IN4S

IN4S portal

Dan novinara – „Crnogorac“, prvi broj novina štampanih u CG (FOTO)

Prvi broj novina štampanih u Crnoj Gori „Crnogorac“, pojavio se 23. januara 1871. godine na Cetinju i taj datum se obilježava kao Dan novinara Crne Gore.

Novinarstvo u Crnoj Gori postoji već 146 godina i u odnosu na tu činjenicu mi koji se danas bavimo tom profesijom imamo obavezu da svoj posao radimo na pošten i etičan način. To je naš dug i prema građanima. Ali naša obaveza je i da taj posao radimo u uslovima koji nam omogućavaju dostojanstvo – navedeno je u saopštenju Sindikata medija Crne Gore, izdatom povodom Dana novinara Crne Gore.

„Ne okrećite glavu od problema koje imaju ljudi koji rade sa vama, ne ostavljajte ih same. Udružujte se, osnivajte sindikate i udruženi utičite na uslove u kojima radite. Ako niste saglasni sa zahtjevima nadređenih i njihovim viđenjem novinarstva, kažite im to. Ako ne ukažete na problem on se nikad neće riješiti“, upozorio je juče Glavni odbor SMCG.

001

002

003

004

Podjelite tekst putem:

16 thoughts on “Dan novinara – „Crnogorac“, prvi broj novina štampanih u CG (FOTO)

  1. Vazda bila!
    I kada se kome pričini da je više nema, neka se prisjeti da smo to što jesmo, kada je najteže jesmo, kad pred zoru mrzne.
    Nikad prazna puška, Katunjani!

