Prepodobni Serafim Sarovski

Rodio se kao Prohor Mošnjin, ne zna se tačno koje godine, u gradu Kursku, rodnom mjestu Teodosija Pečerskog. Njegov otac Isidor bio je imućan i gradio je hram sv. Sergiju Radonješkom, a posle njegove smrti taj posao je nastavila majka Agatja. Ona je i odgajila budućeg podvižnika, dajući mu dobar primjer stalne molitve, posta i milosrđa.

Dva su se čudesna događaja desila u djetinjstvu Svetog Serafima. Jednom ga je majka popela na vrh nedovršenog hrama, on je odatle pao, ali se nije ni malo povrijedio. Drugi put, dok je bio bolestan, javila mu se u snu Presveta Bogorodica i rekla da će doći da ga izliječi. Nekoliko dana kasnije litija sa čudotvornom ikonom Korenske Majke Božje prolazila je kroz njihovo dvorište. Majka je iznijela bolesnog Prohora do nje, i on je ubrzo ozdravio.

Kad je odlučio da se zamonaši, majka ga je blagoslovila i darovala bakarnim krstom koji je nosio čitavog života; sa njim se i upokojio. Prozorljivac Dositej koji se podvizavao u Katajevskoj pustinji savjetovao mu je da ode u Sarov, što je on i učinio 1778. godine, za vrijeme igumana Pahomija. Skoro osam godina je bio iskušenik. Za to vrijeme imao je veliko iskušenje – tri godine je bio naduven od vodene bolesti i dobar dio tog vremena nepokretan. Tada je imao viđenje Presvete Bogorodice sa apostolima Petrom i Jovanom Bogoslovom. Ona je rekla: «Ovaj je od našeg roda», dotakla ga žezlom i iz tog udubljenja otekla je sva voda iz tijela (na tom mjestu ostao mu je ožiljak).

Zamonašen je 13. avgusta 1786. sa imenom Serafim, što znači plameni, a u oktobru iste godine postao je jerođakon. Na Liturgiji je viđao anđele i jednom Gospoda Isusa Hrista okupanog svjetlošću. Od toga se nije pogordio, već se sve više smiravao i uvećavao trud. Za vrijeme velike gladi manastirski ambari su se čudesno preko noći napunili žitom usled molitava starca Serafima i ostale bratije. Pošto je 1793. dobio čin jeromonaha, ispunio je svoju davnašnju želju da ode u pustinju. Prije toga je umirućem ocu Pahomiju obećao da će se brinuti o Divjejevskom ženskom manastiru. U samoći je okopavao baštu i gajio pčele; nedeljom je išao u manastir na liturgiju.

Viđali su ga kako hrani medvjeda kao da je dresiran. Da bi pobijedio đavola, 1000 dana se neprekidno molio na kamenu, stojeći i klečeći, sa kratkim pauzama zbog hrane i odmora. Dana 12. septembra 1804. godine napala su ga u šumi tri seljaka tražeći pare, a on je pustio da ga izubijaju jer «ko se maši noža, od noža će poginuti». Jedva je preživio. A posle im je, hrišćanski, oprostio i založio se da ih ne kazne.

Kada mu je 1807. godine umro duhovni vođa, otac Isaija, iguman Sarovskog manastira, predao se podvigu molčalništva (ćutanja i molitvenog tihovanja). Posle više od dvije godine tako provedenih, po naredbi se vratio u manastir, a onda počeo da živi kao zatvornik, ne izlazeći iz kelije. Niko ga nije vidio pet godina. Jednom se udostojio da bude uznesen na nebo i vidi rajske stanove. Još je pet godina ćutao i nije izlazio iz kelije, ali su drugi mogli da dođu da ga vide. Tek onda je počeo da daje duhovne savjete ljudima koji su mu dolazili, po naredbi Presvete Bogorodice, koja mu se javila sa prepodobnim Onufrijem Velikim i Petrom Atonskim. Godine 1825. ponovo je počeo da ide u šumu, a u blizini je Presveta Djeva udarila žezlom i načinila izvor ljekovite vode.

