Da li je dopušteno pravoslavnom svešteniku da se „bavi politikom“
O. Jovan Plamenac
Ovovremeni protivnici Crkve Hristove u Crnoj Gori, kada im se ne dopadne neki javno izrečeni stav Mitropolita Amfilohija, kada im se učini da on ugrožava po njihovom interesu i po njihovoj pameti uspostavljeni (bolje reći: nametnuti) demokratski poredak u ovoj državi, kažu: on se miješa u politiku, on se bavi politikom.
I, što tu ima više da se priča? Ako se crkveni velikodostojnik, pa i bilo ko iz klira, bilo ko ko nosi mantiju, „miješa u politiku“ on je sam sebi uskratio pravo na javno iznošenje ličnih stavova, sam sebe je diskvalifikovao iz učešća u javnom životu.
Takav pogled na javno djelovanje klira nije samo u glavama bogoboraca ovog vremena, političkih kriminalaca kojima je jevanđeljska pravda što i so na ranu. Upravo tako na bavljenje životnim pitanjima od strane klira gleda i većina „običnih“ ljudi, ne samo nedobronamjernih, nego čak i dobronamjernih, pa i ne mali broj onih koji su redovno u crkvi na Liturgiji, čak i neki klirici.
To je plod svijesti formirane na ideološkim osnovama, prethodno komunističkim, a danas globalističkim, kroz političko djelovanje, medije i obrazovanje. Kao i kada čovjeka dezavuišu: on je četnik, ili: on je homofob…, tako kažu i: Amfilohije (ili neki drugi sveštenik) se „bavi politikom“! I tu nema što da se raspravlja.
U Crnoj Gori, u članu 5. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica („Službeni list SRCG“ br. 9/77 i 26/77) kaže se: „Zabranjena je zloupotreba vjerskih zajednica i njihovih institucija kao i vjerskih aktivnosti odnosno vjerskih osjećanja u političke svrhe“.
Dakle, zabranjena je zloupotreba „vjerskih osjećanja u političke svrhe“.
A ko odlučuje da li je neki stav politički. I ko vaga što je to zloupotreba „vjerskih osjećanja u političke svrhe“?
Pa, ako je u pitanju zakon, valjda bi trebalo da o njegovom kršenju odlučuje nadležni sud.
Ali, postalo je uobičajeno, „normalno“ da, kada ljudi u mantijama javno iznose svoje stavove o životnim pitanjima, svaka „šuša i maruša“ sa skupštinske govornice, ali i iz nekog kabineta, pa i iz medijâ, na pijaci, u kafani, čak i iz same Crkve, ima pravo to da proglasi „miješanjem u politiku“, pri čemu se podrazumijeva da je to zabranjeno.
Jednostavno, ogromna većina ljudi funkcioniše kao ovce u stadu: kada jedna krene preko puta, sve sjure za njom. Neke stavove primaju zdravo za gotovo, ne razmišljajući svojom glavom. Ljudima u mantijama nije dopušteno da se „bave politikom“ – to je aksiom, to je kao 2 i 2 jeste 4.
A već u drugom stavu člana 5. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica kaže se da je „Zabranjeno sprečavanje ili ometanje … ispoljavanja vjerskih osjećanja“.
U članu 1. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica piše: „U Socijalističkoj Republici Crnoj Gori zajemčena je sloboda ispovijedanja vjere“. Ni u jednom crnogorskom zakonu ne piše da je nekome ko nosi mantiju zabranjeno da glasa na izborima i tako iskaže svoj politički interes, ne piše čak ni da mu je zabranjeno da se kandiduje za političku funkciju. Zamislilite taj šok: pravoslavni sveštenik poslanik u Skupštini Crne Gore, ili pak predsjednik Države… A koji zakon mu to onemogućava? Nijedan, samo nezdrava predstava u glavama mnogih da je zabranjeno svešteniku da se „bavi politikom“.