  2. Masja,
    Evo Vam još jedne pjesmice,a koliko je glupa, neka svako vidi:

    ZAROBLJEN CRNOGORAC OD VILE

    Jednu veče, ka obično čoban,
    zaspim pod list i osjenku bukve,
    više tora b’jelijeh ovacah.
    Kod men’ blizu nigđe nikog nema
    do drug vjerni šarka šestopetka
    s dvije male i s dugačkim nožem.
    Nju pokraj se, i pružim se leći.
    Dugo ležah, al’ zaspat ne mogu.
    Mislim: što je? Na krajinu nisam
    da mi nesan kažuje zlotvore.
    Zvižnem vsima, da što drugo nije.
    Oni pet šest svud oblete vjerno;
    viđu na njih i po laju znadem
    da zlotvora nema oko tora.
    Uzmem gusli, načnem pjesnu pojat.
    Nju pojući, čujem oči teške,
    na desnu se, sretnju, nagnem stranu,
    prevari me san, no gvozden, malo.
    Probudim se, ali sanjiv teško.
    Šarku stavim uz rame lijevo,
    dvije male s nožem u pojasu.
    Pred zoru je, i tišina mrtva;
    glas ničemu čut ne mogu umnu,
    dosim vjetru đe trepeće liste,
    zlatokrilke pjesnu nad cvijećem,
    blek ovčice i jagnjeta mlada,
    jošt i polet s Lovćena sokola
    za zelenokrilom jarebicom.
    Al’ sve nešto mirovat ne mogu,
    no mi perčin podiže kapicu.
    Obratim se krsteći k istoku,
    da pogledam viđet li đe sunca:
    sunca nema, al’ je zora bistra
    i plam zrakah istok zapalile,
    sabile se tame na zapadu.
    Dugo gledeć, načnu lepćet krila,
    zlatosjajna iznoseća cara;
    načnu mi se oči dodirkati.
    Zakri tamu od moga pogleda,
    u seb’ sali svu zvijezdah svjetlost.
    Malo leteć, podiže se mnogo;
    vihori ga odsvuda sretoše,
    skidoše mu ognjezlatna krila,
    ognjezlatna krila i aljine,
    u srebro ga ognje preođeše,
    pa mu b’jela svud pustiše krila.
    Nače puštat v beskonečje ista,
    preletu se zemlje puštavati.
    No s’ ja tresnem i obratim živo,
    u srce me ka da nešto dirnu;
    tresnem sobom i pogledam što je.
    Ništa niđe ni čut ni viđeti,
    al’ nekakvu sladost oćutujem.
    Na rosnu se sjest povalim travu.
    K toru gledam: mlada mi se digla,
    te mi sprema ručak i užinu;
    nakraj tora pogledam livadu,
    da je noću što haralo nije.
    Viđet ništa, al’ je izmršena,
    dosim nešto kako mače riđe,
    i ono se na sredinu valja.
    Ha, pomislim, ono je vlasica
    hitropleta te livade mrsi.
    Zakon znadem jošte prađedovski
    da se ona ubiti ne smije,
    al’ pomislim: što mi sad radimo
    o čem stari ni znali nijesu
    ni od straha smjeli pomisliti,
    akamoli đelom učiniti?!
    Riješim se i šaricu zapnem,
    oko s pucem i s vlasicom slijem,
    za micanik i krem o ognjilu!
    Kako vazda sinu iskre žive,
    svud se prospu i taban ozlate,
    al’ zafajdu – prah ih ne privati.
    Gledam valju što se od nje radi,
    al’ ni zrnca u nju praha nema,
    no nasuta sitnijem cvijećem.
    Ha, pomislim, ovo su mađije!
    I u trenuć oka laganoga
    mislima mi sto preplivju babah
    misleć: ova nije, nego ona
    ovu bruku sa mnom učinila.
    I krenem se okupit ih stare
    i na sav glas svijema kazati
    da se prođu šale sa oružjem,
    al’ će im se o glavu slomiti.
    No ne pođem ni četiri kraka.
    al’ sve čudo više iza višep
    sleće pred mnom žena sa krilima.
    Nemam pera ljepotu joj kazat
    ni jezika nakite imena;
    šćelo bi se glas, pero slavuja,
    a mastilo cvijetna rosica
    da joj oblik pravo sv’jetu kaže.
    Zapitam je: „Što si, koji đavo?
    Prođi me se, zaklinam te svačim!
    Daj mi mirno poći na torinu,
    nijesam ti ništa učinio.“
    Pogleda me, nasmjehnu se malo,
    za ruku me uze svojom nježnom,
    pa mi poče tiho govoriti:
    „Ne zbor’ tako, Drago Dragoviću,
    nisam đavo, ni tvoj neprijatelj,
    većem tvoja bogom posestrima,
    od Lovćena Crnogorstva vila.
    Ni sad radim, ni ću ti raditi,
    niti sam ti kad o zlu radila,
    no o dobru svagda i poštenju.“
    Kako čujem ime posestrime,
    padnem pred nju s plačem i s molbam
    da mi prosti, ka mladu čobanu,
    prestupljenje mislih i jezika.
    Dobrotvorka pravde i svobode
    ispravi me s ostrim poučenjem:
    „Hajde, reče, kaži u kolibu
    nek ti danas porednici pušte
    iz torine ovce i jaganjce,
    a ti kaži da ćeš nekud poći.
    To izvrši, pa se k meni vrati.
    No čuj dobro, Drago Dragoviću!
    Mila si mi od očih mojijeh,
    al’ inače ak’ učini išta
    već ovako ka ti naređujem,
    vilovni su prestrogi zakoni –
    sestre će te ustrijelit strela!“
    Ja pobrže strčim do torine,
    kažem na nju ka mi reče vila,
    pak se vratim što skorije k njojzi.
    Kako dođem, ona reče: „Tako!“,
    pak odmaha ufati labuda
    koji bješe stražar od jezera,
    zauzda ga cvijetnijem v’jencem,
    svega prekri zlatnom paučinom.
    Ja rukama kitni v’jenac uzmem,
    a labudu sjednem na ramena;
    vila trepnu i hitro poleće,
    labud za njom od sokola brže.
    Zableštaše oči od brzine,
    te ne mogu ništa vidijeti
    dosim vrha visokog Lovćena
    i pred sobom bogom posestrimu
    đe trepeće krilma uprav k njemu.
    Ne bi dugo, ka napitak vode,
    doletimo u vrh od Lovćena,
    nad najvišom gredom i liticom,
    na široku ploču od mramora,
