Dan kad je napisana istorija – Pet godina od Svetovasilijevskog sabora: Čuvaćemo i braniti sve naše svetinje!

Danas je pet godina od velikog i svenarodnog Svetovasilijevskog sabora u Nikšiću.

Nakon Trojičindanskog sabora održanog 15. juna 2019. godine u Podgorici povodom utvrđivanja Predloga zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica od strane Vlade Crne Gore – 16. maja 2019. godine, u Nikšiću je 21. decembra 2019. godine održan veliki crkveno-narodni sabor pored moštiju Svetog Vasilija Ostroškog u hramu koji je posvećen ovom Božijem ugodniku, a koje su ovim povodom, kao poziv na mir, bratsku ljubav i slogu, donijete na poklonjenje vjernima.

Uoči sabora u Nikšiću Mitropolija crnogorsko-primorske i Eparhija budimljansko-nikšićke su pozvale sve pravoslavne vjernike i sve ljude dobre volje na ljubav i zajedništvo u molitvi protiv bezakonja, za odbranu svetinje, bratsko pomirenje i iscjeljenje bratomržnje koja truje Crnu Goru.

Svetovasilijevski sabor, kao i Trojičindanski kada je temperatura prelazila 40 stepeni Celzijusa, održan je u izuzetno ekstremnim vremenskim uslovima pod jakim vjetrom i jakom kišom i pljuskovima, koji ipak nijesu spriječili sveštenstvo, monaštvo i brojni vjerni narod da iskažu protest protiv ponižavajućih i diskriminatornih odredbi Predloga zakona o slobodi vjeroispovijesti i zatraže njegovo povlačenje.

Uprkos mnogobrojnim i raznim pritiscima, koje je tadašnja vlast koristila kako bi onemogućila veće prisustvo vjernika, ovaj molitveni sabor je sabrao više hiljada građana Crne Gore, koji su još jednom pozvali vlast na povlačenje diskriminatornog zakona, čije će usvajanje 27. decembra 2019. godine u Skupštini Crne Gore dovesti do organizovanje masovnih litija za odbranu svetinja širom Crne Gore, a 30. avgusta 2020. godine i do pada režima koji je donio i izglasao sporni zakon.

Sabor u Nikšiću je počeo Svetom arhijerejskom liturgijom koju su u Sabornom hramu Svetog Vasilija Ostroškog, pokraj svetiteljevih moštiju, služili sada već svetopočivši Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije i episkopi: tadašnji budimljansko-nikšićki, sada Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, raško-prizrenski Teodosije, mileševski Atanasije, pakračko-slavonski Jovan, zahumsko-hercegovački Dimitrije, bihaćko-petrovački Sergije, tada dioklijski sada budimljansko-nikšićki Metodije, takođe sada blaženopočivši tada umirovljeni episkop zahumsko-hercegovački Atanasije, sa mnogobrojnim sveštenstvom i sveštenomonaštvom.

U liturgijskoj besjedi nakon čitanja Jevanđelja besjedio je Vladika Joanikije: Sabrali smo se oko imena Božjega i oko moštiju Svetoga Vasilija Ostroškoga. Evo, ovo Jevanđelje koje smo upravo čuli je temelj ovoga sabora. Gospod je sabrao svoje apostole i dao im silu i vlast, i blagodat da iscjeljuju ljudske nemoći, da oslobađaju od demonskih napasti, da prosvećuju silom Božje istine i pravde sve narode. Obukao ih je u silu sa visine da se ne boje u ovome svijetu nego da vode brod Crkve svoje kroz sva vremena sigurnim carski putem.

Nakon Liturgije, sabranima se obratio Mitropolit Amfilohije koji je rekao da savremeni bezumnici hoće da otmu hramove za sebe: Ni Turci nijesu radili što ovi bezbožnici žele – da otmu crkve i daju ih sektama. Ova grupa bogataša, bivših titoista su opljačkali sva preduzeća, a sada hoće i hramove. Neće moći!