Jedino svešteniku se oduzima pravo da utiče na životna pitanja sadržana u pojmu „politika“, i koja iz njega proističu, u državi u kojoj živi. I to pravo mu se ne oduzima u izbornom procesu, nego isključivo prilikom javnog iznošenja političkih stavova, odnosno stavova o životnim pitanjima koja se i njega tiču, pa i njegovih „vjerskih osjećanja“. Ne oduzima mu se pravo građanstva, ali oduzima mu se dio pravâ koja iz građanstva proističu. I to pravo ne oduzima mu se zakonom, niti sudskim odlukama, nego – opšteprihvaćenim stavom, zasnovanim na propagandi, kvalifikacijama, etiketama, konačno predrasudama… Niko ne osporava pravo na javno iznošenje političkih ličnih stavova ljekarima, novinarima, policajcima, fudbalerima, čak ni kriminalcima… To pravo osporava se jedino sveštenicima. Kao da su sveštenici samim tim što su sveštenici gubavi, pa ih treba strpati u karantin, izolovati od društva.
„Bavljenje politikom“ sveštenicima je nametnuto kao grijeh. Onda i oni sami upadaju u tu zamku i pravdaju se: Ne, ja se ne bavim politikom.
Osporavanje prava sveštencima da se „bave politikom“ je svojevrsna diskriminacija, prst u oko već i Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima Generalne skupštine Ujedinjenih nacija koja u članu 1. kaže: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima“. Ovo poimanje čovjekove slobode proističe upravo iz učenja Crkve: slobodu čovjeku dao je Bog i drugi čovjek nema pravo da mu je oduzme. Osim, eto, sveštenicima. I to ne na osnovu zakonâ, nego na osnovu ideološke propagande.
Zaista, suludo. Ali ta suludost u Crnoj Gori je postala „normalna“: „crkveno lice“ ne smije da se „bavi politikom“.
Crkva i Država jesu odvojene. A ko je napravio tu dinstikciju? Crkva, zasigurno, nije. To nije njen interes. U Crnoj Gori vijek i po nije je ni bilo. Ona je uvedena s pozicije moći sekulrano ustojene države, idolopoklonske institucije, koja je uzrasla na materijalističkim načelima, umnogome oprečnim duhovnim. I, kao što u sekularizmu nije onako kako izgleda da jeste, kao što se jedno govori a drugo radi, takav je i odnos prema Crkvi, u odnosu na Državu nezavisnoj instituciji. A Država se i te kako upliće u život Crkve: nastoji da utiče na izbor episkopâ, da kontroliše i usmjerava njihov rad podmećući im za bliske saradnike ljude, čak i sveštenike zavrbovane u policijskim tajnim službama, vrši na njih pritisak, po „pravnom sistemu“ Divljeg zapada otima Crkvi imovinu…
Ali i ljudi u mantijama, klirici, takođe su građani i normalno je da im pripadaju sva prava kao i ostalim građanima – po državnim zakonima. Isto tako, normalno je da građanima pripadaju sva prava u životu Crkve – po crkvenim zakonima.
Član 8. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica jasno kaže: „Građani ne mogu biti ograničavani u ostvarivanju svojih prava koja im pripadaju po zakonu zbog svojih vjerskih ubeđenja, pripadnosti nekoj vjeroispovijesti ili nekoj vjerskoj zajednici ili zbog vršenja odnosno učestvovanja u vršenju vjerskih obreda i drugim ispoljavanjima vjerskih osjećanja.“
