Dan kad je umro Prometej srpstva, Petar II Petrović Njegoš

Petar II Petrović Njegoš (1/13. novembar 1813 — 19/31. oktobar 1851) bio je jedan od najvećih srpskih pjesnika, vladar Crne Gore i vladika. Rodio se na Njegušima, kao drugi sin Tome Markova Petrovića, najmlađeg brata vladike Petra I, i Ivane Proroković. Na krštenju je dobio ime Radivoje pod kojim je u narodu bio poznat i docnije kao vladika Rade.

„Njegoš je u Crnoj Gori i u Srpstvu bio i ostao Prometej. Vatra bi trebala da plamti i svetli na Lovćenu. Oteo je od bogova vatru, i sve vatreno, taj čaroviti, ljupki, snažni, genialni Rade Tomov. Bogovi su mu se svetili kako se samo ljubomora sveti. Teško je živeo, teško radio i učio, teško bolovao i umro, Njegoš. Ali je, sav vatren, iskrama mislio i pisao, iskrama govorio. Vatrom spajao materijalno i duhovno, objektivno i subjektivno. Na Lovćenu ima da bukne i da bukti zublja: vatra je simbol bogova i velikih ljudi. Jedni od drugih, zato, kradu vatru neprekidno: ljudi od prirode, priroda iz istorije čovečanstva, koje u vatri stvaranja menja prirodu, a ono samo u vatri živi i izgara. Sve što jesmo i imamo, vatra je. Vrelina vatre drži život. Eros je vatra, heroizam je vatra, rad je vatra, milovanje je vatra, poljubac je vatra, poezija je vatra – Njegoš na Lovćenu neka bude što je i bio, vatra. Neka svake noći od zalaska do izlaska sunca, u društvu sa zvezdama, plamti na Lovćenu žarulja, zublja, Njegoševa zublja“, pisala je u svojoj knjizi „Njegošu, knjiga duboke odanosti“ slavna srpska književnica Isidora Sekulić.

Mnogi su prepričavali Njegoševe posljednje sate. Neki su ostavili i vrijedne zabilješke o tome. Pop Vuk Popović iz Risna, desetak dana nakon Njegoševe smrti, pismom obavještava Vuka Karadžića o smrti crnogorskog vladike i kaže: “Umrije nam vrli i divni Vladika crnogorski baš na ustavke Lučina dnevi u deset sati izjutra!” Popović je zapisao i posljednje Njegoševe riječi: “Bože i sveta trojice pomozi mi! Bože i Sveta Gospođo, predajem ti na amanet sirotnu Crnu Goru! Sveti arhanđele Mihaile, primi moju grješnu dušu!” Smrću Petra Drugog je završen period vladikata.

Svoju posljednju zimu Njegoš je proveo u Napulju, Italiji, gdje početkom proljeća slučajno srijeće Ljubomira Nenadovića. Zajedno su proveli sljedeća tri mjeseca, a sve vrijeme zajedničkog boravka u Italiji, Nenadović je marljivo bilježio svoje razgovore sa Njegošem i Njegoševe razgovore sa drugima. Tako su nastala “Pisma iz Italije” ili kako ih je Nenadović najprije nazvao “Vladika crnogorski u Italiji”. “Poznanstvo s vladikom i njegovi razgovori ostaće mi kao najlepši spomen celoga života”, rekao je Nenadović nakon Njegoševog odlaska iz Italije.

“Svi važniji ljudi pohodili su ga i ne mogu dovoljno da ga se nahvale”. Pa i Englezi a oni “retko laskaju”. Na zabavama je uvijek bio okružen najljepšim damama koje su ga molile da im priča o Crnoj Gori i ratovanju Crnogoraca. Nenadović kaže: “Ja, koji ga svaki dan slušam, divio sam se njegovom govoru, njegovim pričama i jezgrovitim dosetkama. Kud je god koračao, svuda su ga pratila najveća gospoda i gospođe”. Sa putovanja po Italiji Njegoš je donio samo lovorovu grančicu sa Vergilijeva groba i končić iz pojasa Torkvata Tasa.

Godine 1851, Petar II se vraća u Crnu Goru bez nade da će biti izliječen. Kada je, primičući se Kotoru, sa palube broda ugledao vrh Lovćena, podigao je kapu i rekao: “Nećemo se više nigda rastaviti!” U Biljardi je umro, jedanaest dana prije svog 38-og rođendana, 19/31. oktobra 1851. godine. To je bio isti dan u koji je prije 21. godinu postao svjetovni i duhovni gospodar Crne Gore.