Potom su pročitani: pismo Patrijarha carigradskog Vartolomeja predsjedniku Crne Gore Milu Đukanoviću u kojem ga upozorava da ne diskriminiše Crkvu u Crnoj Gori, odluka Sinoda Ruske pravoslavne crkve o ovom pitanju, pismo Pape rimskog Franciska Njegovoj svetosti Patrijarhu srpskom g. Irineju, pismo predstojatelja Ukrajinske pravoslavne crkve Mitropolita kijevskog Onufrija, podrška manastira Hilandara saboru i na kraju proglas i zavjet sabora o odbrani Crkve u Crnoj Gori.

Poruku Svetovasilijevskog sabora pročitao je Episkop Metodije:

Čestitajući Vam, braćo, nastupajuće božićne i novogodišnje praznike, pozdravljamo Vas angelskim riječima mira i ljubavi: Slava na visini Bogu i na zemlji mir, među ljudima dobra volja. Odsluživši Svetu Liturgiju i pričestivši se Tijelom i Krvlju Boga Ljubavi, blagoslovom Svetog Vasilija Ostroškog, obraćamo Vam se porukom ovog Svetovasilijevskog sabora.

Povodom Predloga zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica, čiji bi tačniji naziv bio: Zakon protiv Pravoslavlja u Crnoj Gori, koji Vlada Crne Gore, radi ostvarenja nerazumnih ideoloških i političkih ciljeva, pokušava da ovih dana jednostrano nametne kako bi ozakonila diskriminaciju Mitropolije Crnogorsko-Primorske i drugih eparhija Srpske Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori, da bi pripremila otimanje naših hramova i grobova i izvršila pljačku naše crkvene imovine, da bi našoj Crkvi ukinula pravni status stican u slavnoj istoriji od 800 godina i da bi, na kraju, ponizila i pogazila našu slobodu i našu vjeru,

MI – pravoslavni episkopi, sveštenici i vjernici, koji smo istovremeno i građani Crne Gore – najodlučnije stojimo u odbrani svoje vjere i slobode, u odbrani svojih neotuđivih građanskih prava. Lična sloboda vjere, koju ostvarujemo u Crkvi, u zajednici sa drugima, treba da je svetinja i za državu. Ostvarivanje vjerske slobode i praktikovanje vjerskih prava predstavlja samu suštinu ljudske slobode i ljudskih prava: to je tako, jer vjerska sloboda čini samu suštinu ličnosti.

Crkva je kroz istoriju Crne Gore bila narodna i državotvorna, jer je ona stvarala i uobličila tradicionalni identitet našeg naroda i države. Ako hoćemo da opstanemo u svom identitetu, onda i danas po svaku cijenu moramo da odbranimo našu Pravoslavnu Crkvu. To danas znači „Za Krst Častni i slobodu zlatnu!“. Krst Časni je Krst Hristovog raspeća. Bez te časti, bez učešća u Hristovoj žrtvi, i bez naše Crkve — ne bi bilo više istinske Crne Gore i Crnogoraca.

Podsjećamo: dužnost države je da svakome jemči mir, prava, pravdu i pravnu sigurnost. Dužnost države je da jemči slobodu, koja je naše prirodno pravo, da štiti imovinu, a ne da je otima. Država treba da proizvodi uslove za dobar život, a ne da proizvodi konflikte i povampiruje stare podjele na temelju kojih vlada. Država treba da se protivi diskriminaciji i da štiti vjerske slobode i prava svih, da ne atakuje na prostor duše i hrama u kojima obitava Bog. Danas u Crnoj Gori vlast hoće na mjesto Boga da postavi sebe i partijsku državu – i zato poriče Boga i gazi naša prava, pa time i naša sloboda gubi svoje utemeljenje i smisao.