Kada Mitropolit, ili bilo koji drugi sveštenik, kaže da je nasilni prekid trudnoće, u narodu, pa i medicini, poznat kao abortus, ubistvo; ili kada kaže da je Kosovo i Metohija srpska zemlja, sveta srpska zemlja prepuna manastira i crkava koji tako rječito svjedoče o životu srpskog naroda na tom području, duhovno ishodište (uz manastir Žiču) pravoslavnog Srbina, i usprotivi se njenom otimanju od države kojoj pripada; kada govori o pederastiji kao ličnom ispoljavanju seksualnosti i kada kritikuje njeno agresivno nametanje drugima i predstavljanje u javnosti tog svojevrsnog nasilja nad ogromnom većinom populacije, biseksulacima, porodičnim ljudima u izvornom, biblijskom značenju tog pojma, kao „civilizacijski iskorak“; kada se kritički ponese prema nepočinstvima političara koji drže vlast u Crnoj Gori (koju su prigrabili špekulacijama, za koje je mnoštvo dokaza): uvođenje naroda Crne Gore u ropstvo materijalističkog duha Zapada koje plodotvori uništenjem crnogorske privrede kroz kriminogenu privatizaciju, švercom cigareta, nafte…, korupcijom i nepotizmom, beneficijama partijske pripadnosti u poslovanju, zapošljavanju, pa i liječenju, koalicionim ucjenama, drastičnim ekonomskim raslojavanjem društva; kada ukaže na antikulturu (pink kulturu) kao rastakanje kulturnog bića i bogoborstvo kao rastakanje duhovnog bića crnogorskog naroda; kada se založi za naučni odnos prema jeziku i pismu u Crnoj Gori, koji su politikanstvom nagriženi kao gvožđe rđom; kada priziva na sabornost, jedinstvo koje je u prirodi Crkve, pa i na jedinstvo sa jednovjernim i jednokrvim narodima, ali i kada se opire razjedinjenju kako unutar same Crne Gore tako i onom sa Srbijom 2006. godine; kada se opire nametanju narodu bogobornog duha koji u ovo vrijeme dolazi sa globalističkog Zapada; kada podrži političke strukture koje se zalažu za tradicionalne, u izvjesnoj mjeri i jevanđeljske vrijednosti života, a usprotivi se onima koje ih narušavaju – to je javno ispoljavanje njegovih vjerskih osjećanja, utemeljenih na jevanđeljskim istinama i na Božijim zapovijestima: Ljubi Gospoda Boga svoga, ljubi bližnjega svoga kao sebe samog, ne ubij, ne čini preljube, ne kradi…
Pravoslavni sveštenik od Boga je prizvan da, rječju i djelom, širi jevanđeljsku istinu. Sveštenik koji ćuti na bezbožje i, posebno, bogoborstvo u društvu i koji ne uzgaja duhovno uzrastanje ljudi – promašio je profesiju. Sveštenik ne smije da ćuti ni na konformizam i lični strah koji u samoj Crkvi guši riječ Božiju zapisanu u Jevanđelju.
Naravno, i riječ sveštenika je na vjetrometini rasprave, mudrovanja, posebno u sekularnom društvu. Na od Boga mu datoj slobodi, čovjeku je da je prihvati ili ne. Slobodu čovjeku, građaninu, pa i svešteniku, ne smije da guši Država, posebno ne kada za to nema uporište u zakonima koje je sama donijela.
Dakle, pravoslavnom svešteniku ne samo da je dopušteno da se „bavi politikom“, nego to je njegova – obaveza! Pred Bogom i pred ljudima!
Ideja je o teokratskoj drżavi je jedino moguća ako Gospodar riješi da se u ime svog naroda žrtvuje i ukine ovu sprdnju i od demokratije i aklamacijom se izabere za mitropolita. Pošto već ima svoje popove na privremenim i poverenim i dużnostima u Mitropoloji kabinet mu je spreman. To je prilika da se ukine i paracrkvena ispostava službe sigurnosti zvana CPC, a njen poglavnik postavi za papskog nuncija i pri mitropoliji, s obzirom na osobe kontakte i dugogodišnje iskustvo spoljnog saradnika Vatikana. Aktuelnog predsednika Cg treba postaviti na čelu sa lingvistickog odelenja CANU, a premijera za komandanta interventnog perjaničkog odreda sastavljeno od nasih specijalaca očeličnenih u odbrani državnih interesa širom Španije, Italije i i Latinske i Amerike. Senat bi bio formiran isključivo od najvidjenijih biznismena od Rožaja do Ulcinja s obaveznim iskustvom na polju medjunarodne trgovine, a naročito u poslovima prekogranične saradnje noću sa Kosovom.
Naravno, neograničeno rukovodjenje imao je bi vladika sa svojim bližnjima, kao u Njegoševo doba kome je nesebično pomagao brat Pero.
