Cetinju kao protest protiv litije koja je planirana. Naravno, ovaj govor obilježila je rečenica koja će obilježiti epohu i koja nam u glavi pulsira kao damar osvješćenja, a koja glasi: “Nema nama molitve bez njih, niti ima njima Crne Gore bez nas.“  Bila je tema mnogih tekstova i analiza i ostaće, sasvim zaslužno, predmet razmišljanja i za naredne generacije. Međutim, postoji u tom govoru još nešto što toj rečenici daje puni smisao, a što je, onako crnogorski, odlučeno da se odćuti.  A to su suze koje su tu rečenicu iznijele i dale joj glas. Te suze govore još i više. Ličnost oca Gojka ne dozvoljava da se uzrok tim suzama traži u nekoj efemernosti, sličim onima prethodno pomenutim. Uzrok tim suzama je bol. Bol od rana roda svoga. Bol od podijeljenosti i pocijepanosti duhovnog tkiva svog naroda.

Koliko god čovjek težio da riječju ostavi trag u vremenu, uvijek je ostalo ono neizrečeno što je nosilo sa sobom težinu koju riječ nikada ne bi mogla. Tako su suze oca Gojka izlile sa sobom  više nego što je u toj rečenici moglo da stane. Upravo te suze su nam ukazale na problem iz kojeg sve nedaće proizilaze. Ukazale su nam na podijeljenost. Podijeljenost je naš usud i naše drvo od kojeg nismo mogli vidjeti tu lijepu šumu sloge koja se pred nama prostirala. Zbog podijeljenosti smo ostajali u rovovima svog individualizma i tvrdoglavo držali do različitosti svog mišljenja kao krucijalnog za naš opstanak, dok su iza naših leđa, a pred našim očima, drugi tu podjelu produbljavali kako bi je što bolje iskoristili u službu svojih ličnih interesa i tim interesima davali odličje krucijalnog. Znali su da je ona preduslov za realizaciju njihovih  ciljeva koji su sve nas koštali i koji su tolikog obima da ćemo njihov ceh plaćati generacijama. Zato je neophodno da ovaj problem izolujemo i pobijedimo ga tako što ćemo o njemu govoriti urbi et orbi i zajedno prema njemu djelovati.

Naša Mitropolija je podijeljenost odavno ustanovila i predano i požrtvovano nam na nju ukazivala, ali neki nisu htjeli da čuju, a mi i koji smo slušali nismo se dovoljno potrudili da je sagledamo i da odredimo našu ulogu u njenom prevazilaženju.

Osnovni cilj litija, i ujedno njihova najveća vrijednost, jeste upravo to. Na tim litijama ide sestra do sestra i brat do brata, dišući kao jedan, ne mareći pri tom da li je on ovaj pored Srbin ili Crnogorac, pravoslavac, katolik ili musliman, niti da li ima člansku kartu ove ili one stranke. Te kategorije među narodom, koji se na tim litijama sastaje, ne postoje. Litija prošlog četvrtka je u sebi imala svojevrsnu ilustraciju svega prethodno napisanog. Stara trobojka sa grbom i aktuelna državna zastava Crne Gore spojene na svojim krajevima nošene su Podgoricom i svako je vidio jedno. Svako je vidio čvor kojim su vezane i u njemu ono što jesmo. U taj čvor su se slike sve naše fundine i svi naši mojkovici, tu su naši Petrovići i naši Radonjići, naši bjelaši i naši zelenaši, partizani i četnici, u tom čvoru su  naše DA i naše NE, tu su i sva naša sunca i svi naši grahovci, a u tom čvoru su i naše svetinje, u tom čvoru smo i mi sami.

Prihvatimo najprije taj čvor i budimo svjesni različitosti koje su se u njega splele, a onda ga raspletimo i ne vežimo ga više da bismo dvije cjeline sastavljali u njihovim krajevima već postanimo jedno i dajmo svojim pobjedama ono lice koje su oduvijek zasluživale.