Danas se više nego ikada dijele funkcije bez pokrića onima koji u Njegoševoj Crnoj Gori

Piše: Jovo Pejović

Kada bi se god u Crnoj Gori pojavila ličnost sa vizijom, ona bi brže bolje bila okružena mediokritetima koji bi spriječili i nju i viziju da gradi bolju Crnu Goru. Prevaspitani da živimo tuđe živote sa tračevima, lažima i podmetanjima, mi smo stvorili društvo u kome se više cijene budale nego pametni ljudi.

Da bi se dodvorili onima koji su od svijeta napravili poligon za ugnjetavanje malih država i naroda, mi smo nametnuli pravilo da ako Crna Gora hoće da bude napredna, ona mora prihvatiti pravila svojih vjekovnih neprijatelja. Onima koji su nas u prošlosti okupirali dodijelili smo oreol prijatelja, a onima koji su ugnjetavali i pljačkali sopstveni narod podizali spomenike i upisivali ih u udžbenike istorije. Oni koji su vjerovali da je život ljubav ili mržnja, istina ili laž, sloboda ili ropstvo nikada nijesu shvatili da život nije to. Život je uvijek između toga. I u tom između nalazi se rešenje za sve naše probleme i sagledavanje istine o nama. Mnogo je ljudi koji su prodefilovali političkom scenom Crne Gore ubijeđeni da su bitni, pa se sada guše u sopstvenom samoljublju, jer vide kako se sve lako mijenja, pa i slava koja se stiče prisilom ili lažima koje se na našu sreću danas razotkrivaju mnogo brže nego juče. Zato je najveći broj njih, ma koliko mislio da nije, živio i živi prazne živote. I svi će jednoga dana biti nebitni. Bitni će biti neki drugi kojima danas zahvaljujući mraku u kojem smo živjeli svijeća koju su upalili još uvijek ne može da razgrne mrak.

Danas se više nego ikada dijele funkcije bez pokrića onima koji u Njegoševoj Crnoj Gori sa njima ne bi smjeli izaći pred narod. Aktuelna Crna Gora se nastoji održati na onome što joj je nametnuto i o čemu se nije pitala više nego pijan sa gaćama, jer da se pitala većinski odgovor naroda bi bio ne. Zato se u Crnoj Gori ne traže pametni ljudi, već poslušni koji će Crnu Goru što duže držati u status kvo stanje ne bi li se kroz kupovinu vremena mijenjalo raspoloženje građana.

Nijesam ni ja zato da Crna Gora živi mimo svijeta, ali jesam da bude poštovana njena sloboda i samostalnost u donošenju odluka po mjeri njenih građana. I ma koliko se trudio da u aktuelnim političarima pronađem nešto autentično naše, nikako ne uspijevam. U izvještačenim likovima kriju se neke uvezene vrijednosti koje nemaju utemeljenje u Crnoj Gori. Zato su i riječi i djela sve više bezvrijedna, a pamet plitka. Najbolje lekcije u životu mogu se učiti svaki dan u svom najbližem okruženju. Tako sam i ja iz razgovora sa svojim šestogodišnjim unukom naučio neke lekcije. U želji da se sa njim našalim dobio sam neočekivan odgovor: „Deda ne pričaj gluposti. Ja želim da od tebe naučim nešto pametno.“ Ostao sam za trenutak bez teksta, ali i povjerovao da sve nije izgubljeno i da ima nade da će neke nove generacije na našim glupostima izvlačiti pouke za izgrađivanje novih vrijednosti. A do tada očekujem da će doći vrijeme u kome nećemo polagati račune mentorima po svijetu za odluke koje donosimo u sopstvenoj kući, niti voditi više računa o tome da li će se one više svidjeti njima, nego građanima koji su ih birali. Ako naši lideri budu svako malo trčali po svijetu da primaju zadatke i polažu račune, nema svrhe da izlazimo na izbore na kojima se unaprijed zna da Crna Gora o ničemu ne odlučuje.