    pred pećinom cvjećem okićenom
    koju oko drugo ne pogleda
    sim sokola jali gorske vile
    jal’ slijepca i vješta guslara.
    Vila uđe u kitne dvorove,
    mene reče sjeđet pred pećinom,
    pred njom sjeđet dok pojanje čujem.
    Malo prođe dok sta glasak zučat;
    tad uljezem brže u pećinu.
    Kako prođem prag i vrata iste,
    povede me nešto nevidimo
    i sjedne me na mjesto pogledno,
    no zakrito cvijetnom zavjesom.
    Kako sjednem, zavjesa se diže,
    otvori se prostranstvo pećine:
    tri je topa prebacit ne ćahu.
    Ah, pećina zvati se ne može,
    već raj mnimi đe praoci žive
    jali vile i njini ljubimci.
    Sva pećina sjajna i prozračna
    kako bistra na mramor rijeka,
    okićena svakijem cvijećem;
    svaki cv’jetak sjaje ka svijeća:
    izm’ješane zrake svake masti
    udaraju u svod od pećine,
    a od svoda jopet u rječicu
    koja vraše sredinom pećine.
    Od milinah gledati ne mogah
    kad padahu zrake na cvjetove,
    koji bjehu okita livade.
    Očih pogled uši zabunio,
    tere na njih čut ne mogah ništa.
    Nasred iste prestol podignuti;
    na njem sjedi ka božestvo neko
    u ženskome licu i pogledu,
    su tri vjenca nakitilo glavu.
    Tu posjedim gledajuć ljepotu,
    dok odjednom huknu glas pojanja
    i zagrmje vojnička muzika-
    Kad pogledam polje i livadu,
    al’ naroda niz njem mnogo ide,
    u aljine obučeni b’jele.
    Pećina se sva prom’jeni vidom,
    6’jelijem se okiti cvijećem.
    Nad narodom crven v’jenac ide,
    na konje ga i mače držahu.
    Kad dođoše kod sjajna prestola,
    v’jenac cv’jetni brže ugrabiše
    sokolovi i hitri orlovi,
    staviše ga na glavu boginji.
    Glednem, viđeh potpis oko v’jenca;
    izgovor mu ovo pravi bješe:
    „Mač i hrabrost silnoga Dušana
    i valjanost Srbah vitezovah
    od Bulgarah s krvlju teškom ote
    v’jenac slave i njine države,
    njim te mater Srbiju krunimo.“
    S v’jencem slave kad okiti glavu,
    udvojiše s’ glasi i odzivi,
    slavoglasne trube i pojanja;
    ime Dušan gromom se kazaše.
    Ja sve sjeđah i to gledah rado.
    Al’ odjednom sve s’ u crno viđe,
    glas pojanja žalostan se začu,
    sve se u plač svirke pretvoriše.
    Tad zadrtim i na noge skočim,
    viknem grlom što mogah najbolje:
    „Što bi sada, ako boga znate?“
    Glas mi istog prvog odgovori:
    „Ne plaši se i ne viči tako!
    U vječnost je Dušan preminuo.“
    Tada i ja, ka sve, načnem plakat.
    Plač nestade, a veselje jopet;
    veselimo s’, no pola plačući.
    Carica se vidi uhiljena;
    u v’jenac joj pola sahlo cv’jeće.
    No ne prođe nikoliko doba,
    tu da vidiš strašnoga pogleda
    i žalosna Srbu svakojemu!
    Krv potomka velikog Nemanje
    dovre prava žestokijem valom
    i zanese prestol i boginju,
    dvor božestva pomrači srpskoga,
    a u mračni šćera sincir vile,
    mjesto pjesne da kukaju tužne!
    Nav’jek zađe sunce Nemanjino
    od srpskoga roda i plemena.
    Ah, ka s’ igda upuštiti moga,
    slavoljubna ruko Vukašina,
    zaklat mlada vjencenosca srpska?
    Stid te budi Srbinom se zvati
    među sv’jetom najvjernim narodom!
    Jera ubi svoga gospodara?
    Zar na glavu krunu stavit šćaše
    krvlju oblitom svoga blagodjeja,
    s njom se dičit i vladalac zvati?
    Ja sve sjedim i u mraku plačem,
    dok se malo poče razviđati.
    Malo mi se suze ustaviše,
    dok započnem glasak vilah slušat
    đe plačući malo prip’jevaju
    neke boje s Turcma crnogorske,
    Carskog Laza, pak i Vrtijeljke,
    Mekog Dola, Kčeva i Trnjinah,
    i Crnice, pa i Bukovice,
    od Piperah, pa Bjelopavlićah,
    i od Krusah, pa i Martinićah.
    Sve poviše glasak izdizahu,
    i ja srcem sve vesela stajem;
    viđu v’jenac će se osušio,
    al’ su dva tri porasli cvijeta
    iz prosute krvi Crnogorstva.
    Dok odjednom, ka da munja sinu,
    sva se zasja velika pećina
    kako danak, no s oblačnim nebom.
    Zatrubješe trube i svirale,
    staše pojat pjesne od hrabrosti.
    Sin Topole, ogledalo Srpstva,
    početak im i pripjeva bješe.
    Viđu — malo carica oživje,
    Đorđe k njojzi mačem golim trči;
    o maču mu v’jenac visi kitni.
    Tek ga pruži da okruni mater,
    omače se i nauznak pade,
    u srce mu s’ svoj zasadi mače,
    mrtav pade i ukopaše ga.
    Marsa srpskog i mladoga Feba
    zakri mračna topolska grobnica.
    Jopet trube, svire umukoše,
    dom vilovstva potamnje srpskoga.
    Ja u mahu od žalosti skočim,
    dodija mi s’ više to gledati,
    u tri sata svu promjenu Srpstva.
    Obratim se izist iz pećine,
    no začujem glasak, ne znam či je.
    Ja više razumjet ne mogah,
    samo ove četiri riječi:
    „Stid mi živjet već ne daje
    kad pomislim, tužna mati,
    da mi Osman zakon daje.
    Ah, doklen će tako stati?“
    Ja izidem što najbrže mognem
    i usjednem na brza labuda;
    odnese me do kraja jezera,
    a otolen zdravo na torinu.
    Jopet ću se molit posestrimi
    da mi dade krila od poleta,
    da vilovstva jopet dvore vidim,
    no kada se bolje obasjaju
    i kad v’jenac dobije carica,
    da je gledam veseloga lica.

