Dan borca 4. jul obilježen u Sutorini
1 min read
Predsjednik Opštine Herceg Novi Stevan Katić, predstavnici boračkih organizacija Herceg Novog, Kotora, Tivta i Budve, kao i Saveza boraca Sutorina i te mjesne zajednice, položili su vijence u spomen parku posvećenom palim borcima, obilježavajući 4. jul, Dan borca. Ceremoniji su prisustvovali i konzul Republike Srbije u Herceg Novom, Zoran Dojčinović, ministar savjetnik u Ambasadi Republike Srbije u Podgorici, Mićo Rogović, v.d. direktora Uprave javnih radova Crne Gore Boro Lučić i direktorica hercegnovskog “Vodovoda” Olivera Doklestić.
Kako je kazao predsjednik Katić, svi moramo biti svjesni značaja antifašističke borbe i 4. jula, datuma kada je 1941. godine u Beogradu donesena odluka o podizanju oružanog ustanka. Događaji koji su potom uslijedili ostavili su trajan ožiljak u našem narodu, ali i razlog za vječni ponos na one koji su prkosili okupatoru i živote položili za slobodu, naglasio je predsjednik lokalne samouprave.
–Ma o kojoj vremenskoj epohi da govorimo, naš narod je uvijek bio pred izazovom – ujedinjeni pobjeđujemo, razjedinjeni gubimo sve. Gubimo svoju slobodu, svoj identitet, gubimo svoje „ja“. Zahvaljujući herojima Sutorine, Igala, Herceg Novog, ali i mnogih drugih okolnih mjesta i gradova, mi danas znamo ko smo i čiji smo, duboko svjesni cijene više puta osvojene slobode, istakao je Katić uz poruku da se u svim narednim izazovima sjetimo palih boraca, njihovih imena, lekcija i naslijeđa, i da, bez sumnje, nećemo pogriješiti.
Ceremonija u Sutorini otpočela je intoniranjem himne „Hej Sloveni“, himnom koja je pjevana do unazad tridesetak godina i koja je pobuđivala velike emocije i sjećanja na zemlju koja je izrasla iz rata i borbe, kazala je Doklestić.
–Ovdje sa nama su i Katići, i Čeprnići, i Konjevići, i Beko, i srećom pa ta prezimena i danas žive i oplođena su novim potomstvom. Upravo zato, zbog njihovog i potomstva svih građana Herceg Novog, treba da se sjećamo svih onih koji su nesebično dali svoje živote za slobodu, bilo da je u pitanju 1941, 1991, 1914. ili 1875. godina. U današnjem vremenu vrlo je teško zamisliti nekoga da daje svoj život za ideologiju, za slobodu drugih, istakla je Doklestić i naglasila da treba da znamo da se izdignemo iznad trenutka i da poštujemo žrtvu, „jer je to zapravo svjetlost jedne nacije“.
–Nacija koja nema pale žrtve nema na šta da se oslanja. U tim tužnim trenucima zapravo znamo da je to temelj za svijetliju budućnost, zaključila je Doklestić.
Predsjednik OBNOR-a Herceg Novi 1941-1945 Đoko Zloković zahvalio se predstavnicima lokalne samouprave na dugotrajnoj i kvalitetnoj saradnji, članovima boračkih organizacija, kao i KUD „Ilija Kišić“ čiji su članovi svojim performansom uveličali događaj.
U okviru spomen parka nalazi se spomenik Bokeljima i Crnogorcima koji su savladali vojsku Napoleona, bista vojvode Luke Vukalovića – vođe Hercegovačkog ustanka čiji je važan centar bila upravo Sutorina, spomenik palim borcima Narodnooslobodilačkog rata, spomenik palim borcima u ratu 1991-1995, kao i spomenici dobrovoljcima u Hercegovačkom ustanku, Balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu.
Šesti kongres Komunističke partije Jugoslavije, održan 1952. godine, bio je veoma važan događaj za zemlju. Sve radio-stanice direktno su prenosile celodnevne diskusije, a po fabrikama i kancelarijama bilo je organizovano slušanje prenosa preko razglasa. Tako se desilo da cela Jugoslavija čuje i kad se za reč javio general Ljubodrag Ðurić i obelodanio nemoral najviših rukovodilaca…Taj Užičanin otišao je u partizane 1941, a kraj rata dočekao je kao prvi komandant oslobođenog Beograda. Odatle je premešten u Beli dvor, da bude šef Titovog kabineta, pa generalni sekretar Vlade Jugoslavije.