RADNICI, SELJACI, POŠTENA INTELIGENCIJA I KLERIKALCI KOJI SE NE BAVE POLITIKOM. Samo su to ZDRAVE SNAGE
Kao što je poznato Crna Gora je bila teokratska država. Na žalost ta se tradicija prekinula. Od tog momenta ovome narodu ne može Bog pomoći. Ono posljednje po čemu smo bili prepoznatljivi jesu naše Svete vladike. Po mom laičkom mišljenju to se vrijeme zabršava sa Njegošem. Poslije njega uz časne izuzetke nastaje moralno posrnuće ovoga naroda.Meni bi bila čast kada bi mi Mitropolit bio i svjetovni i duhovni vođa, pa bi nam druge ptice pjevale. Ovako, neka nam je Bog na pomoći
postoji i zajednicka misija ova dva profila: popovi nas obredno i pojedinačno sahranjuju dok političari to čine kolektivno.
Odlicno receno i istinito !
Činjenica je da je svako javno delanje politika, a svaki sveštenik kao misionar i pastir po tom principu politiku ne moze zaobici. Jedino da se moli u sebe i da sleže ramenima da je sve s Božjim dopustenjem, da klimoglavom potvrdjuje da je vlast od Boga data,sto du činjeli u vreme komunizma. Nažalost udba u mantiji i dalje kadi po Crnoj Gori. Crkva kao čuvar tradicionalnog morala, koji se rastace i brutalno rasrafljuje ni pojedinačno ni institucionalno ne može i nesme biti pasivna, sto nažalost u mnogome jeste.
Pošto sveštenici jedino bodu oči političarima, jer otvaraju oči narodu, a gledano kakva nam je ekonomija i kako se osipamo, postoji i zajednicka misija ova dva profila: popovi nas obredno i pojedinačno sahranjuju dok političari to čine kolektivno.
Svaki gradjanin Crne Gore pa i svestenik SPC ima pravo da se „bavi politikom“ To nije sporno. Sporno je u koje i kave svrhe se bavi? Ako Crkva i njeni svetsenici, posebno najvisi, subverzivno djeluje protiv drzave u kojoj dejstvuje onda drzava pora da se brani. Jer priznace „otac“ Jovan da je – cak i u viznatijskoj simfoniji – car (vlast) bio iznad crkve.
Da uzmemo za primjer demokratsku drzavu koja u potpunosti (cesto i previse) postuje crkve – Ameriku. Da li bi drzava mirno posmatrala kako poglavar npr. Islamske vjerske zajednice javno propovijeda rusenje drzave? Ili da da neki svestenik trazi da se USA vrate pod vlast kraljevine UK
Fantaziraš na kraju ove „udarne godine“!
Sreća pa vaš kvazi „mitropolit“ Miraš Dedejić pred svojim pristalicama i simpatizerima(tzv.CPC nema vjernike) brani ovu vašu kvazi državu od Srba Srbije i „beogradskih popova“.Onda je takvo uplitanje „crkve u politiku“ više nego poželjno,jel ?
Hvala ti oče Jovane,ti i još par časnih sveštenika koji znaju i smiju,treba da kažu! Poziv sveštenika je da ispovijeda i brani ISTINU,a da izobliči LAŽ ovoga svijeta. U parlamentu,na ulici,ili u hramu,nema razlike vi naši pastiri dužni ste da svjedočite Živog Boga!
Odlično je oče, ja bih napomenuo da je život na zemlji ograničen i da zakoni moraju biti odraz ukupne volje jedne generacije. Ni jedan pojedinac ili uska grupa nema pravo da donosi zakon koji intimno kriminalizuje, stavlja na suprot zakonu i van zakona, većinu, njihova gledišta i ambicije koje zele da ostvare u ovom privremenom zivotu. Takvo zakonodavstvo je opasno i civilizacijski kriminalno, predstavlja dopunu i obrazloženje smrtne presude Hristu, koji je vaskrsenjem srušio lažne zakone i pokvarene zakonodavce. To je obrazac koji Crkva ponavlja i obnavlja kroz vjekove, kroz svoje svete vladare i mučenike i neće zazirati da bude onakva kakvu je Gospod stvorio svojom platom u krvi i ljubavi protiv lažnih zakona i zakonodavaca. Crna Gora posađena na temelju Sv. Petra Cetinjskog i vjekovnog narodnog mučeništva i stradanja Crkve, zaslužuje zdrave zakone, pravdu, istinu i istinski glas Crkve kada su u pitanju zakoni koji zadiru u istinu Crkve, stradanje, žrtvu, biće i kulturu jednog pravoslavnog naroda u Crnoj Gori, sabranog i jedinstvenog pod krovom Pravoslavne Mirtopolije Crnogorsko-Primorske.