Danas u Crnoj Gori država ne dopušta ustavom zagarantovanu slobodu vjere, naročito Pravoslavnoj Crkvi – Mitropoliji crnogorskoj koja je rodila Crnu Goru, jer hoće da religiju i Crkvu funkcionalizuje u svrhu svoje ideologije, stvarajući svoju ”autokefalnu Crkvu” u duhu lenjinizma i staljinizma. Sekularna država nasljednica bezbožnog titoističkog sistema, čini nešto što ni taj sistem nije uradio: zakonsko otimanje hramova i imovine Crkve predstavlja gaženje povelja srednjovjekovnih i kasnijih vladara, do Crnojevića i Nikole Petrovića, kao i brojnih zavještanja pojedinaca i bratstava kroz vjekove. Odbijajući takvu ulogu i istrajavajući na slobodi i pravu na samoodređenje Crkva se izlaže opasnosti da je takva država ne priznaje. Ali, nije neobično da je istrajavanje na slobodi i identitetu vezano za izlaganje opasnostima i pritiscima. Mi ćemo istrajati u našoj pravednoj borbi protiv diskriminacije, kao što to činimo godinama: stalno nudimo dijalog, predlažemo zakonska rješenja, organizujemo naučne skupove i objavljujemo stručne knjige u oblasti vjerskih prava i sloboda. Očekujemo od institucija Evropske Unije da one ne ignorišu činjenicu da vlast u Crnoj Gori krši odredbe Lisabonskog ugovora (čl. 17) po kojima država priznaje identitet crkvama i vjerskim zajednicama i sa njima održava otvoren, transparentan i redovan dijalog. To je i stav Venecijanske komisije o ovom Predlogu zakona na koji se vlast formalno poziva. Zasnivati Zakon na istorijskoj laži, kao da je navodno Crnogorska mitropolija — Crkva, ukinuta nestankom Kraljevine Crne Gore (1918) znači ignorisanje odluke Svetog Sinoda Kraljevine Crne Gore (16. decembar 1918) kojim je ova Mitropolija, prva od nekadašnjih episkopija od Turaka ukinute Pećke Patrijaršije (1766) obnovila jedinstvo Pećke Patrijaršije, što je potvrđeno i od Vaseljenske Patrijaršije (1922). Svi hramovi i sva crkvena imovina Crne Gore tim ujedinjenjem ostali su svojina same Mitropolije i njenih jedinica sve do današnjeg dana. Smatrati da je ta imovina predata nekom drugom, ravno je bezumnoj tvrdnji da je Crna Gora, postavši članica Ujedinjenih nacija, prestala da postoji, izgubivši sebe i svoje istorijsko nasleđe!

Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je u proceduri, krši sva temeljna načela i standarde demokratskog i civilizovanog zakonodavstva u ovoj oblasti: Načelo slobode vjeroispovijedanja je bitno ugroženo prije svega najavljenim otimanjem hramova i crkvene imovine. Načelo neutralnosti države je ismijano već time što je pitanje Crkve postalo stvar programa vladajuće partije. Načelo jednakog pravnog tretmana, koje u realnosti već odavno ne postoji, sada treba da se ozakoni na štetu Pravoslavne Crkve. Pravo na samoodređenje se ne poštuje nego se Crkvi ispostavljaju politički diktati. A država je dužna da ova načela poštuje i štiti u njihovom izvornom značenju, da ih zaista jemči a ne da ih upotrebljava u diskriminatorske svrhe.

