Da li je svijet nešto naučio iz Kubanske krize

Na današnji dan, 21. februara 1963. godine SSSR je upozorio SAD da bi napad na Kubu mogao da znači svjetski rat. Vašington je i kvalitativno i kvantitativno bio superiorniji od SSSR-a što se nuklearnog oružja tiče.

Ali, SAD su riješile da sovjetsku teritoriju učine ekstremno ugroženom kako bi američke rakete srednjeg dometa mogle da stignu do najvećih industrijskih centara komunističke države, uključujući i Moskvu, za minimalno vrijeme. Sa tim ciljem je, 1961. godine u Turskoj, koja je bila član NATO-a, raspoređeno 15 raketa srednjeg dometa koje su „pokrivale“ cio evropski dio Sovjetskog Saveza. Za pet minuta su mogle stići do Kijeva i Harkova, a za 10 do 12 minuta i do prijestonice SSSR-a. Sovjetski lider Nikita Hruščov bio je veoma povrijeđen ovakvim američkim korakom.

Kao recipročnu mjeru, na sjednici Savjeta odbrane predložio je da se sovjetsko nuklearno oružje rasporedi na Kubi. Odluka je donijeta. Shodno razrađenom planu, na „Ostrvu slobode“ je trebalo rasporediti pet diviziona sa dvije vrste raketa: R-12 sa radijusom dejstva oko 2.000 kilometara i R-14 sa duplo većim dometom. To je bilo sasvim dovoljno za nanošenje udara po većini američkih gradova, uključujući i Vašington. Dodatno, na ostrvo su prebačeni i avijacija, tenkovi, raketni sistemi i flota. Pretpostavljalo se da će brojnost sovjetskih trupa na Kubi dostići 50.000 ljudi. Sovjetska vojna komanda nije uspjela da u potpunosti realizuje plan jer su Amerikanci veoma brzo primijetili da se na ostrvu raspoređuju raketni lanseri. SAD su, očekujući da su pred nuklearnim ratom, počele planirano i masovno da spremaju skloništa, a stanovništvo je uhvatila totalna panika. Predsjednik Džon Kenedi naredio je osoblju Bijele kuće da svoje porodice skloni izvan Vašingtona. Mnogi učesnici tih događaja su kasnije svjedočili da su bili uvjereni u neminovnost katastrofe.

U septembru 1962. godine počelo je prebacivanje sovjetskih raketa na Kubu, a do sredine oktobra stiglo je svih 40 jedinica. Dobivši fotografiju koju je napravio špijunski avion U-2 i kada su rakete identifikovane, rukovodstvo SAD donosi odluku da se uvede vojno-pomorska blokada Kube, iako je Pentagon takvu kontramjeru smatrao pokazivanjem slabosti i insistirao na direktnoj vojnoj invaziji. Pored blokade, pripreme za vojna dejstva su bile u punom jeku – američke trupe su ubrzano prebacivane na Floridu. Džon Kenedi se u televizijskom prenosu obratio američkom narodu i sovjetskom rukovodstvu. Objavio je karantinsku zonu na udaljenosti od 500 milja oko obala Kube. To je značilo da će svaki brod koji uđe u tu zonu biti uništen od strane pomorskih snaga i avijacije SAD. Kao odgovor, Hruščov je saopštio da će sovjetska flota ignorisati nezakonitu blokadu i, kao i ranije, obavljati regularne plovidbe na Kubu. Naredni događaji će biti sve manje kontrolisani i sve više će zavisiti od slučajnosti. Osvanuo je jedan od težih dana koji je mogao zauvijek da promijeni istoriju čovječanstva. Tog 27. oktobra (dan koji je dobio nadimak „crna subota“) sovjetska protivvazdušna odbrana otkrila je pri poletanju iz baze Gvantanamo američki izviđački avion U-2. Postoje različite verzije ko je i kako donio odluku o njegovom obaranju. Važno je samo da je naređenje dato! Dvije lansirane rakete su u potpunosti uništile avion, a pilot je poginuo. Vjeruje se da je to bio prvi put kada bi odgovor Amerikanaca mogao započeti lančanu reakciju čiji bi ishod bio nuklearni rat.
Druga opasna situacija, u kojoj je sovjetska strana mogla da primijeni nuklearno oružje, vezana je za napad američkog bombardera na sovjetsku podmornicu B-59, koja se desila istog dana. Kriza se, sa tačke gledišta savremenika na Istoku i Kubi, završila pobjedom SSSR-a. Hruščov je predložio da se nuklearno oružje povuče sa Kube u zamjenu za demontiranje vojne baze u Turskoj i obećanje SAD da neće pokušavati da obore režim Fidela Kastra.

Kenedi je prihvatio ove uslove i najveća kriza u odnosima dvije superdržave je bila završena. Štaviše, shvatanje koliko je čovječanstvo došlo blizu ambisa dovelo je do toga da strane u sukobu stvore mnoge zaštitne mehanizme kako bi se osiguralo da se ovakve situacije više nikada ne ponove.

Piše: Miomir Đurišić

Mitropolija