Ozbiljna je tema i mora se pokrenuti i to ste osjetili vrlo hrabro.Gospod je osudjen ne samo rulje, nego su to potpisali Rimski i Judejski organi vlasti. Dakle On je svojim vaskrsenjem porazio i takve zakone, institucije i sve njihove odluke. To je Crkva potvrdila svojim stradanjem kroz istoriju. Naša je obaveza pred Hristom i ljudima da donosimo zakone kojima nećemo mrzjeti na Boga i na ljude. To je preduslov svake borbe za normalnu budućnost. O takvim stvarima Crkva ima obavezu da govori, savjetuje, upozorava. Borba za zdrave zakone je borba za nadu, za buducnost!
Doki je bio stari sajt Mirtropojine negdje do 2004 ako se ne varam ili kasnije,brojao sam koliko puta je napadnuta Mitropolija do tada ,bilo crkve manastiri ili svetenstvo,stigao sam do preko 400 puta,imao sam namjeru da sjednem jedan dan i sev to stavim na jednoj stranicu da narod to vidi,medjutim sajt se promijenio a na novom nije sve preneseno,tako sam i ja odustao do toga.
Inace da nije toga ,nikada nebih ni jednog slova napisao,niti sto rekao,jer to sto se u Crnoj radilo, i radi jos danas, tjera i kamen da progovri a ne jednog svestenik-popa,kao god volite.
Crkva je odovjena od dzave,to je uradjeno s namjerom da se ona kao takava unisti da joj se kako su voljeli kazati stane na put,najvecu uslugu su bas samoj Crkvi napravili,iako su je ostavili i bez plaata (svestenike) i osiguranaj i bez imovine,ali evo Bogu dragom da je hvala pa svima redom od Mitropolita i sadasnjeg i bivsih, Crkva se nije savila nego ispravil i obnovila.Nijesam primjetio da se bilo koji svetenik sem Dzomica bavio politikom a on se bavio zbog sukoba sa Rasom Konjevice,sta je sve tu bilo to oni dvoica znaju,nebih se oko toga interesovao.
Ako se nas svestenik Jovan javi ovdje ,i ima svoje misljenje o nekim gorucim stvarima za Crkvu i svoju pastvu ,koja jeste nacionalan ali i internacinonalan jer je Bog za citav vjerni narod jedan sa svojim Sinom i Duhom Svetim.Ako se javljao po pitanju crkve na Rumiji ,mislim da je to i pozeljno i normalno,ako je govorio o Ranju sto je govrio,malo je rekao sta je trebao,a po mom misljenju rekao je vrlo malo sta je osjecao!
Ali da se oatvimo toga,kako bi bilo da ova drzava bar sada pocne da daje socijalno osiguranje svetenicima fratrama i muslimanskim imamima,onako za pocetak da se vid da nije neprijateljska ,iz ovoga do sada ,ne da je neprijateljska, nego okupatorska,jer ne vodi racuna o crkvi nego hoce jos da je unisti.
Mislili ste da cete lako,ja vas razumijem,jer neznate nista,ali Crkva i narod ce vam doci ne glave, nego da vam vide ledaj.Nije samo tu Crkva nego pomalo svako vidi ,i oni koji su vas velicali,svoje price i lazi cak povlace ,i oni kao Milivoje.
Istoriska drzava Srba je stvorena voljom Svetoga Save ,nemojte misliti da ste vi nekoga pobijedili time sto ste ukinuli ulicu ili bacili kamenicu na Crkvu,vec bi bilo dobro, bar da se sada pokajete,jer vase ruganje je ruganje sa vama samima,a vi ste ne bili naumili da se izrugivate sa popovima nego bogami i sa Bogom ,i sve ovo sto se desava desava se po njegovj volji,da svako do zadnjega daha i bitisanja, pokaze sta misli i sta cini.