Tri brakaĐurić se tri puta ženio. Njegova prva žena, kad je 1943. u beogradskoj okupatorskoj štampi pročitala da joj je muž ubijen, preudala se. Posle rata oženio se opet, ali se 1948. njegov šurak izjasnio za Informbiro. Tito i Ranković pozvali su ga na razgovor i, na njihovo pitanje da li mu je važnija žena ili posao, rekao je „posao“ i razveo se od nje. Nešto kasnije je od svojih saboraca tražio da mu nađu novu, „ispravnu“ ženu. „Ispravna“ nije značilo i „nevina“, nego ona koja je već bila „proverena od drugih drugova“.Istoričar Venceslav Glišić, koji je Đurića dobro poznavao i bio recenzent njegovih memoara, pričao je da se ovaj, „na predlog Tita i Rankovića“, oženio Užičankom Milkom Petrović, koja je pre toga bila devojka narodnog heroja Milinka Kušića, poginulog u ratu. Međutim, samo posle pet-šest meseci braka, Milka je rekla Đuriću da čeka bebu, a da je otac deteta Petar Stambolić, „s kojim živi od leta 1944. godine – sve do ovih dana“.Žalio se RankovićuSutradan je to isto ponovila i Rankoviću, kome se Đurić požalio. Besan, Tito je odredio partijsku komisiju da istraži slučaj. Stambolić, potonji predsednik jugoslovenske vlade i Predsedništva SFRJ, sve je priznao. Pošto se nije znalo da li je začeto dete njegovo ili Đurićevo, Udba je diskretno organizovala abortus. Da Đurića uteši, Tito ga je krajem aprila 1952. postavio na mesto predsednika novoosnovanog Udruženja rezervnih oficira Jugoslavije. Pola godine kasnije održan je Šesti kongres SKJ.„Na Šestom kongresu, kojim je Stambolić predsedavao“, kaže Glišić, „Đurić se jedva suzdržavao da ne pukne. Međutim, u pauzi mu je prišao general Nikola Ljubičić i rekao mu: ‚Izvini, i ja sam se ogrešio. Pozvala me tvoja žena na kafu, navodno da je posle negde odvezem, ja svratio, i eto… ‚ Đuriću je tada pao mrak na oči. Izašao je za govornicu i besno održao tiradu o tome da u partiji vlada nemoral, da se poštenima otimaju žene… To je uzburkalo atmosferu, i nekolicina, uglavnom onih koji su spavali sa suprugama svojih ‚drugova‘, povikali su Đuriću da laže… Prvi je, ispričao mi je Đurić, uzviknuo „lažeš“ Mijalko Todorović, s kojim je Mitra Mitrović prevarila svog muža Milovana Đilasa. Ustali su potom i neki Bosanci sa istim optužbama na račun svojih partijskih ‚drugova‘…“Tito pobesneoTito je bio besan. Naredio je: „Van s ovim luđakom!“, i nekoliko pripadnika državne bezbednosti, predvođeni Jovom Kapičićem, svuklo je Đurića sa govornice i pravo iz sale odvelo u zatvor.Reč je uzeo Milovan Đilas, da smiri situaciju: „Prije svega, do sada sam smatrao da je Ljuba Đurić normalan čovek. Čim je počeo da govori, izgledao je kao lud…“Đurića su razrešili funkcije sekretara vlade, bio je 43 dana u zatvoru, a posle je radio kao učitelj u nekoj osnovnoj školi u Sremu. Delimično je rehabilitovan kad je 1967. godine objavio „Ratni dnevnik“. Tada ga je Tito primio i rekao mu: „Nema više starih, dobrih drugova kao što si bio ti“. Đurić je kasnije postavljen za direktora „Službenog glasnika“, napisao je memoare „Životne uspomene“, a onda je ubrzo, obolevši od raka, 1988. godine izvršio samoubistvo u svom stanu
Drugovi komunistiSpisak ljubavnikaPosle saznanja da je Milka Petrović, „drugarica“ koju su oni Ljubodragu Đuriću preporučili za brak – ljubavnica Petra Stambolića, Tito i Ranković bili su besni. Partijska komisija formirana da ispita ceo slučaj saslušala je sve aktere, a od njih je uzela i pisane izjave…Milka je morala da priloži i spisak svih „drugova“ s kojima je išla u krevet. Kasnije se pričalo da je na njemu bilo 34 imena, neki su licitirali sa čak 52, ali izgleda da su u pitanju bila preterivanja.