Imamo svako pravo da kao slobodni ljudi i građani zahtijevamo:

– bezuslovno zakonsko ili ugovorno priznanje i uvažavanje postojanja viševjekovnog istorijskog kontinuiteta i pravnog subjektiviteta Mitropolije Crnogorsko-Primorske i Eparhija Budimljansko-Nikšićke, Zahumsko-Hercegovačke i Mileševske i svih crkvenih pravnih lica u skladu sa kanonskim pravom;

– zaključivanje ugovora sa Vladom CG kojim bi se, ravnopravno i pod suštinski istovjetnim uslovima koji su sadržani u ugovorima koje je Vlada zaključila sa drugim crkvama i vjerskim zajednicama, regulisala pitanja od zajedničkog interesa;

– donošenje zakona o restituciji i pravednoj nadoknadi bespravno oduzete crkvene imovine i odustajanje od novog otimanja imovine crkvama i vjerskim zajednicama;

– na Ustavu i međunarodnim standardima zasnovano zakonsko regulisanje i poštovanje autonomije crkava i vjerskih zajednica.
Sve ovo zahtijevamo ne kao privilegije za sebe nego kao opšte pravo za sve crkve i vjerske zajednice.

Da opravdamo sebe pred Bogom, Svetim Vasilijem i istorijom, pred precima i potomcima, ponavljamo zavjet Trojičindanskog sabora i ponavljamo da ćemo čuvati, obnavljati i braniti sve naše svetinje.

Od vjekovnih bezbrojnih povelja i zavještanja Crkvi i prokletstava onima koji te povelje i zavještanja pogaze, navodimo samo odlomak iz Zavještanja ovdje prisutnog Svetog Vasilija, slava mu i milost.

”To sve priložih i dadoh crkvi… za svoju dušu, sve predadoh na ruke višnjeg Boga i Svetoj Bogorodici… I ko bi se usudio da nešto otme od manastira, oteo Gospod Bog takvom razoritelju njegov dom, kuću i stoku sa sinovima i svim njegovim imanjem da ga Gospod Bog porazi i raspe, iznenada i vavijek. Da mu trag i odžak pogine vavijek. Amin, amin,amin.”

Hristos se rodi!
Vaistinu se rodi!

Liturgijska besjeda tadašnjeg Episkopa budimljansko-nikšićkog, a današnjeg mitropolita crnogorsko primorskog g. Joanikija

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha,

Sabrali smo se, svete Vladike, časni oci sveštenici, monasi, monahinje, braćo i sestre i draga djeco, oko imena Božjega i oko moštiju Svetoga Vasilija Ostroškoga. Evo, ovo Jevanđelje koje smo upravo čuli je temelj ovoga sabora. Gospod je sabrao svoje apostole i dao im silu i vlast, i blagodat da iscjeljuju ljudske nemoći, da oslobađaju od demonskih napasti, da prosvećuju silom Božje istine i pravde sve narode. Obukao ih je u silu sa visine da se ne boje u ovome svijetu nego da vode brod Crkve svoje kroz sva vremena sigurnim carski putem.

Mi se takođe sabiramo u ovoj godini povodom osamsto godina od osnivanja Žičke arhiepiskopije autokefalne Srpske pravoslavne crkve, Pećke patrijaršije. I proslavljamo Boga za sve one milosti koje je izlivao na naš narod i dao mu silu i blagodat da nikada ne posustane. Blagodarimo Bogu koji nam je dao Božje ugodnike i svetitelje, čudotvorce, mučenike, ispovjednike svete vjere pravoslavne. Osam stotina godina života i djelanja naše svete Crkve vidimo kao osam vjekova stvaranja, napredovanja i uzdizanja, jer je naša sveta Crkva rodila velike ličnosti i obdarila cio naš narod duhovnošću, čestitošću, dobrotama Božanskim i ljudskim.