Mala je Crna Gora,svi smo povezani kumstvima pobratimstvima krvno i nasavki drugi nacin,sve se zna,nema nista da ce ostanuti sakriveno ili da se nece doznati,a stida ima ,iako se mnogima cini da nema,itekako,znamo izmedju sevbe dobro ko je kakav,iako se misli da ne,zanju se spijuni,zanju se lopovi ,znaju se i izdajnici i sve redom.
Da ste se vladaoci bavili narodom ,i da ste mislili o njemu koliko ste miaslili da naudite Crkvi ,mogli ste valadati kao Mao u Kini,ali to je ono sto vas niko nije imao nauciti, ni o Crkvi a kamoli o Bogu,kojega kazu nema,jer je Gagarin bio u svemir i vidio je da ga nema!
Mislite sto vas je volja,kraj ce vam biti kada vam bude najsladje,jednako kao sto je bogatome zao umrijeti,ali mora,tako ce biti i sa vama,na tu PRAVDU i volju Svevisnga nijeste racunali,kako ste se prevarili,nije kasno za pokajanje a i to je velika stvar,ali za sve drugo je kasno.
Ako otac Jovan i jos poneko od svetenstav nesto kazu,pa kad ce ako nece sada,kada ste otudjili Kosovo i Metohiju time sto ste je priznali,i sto onaj kani u Beograd nesto slicno.Krvava litija u Beogradu je bila radi manjih stvari a ne sto se nas mitropolit Amfilohije buni potpisuje protiv otudjenja Kosova i Metohije duhovnoga bica naseg naroda,sto treba da blagoslija ,ili mropomaze.
Svima neka su nazdravlje dolazeci praznici ,“HRISTOS SE RODI ;VASITINU SE RODI“
Da
Treba da se cuje glas ljudi u mantijama bio to velikodostojnik ili „obican“ pop
Zato su izmedju ostalog tu
To se od njih ocekuje i trazi i ne vidim sta je tu sporno bilo koja oblast da je na tapetu
Ali to mora biti u skladu sa pozivom ili ti prizivom kojem su se odazvali sto iskljucuje pojedine termine u nacin izrazavanja koje ne prilice ni laicuma a kamo li sluzbeniku bozijem
A vi ste pope Jovane u nekolika navrata prelazili granicu dobrog ukusa i degutantnog
Covjek koji je kao laik imao sire obrazovanje koje je posle nadogradio kao svesteno lice sebi to ne bi trebao da dozvoljava
A mitropolit… kompleksna tema
Svaka ti je na mjestu oče Jovane.
Tradicionalno narod najvishe veruje SPC. Zasto je tako? Kad ste videli nekog svestenika SPC, koji se obogatio? To ne znachi da su svestenici bez ikakve mane, da su u pravu u svemu, sto kazu. Ono shto je tu bitno – oni su najbolji, najchestitiji ljudi medju nama greshnicima. To vam sve one ankete kazu.
Ja lichno ne mogu da se setim ijedne stvari u mom zivotu, gde je CPC vukla na pogreshnu stranu. Ona je stalno bila uz svoj narod, protiv svih, koji su mu zeleli zlo, progon pa i istrebljenje. Uzmite trenutnu situaciju sa KIM. Zasto bash Vuchic sad zamera crkvi, sto ne priznaje „realnost“, sto shiri srpske mitove, shto se buni protiv Sile, koja Boga ne moli….?
Lako je u US imati stav da crkva treba da se drzi po strani od politike, kad niko spolja nije u stanju da pokori US, da joj nametne spolja nachin na koji cemo ziveti. Sluchaj sa SR, CG, RS je sasvim drugachiji. Tu imate stalnu pretnju, da ako ne legnesh na rudu, bice to tvoj kraj. Ako SR ne prizna NATO-„Kosovu“, jeshcete korenje, moguce je i bombardovanje….SR i CG su preplavili Lobisti/NGO. SPC je nemoguce podmititi-iznajmiti. Kao takvi, u ovom blatu ili „zabokrechini“ (Trampov izraz), oni su pozeljni da se njihov glas chuje shto glasnije.