  3. I manje bi pametnom bilo jasno, a tebi vidiš nije!
    Kako je tvoj zaključak pogrješan… odnosno, sugestija pretenciozna, još i glupa.
    Složene etnogeneze podrazumjevaju preciznu kontekstualizaciju i uvid u prethodno utvrđene dispozicije!
    Kako ovdje, onaj što se oglašava, sebe podrazumijeva Srbinom, a u Slovenu vidi brata!
    Još da si bio u prilici da čitaš “ Crnogorca „, smijao bi se vlastitoj gluposti.
    S druge strane, u svom poslednjem postu, na blesavu temu srpskih podjela u ratu i miru, pokazao si da nijesi izgubljen, ni za sebe, ni za druge!
    Makar mržnje nema …
    Što me, priznajem, svakako obradovalo.

    1. Đikane moj dobri , mržnja mi je strana , mi danas u ovu malu Crnu Goru treba da se bratski držimo , a ne da se mrzimo !
      A da se posrbim , ne mogu , niko mi nikada srbin nije bio , pa neću ni ja da prevjerim , to vaše srbovanje shvatam kao bliskost pravoslavna sa pravim srbima iz Srbije i nam ništa protiv toga , ali izdati Crnu Goru , crnogorstvo , đedove i prađedove neću !!!
      Narod crnogorski je poseban taman koliko i ostali jugosloveni hrvati , srbi , bosanci , a prvi smo državu imali od svih , i zato smo posebni , različiti od drugih !!!
      A ove pjesmice su toliko glupe , pa ko još nešto zaključuje iz pjesmica od prije dva vijeka , smijesno !

      1. Ko ti pa traži!?
        Stoput ponovih, zalud ponovih : i Srbi iz Crne Gore su CRNOGORCI!!!
        Da kome nije palo na pamet da nas ćera iz Crnogorca!?
        Ima li majčina sina?

      2. Masja, Srbi nisu nikog posrbljavali. Ti si se samo rasrbio i na Srbe rasrdio! Tu ti je problem, a ti se inati do mile volje. Tvoje pravo !

      3. Ma$a nijesi TI crnogorac , no Montenegrin.
        Nema crnogorstva bez srpstva,
        niti srpstva bez Crne Gore.

      4. Vidi se da je Masa dete devedesetih ucila je Milovu istoriju i da je zaludjeno idejama sa zapada pa i sama jadna ne zna sta je i odakle potice,ko su joj dedovi bili i da se sad zbog nje u grobu pprevrcu

  4. Crnogorac,godina 2.br12; Ruski Konzul upozorava Crnogorac da malo previše „dira“ politiku Austrije i da bilo potrebno da Knez to zaustavi. Tako braća Rusi

  5. Ovo sve kazuje :
    „Pozdraviće svaki srbin (pravoslavac) i brat sloven (jugosloven) !!!
    Jasno je sve !!!!

    1. Srpski pesnik islamske vere Osman Đikić, u „Himni Srba muslimana“, poručuje:

      „Pojmo pjesmu, nek se vije,
      Neka bratska ljubav sije,
      Kroz naš zavičaj!
      Srpska vila eno hiti,
      Da nam lovor-vjence kiti,
      Pojmo složno haj!“

      U pesmi „Ispovijed“, koja je njegova lična himna porekla i rodoslova, Đikić kaže:

      „… Islam mi je vjera sveta
      Al’ mi ona ništ’ ne smeta
      Da mi kuca srpsko bilo“.

    2. @Masa, bolesniku dudukljanski,vama ne vrijedi objasnjavat ni dokazivat,no ste ka zombi, kazali vam vasi „naucenjaci“ sto da mislite i govorite,i vama poslije toga mozak ne treba.
      Hiljade dokaza i originalnih dokumenata je ovdje publikovano koji govore o razlici izmedju vjere i nacije,pokazivani raniji zvanicni drzavni popisi,licna dokumenta,dje pise: narodnost-srpska,a vjera pravoslavna. U tadasnjoj CG se vjera pravoslavna podrazumjevala,jer druge nije ni bilo,a tako i narodnost srpska,jer druge nije bilo. No vi to ne odgovara,pa se pretvarate da ne razumijete,pa ka papagaji ponavljate sto vam naredjeno da govorite.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *