Dan nakon oluje…
Piše: o. Darko Ristov Đogo
Valjda tako biva; podigla se, za sada, samo oluja riječѝ zbog potpisivanja Temeljnoh ugovora između Srpske Pravoslavne Crkve i Vlade Crne Gore. Podigla se na godišnjicu one „Oluje“.
Gledam slike one naše nejači kako se povlači prema Srbiji i prisjećam se svakog puta kada mi je neko rekao u Sarajevu ili u Crnoj Gori ili napisao na društvenim mrežama: „svi ćete vi u Srbiju!“ Od Izetbegovićevih sporadičnih započinjanja rata i prebrojavanja do Đuakonovićevih opomena da se ne „barjači“ i prijetnji traktorijadama njihovih istomišljenika – ljudi kojima je danas slika jednog naroda koji bježi i koga ubijaju dok bježi – ostvarenje svih snova. Ta slika nejači koju ubijaš dok ona ide prema Srbiji – očigledno da je neka vrsta kolektivnog nesvjesnog, neka najpožljenija, „rajska“ fantazija svih onih koji su nam nekada bili sunarodnici.
I možda kroz godinu dana ti naši sunarodnici školuju djecu po Srbiji, liječe se u Srbiji, žive pored nas, trguju sa nama, poneko i popije kafu, poneko nam dođe na saučešće i čestita praznik, ali je dovoljno samo da dođe taj četvri avgust i da sa kolonama Srba koji unesrećeni putuju ka Srbiji započnu da uzleću želje ustaša svih boja da čitav ovaj narod nekako stane na traktor i ode u Srbiju.
I valjda zato, iz tog saznanja, da ta uvijek sužavana i nikada za njih dovoljno sužena Srbija i dalje jeste naš oslonac, naša otadžbina, podjednako kao i Nikšić i Nevesinje, isti ljudi koji joj hrle da se o njeno bogatstvo ogrebu, u veličini njenog i mog Beograda sakriju, o njene institucije ogriješe, o njenu dobrotu ogriju – isti oni prijete traktorijadama zbog potpisivanja ugovora sa „Crkvom Srbije“.
Kao da Srbija svakako nije ona Njegoševa – od Dunava do mora sinjega…
Reče patrijarh: nismo tražili ni dobili više od bilo koga drugog. Nismo. Osim što postojimo. A to je već nedopustivo za one koji „vole svoje, poštuju tuđe“ i najradije bi svoga rođenog brata Srbina i njegovu djecu, svoje bratiće i bratičine, na traktor, pa u Srbiju.
Samo ne na Vračar, valjda. Tamo su već svi političari, novinari i sluge onih koji traže novu Oluju.
Za „pravoslavno“ crnogorstvujuće Montenegrine Srbija svakako nije od Dunava do Sinjeg mora, ne daju jezuite cucke nove generacije, poništivači naše nemanjićke kolijevke i njene izvorne istorije, ne daju svoje nahijsko more Jadransko i zaleđe Nemanjinom srpstvu… Nemanja im i sudio, da Bog da !
Da, baš tako. Malo pomalo i meni život tako prođe.