Ko je pravoslavni psiholog i kako pravoslavna psihologija može pomoći ljudi
Pred vama je intervju sa pravoslavnim psihologom Sanjom Stanković, urednicom sajta pravoslavne psihologije „Ima nade“.
Čime se Vi tačno bavite kao pravoslavni psiholog? Kako se to razlikuje od ostalih, nazovimo ih „standardnih“ psihologa?
– Ovo je pitanje koje mi prilično često postavljaju ljudi koji dolaze kod mene na psihološke razgovore a verujući su pravoslavni hrišćani. I to smatram potpuno opravdanim i razumljivim, i ja bih na njihovom mestu to pitala.
Ono što ja radim se naziva pravoslavno-psihološko savetovanje. Šta to podrazumeva?
Najpre da pojasnim u čemu je razlika između psihološkog savetovanja i psihoterapije.
Savetovanje ne mora da traje mesecima i godinama, ponekad osobe dođu na 1-2 razgovora i to im bude sasvim dovoljno da mogu dalje sami. Zatim, bavimo se konkretnim problemom zbog koga osoba dolazi, pa odatle proširujemo ukoliko za time postoji potreba. Cilj savetovanja je da osoba dođe do pravilnih uvida u svoj problem, da nauči određene psihološke veštine (ukoliko joj nedostaju, na primer, veština kontakta sa sobom, socijalne veštine u različitim situacijama, veština bavljenja svojim emocijama, posebno neprijatnim, itd.) i da dobije dovoljno adekvatnih znanja, informacija i psihološke podrške kako bi mogla nadalje da rešava problem.
I, poslednja specifičnost ovakvog savetodavnog rada, na koju se obično ljudi osmehnu kada izgovorim a to je – da se ponekad dešava da više pričam ja nego osoba koja je došla na razgovor.
Šta je pravoslavno u svemu tome?
1) polazi se od toga da postoji i duhovna realnost, da postoje i duhovne bolesti i duhovni uzroci koji prodiru na psihološku ravan i tamo se ispoljavaju sa određenim simptomima koje onda psihologija evidentira i naziva ih određenim imenima.
Da pojasnim na primeru, recimo, anksioznosti. Anksioznost može imati i duhovni uzrok koji se sastoji u duhovnim zabludama po pitanju toga kakav je Bog zaista a kakav mi fantaziramo da On jeste? Da li Bog kažnjava ili je Bog samo ljubav a mi sami sebe kažnjavamo? Da li Bog gleda samo na neku našu i najmanju grešku da bi nas kaznio? Da li mi imamo neki neispoveđeni težak greh? Da li smo izložili sebe energijama koje nisu od Boga time što smo zbog nekih simptoma išli kod vračara, bioenergetičara, spiritista, bavili istočnjačkim meditativnim praksama?
Kada osoba ima neki od ovih duhovnih uzroka anksioznosti, tada ti uzroci na psihološkom planu počinju da stvaraju nejasnu uznemirenost, prisilne misli, prisilne radnje i , kada to počinje da ovladava osobom, tada psihologija tome daje dijagnozu anksioznog poremećaja ili opsesivno-kompulzivnog poremećaja, a psihijatri predlažu odgovarajuće medikamente i psihoterapiju.
Naravno, ne moraju svi psihološki problemi imati obavezno i duhovni uzrok (pa ni gorepomenuti problem anksioznosti), ali o tome možemo kasnije govoriti detaljnije.
2) Polazi se od toga da pravoslavni psiholog nije taj koji može da reši nečiji problem, da izleči čoveka, već je uloga pravoslavnog psihologa da čoveka uputi da se na pravilan način okrene Bogu (naglašavam ovo „pravilan“ način) , Koji će mu pomoći da zaista reši svoj problem. I ne samo taj konkretan problem zbog kojeg je potražio psihološku pomoć, već i druge probleme nastale iz istog izvora.
Ukratko, da sumiram rečeno, kao pravoslavni psiholog ja se u razgovoru sa osobom dotičem i tema u vezi sa duhovnim životom, kao i sekularnih psiholoških znanja koja su u skladu sa pravoslavnim učenjem o čoveku. Zavisno od toga šta je osobi potrebnije u datom trenutku, tako i teme u psihološkom razgovoru variraju.