A evo, imamo izuzetnu priliku danas ovdje, obilježavajući jubilej veliki da dočekamo nebeskog zaštitnika i pokrovitelja ovoga grada i cijele Stare Hercegovine i Crne Gore, i svih srpskih zemalja Svetoga oca našega Vasilija, Mitropolita hercegovačkoga, episkopa grada Nikšića, ostroškog isposnika i čudotvorca, iscjelitelja i utješitelja. Njegov sabor oko njegovih svetih moštiju uključuje se u ovaj veliki sabor svetih apostola oko Hrista i u taj veliki sabor svetosavski, koji evo traje neprekidno osam vjekova. A oko moštiju Svetoga Vasilija naš rod i mnogi drugi koji pripadaju njegovim svetim moštima iz drugih naroda traje preko 350 godina. I zato smo radosni i zato slavimo i dočekujemo sa radošću Svetoga Vasilija Ostroškoga i ovaj ćemo dan ubuduće proslavljati kao posjetu Svetoga Vasilija gradu Nikšiću i prenos njegovi svetih moštiju. Da blagoslovi i ovaj hram i ovaj grad, kao što je blagoslovio i one godine kada smo s njegovim moštima prošli kroz grad Nikšić. I on je svojim vhodom svštenijem kroz grad Nikšić utvrdio ovu Litiju koju imamo na praznik Svetog Vasilija Ostroškoga u našem gradu.

Mi smo se sabrali da se objedinimo, da se duhovno osnažimo, duhovno ukrijepimo uoči Rođenja Hristovoga, da se isto ovako saberemo oko Bogomladenca Hrista na Božić i da se nasitimo Božije ljubavi i milosti i međusobne ljubavi i razumijevanja, dobrote i radosti. Radosni smo i kada imamo nevolja i teškoća. A imamo ih i danas, jer trpimio nepravdu. Ali se tješimo Svetim Vasilijem Ostroškim, koji je sve nepravde, i teškoće i muke, koje su lično njemu nanošene i njegovome narodu, nosio smireno i krotko, ali i hrabro, noseći i breme svoga naroda. Ali zato mu je Bog dao silu i blagodat te je objedinjavao svoj narod i zaštitio brod Crkve od razaranja i utvrdio svoj narod u vjeri, i ojačao. Daće Bog da i mi ojačamo kroz ova iskušenja, koja danas trpimo zbog nepravde, zbog udara na pravoslavlje, na našu svetu vjeru, na hramove i na grobove, i na ognjišta i na domove, i na čast i na obraz… Ako neko udara na hram, udario je onda na sve.

Daće Bog da ova iskušenja mi, ovako objedinjeni i sjedinjeni oko ćivota Svetoga Vasilija prebrodimo. I molimo se Gospodu da urazumi sve one koji su u srce svoje stavili zlu namjeru da otimaju ono što je Božje, što je crkveno. Upozoravamo ih da to zlo ne čine, da ne navlače prokletstvo na svoje domove, i na svoje porodice i na svoje potomstvo – ne dao Bog! Ali, ako neko srlja na prokletstvo, mi smo dužni da ga upozorimo da to ne čini. Neka Bog molitvama Svetoga oca našega Vasilija sve nas rukovodi pravim istinskim putem. I nema čega da se bojimo: Crkva Božja je onaj brodi sigurni, koji plovi morskom pučinom, a krmanoš toga broda je Gospod Isus Hristos, raspeti i vaskrsli. I On je rekao: Evo, Ja sam sa vama u sve dane do skončanija svijeta i vijeka. I još je rekao da ni vrata ada Crkvi Božjoj neće odoljeti. A to „vrata ada“ zapravo je zbir sve zlobe, i demonske i ljudske.

Naravno, mi uvijek gledamo na ljude, bez obzira kakvi su, kao na našu braću. Iako griješe, opet, rukovodeći se Jevanđeljem koje kaže: Ljubite i neprijatelje svoje. Mi smo dužni da se i za njih Bogu molimo. I da Bog istine, pravde, ljubavi i čovjekoljublja sve urazumi i spasi.

Neka bude srećan i blagosloven ovaj sabor oko imena Božjeg i oko moštiju Svetoga Vasilija. Ja samo da vas pozdravim i da vam zaželim da posredstvom Svetoga Vasilija njegovim molitvama na vas siđe Božja milost i Božja blagodat, Božja istina i pravda i da ponesete blagoslov svojim domovima, da se nasitite Božje ljubavi kroz svete tajne.

Bog vas blagoslovio i svako vam dobro darovao!