Na kraju njegovih podviga došlo je staraštvo. Na hiljade ljudi svakoga dana dolazilo mu je radi savjeta i pomoći, i on je unaprijed znao sve njihove boljke. Bezbroj je primjera njegove prozorljivosti: znao je kome je pomoć najpotrebnija, odgovarao i prije nego što su mu postavljali pitanja, znao sve o grijesima i prošlosti sagovornika; predskazivao događaje. Bio je u duhovnoj vezi sa drugim podvižnicima koje nikad nije vidio, npr. poslao je poruku zatvorniku Georgiju da ne ostavlja mjesto svog podviga (on je dvije godine bio iskušavan tom pomisli). Mnogim ljudima je predskazivao šta će im se desiti: stupanje u monaštvo, brak, broj djece, bolesti, smrt bližnjih… Predskazao je u Rusiji glad, koleru, političke sukobe. I svoju smrt.

Starac Serafim prvog je izliječio spahiju Manturova koji je bolovao od teške bolesti nogu. Jedan bolesnik, koji je ozdravio, vidio je starca kako lebdi u vazduhu i moli se za njega. Liječio je molitvom, svetom vodicom i uljem. Pomogao je i spahiji Motovilovu, koji je bio nepokretan, da prohoda (njemu je posle otkrio cilj hrišćanskog života). A i posle starčeve smrti ljudi su lijek nalazili u izvoru koji je Bogorodica stvorila i koji se danas zove Serafimov. Silom svoje molitve sveti starac je činio da bezdjetni dobiju dijete. Pa čak i da se osuđeni pokojnici pomiluju. Spahiju Motovilova je udostojio da se zajedno s njim nađe u Duhu Svetom. Pred kraj života je već očigledno opštio sa anđelima, Bogorodicom, nebeskim stanovnicima. Starac Serafim se cio život brinuo za Divjejevski manastir koji je osnovala vrla podvižnica Agatja Semjenovna Meljgunova. Sve se radilo tamo kako je on govorio, iako nikad u taj manastir nije odlazio. Mnoge je djevojke blagoslovio da tu budu monahinje. Posle njegove smrti manastir je doživio mnogo smutnji jer je poslušnik starca Serafima Ivan Tihonovič (otac Joasaf) htio njime da vlada. Tek 1861. se sve sredilo. Još dva manastira pomagao je sveti starac: Ardatovsko-Pokrovski i Spaso- Zelenogorski.

Sarovski podvižnik bavio se staraštvom 12 godina. Nebeska Carica mu se poslednji put javila na Blagovjesti zadnje godine njegovog života. Tome je prisustvovala i divjejevska sestra Evdokija Jefremovna. Viđenje je trajalo četiri sata, a bili su prisutni anđeli, sv.Jovan Krstitelj, sv. Jovan Bogoslov i 12 djevica-mučenica. Starac Serafim, sarovski čudotvorac, upokojio se 02.01.1833. u klečećem molitvenom položaju pred ikonom Majke Božje Umiljenje. Na zemlji je poživeo 73 godine. Skoro sve njegove stvari uzele su divjejevske sestre. Odmah po njegovoj smrti počelo je mnoštvo naroda da dolazi na njegov grob, umnožava portrete, uzima predmete koji su mu pripadali. 70 godina nakon blažene končine sarovskog starca, otac Serafim proglašen je svetiteljem. Te iste 1903. godine otkrivene su i njegove mošti. Bila je prisutna carska porodica i nebrojeno mnogo poklonika. Od oca Serafima nije ostalo netljeno tijelo, nego samo kosti, što je mnoge smućivalo, ali nisu mošti dokaz svetosti, već bezbrojna čuda koja su se desila. Tako je odredila promisao Božja. Tadašnje vlasti su 1926. sklonile svetiteljeve mošti koje su 1990. pronađene u podrumu petrogradskog Muzeja religije i ateizma, a 1991. prebačene su u Divjejevski manastir. Postoji predanje da će on pred kraj svijeta vaskrsnuti i zajedno sa pravednicima i Crkvom biti uznijet pravo na nebo.