Danilović: Noć vještica je odavno postala dio novog kulturološkog obrasca
1 min readJuče je bio Veliki je praznik – Lučindan. Istovremeno Sveti Luka i Sveti Petar Cetinjski. Morali bismo znati ponešto o obojici ako hoćemo da slavimo dušom? Morali bismo ali, kada smo mi to voljeli moranje? Može se slaviti i drugačije.
Sveti Luka je savremenik apostola Pavla, otac ikonopisanja, mučenik, stradalnik za Hrista. Gotovo isto važi i za Svetog Petra, samo što je malo drugačije ikonopisao među svojim, podivljalim narodom. Naravno da je bio savremenik ne samo Svetom Luki nego i Svim Svetima – da nije, ne bi bio Svet.
Nažalost, dio naše djece sa svojim holivudizovanim roditeljima „slavio“ je i Noć vještica – Halloween!
I taj praznik zapadnog svijeta, dan Svih Svetih, obesmišljen je, posebno i ubrzano u dvadesetom vijeku kada su krvavo dijeljene nove sfere uticaja, teritorije i resusrsi, u vijeku koji je u svojoj drugoj polovini postao doba izobilja, ali samo za odabrane i privilegovane narode.
Noć vještica je odavno postala dio novog kulturološkog obrasca. S namjerom je zaboravljeno i „očišćeno“ ishodište praznika. S namjerom je sekularizovan, paganizovan, satanizovan i pretvoren u komercijalnu paradu . Nadimak mu je postao ime i suština. Hrišćanstvo nema ničega magijskog i ničega zastrašujućeg. To dvoje, međutim, savremenom čovjeku najviše nedostaje. Razlog je u bagatelisanju strpljenja, a magija i strah nude sve od ovog svijeta sada i ovdje. Na strpljenju niko i nikada nije opipljivo zaradio, posebno ne odmah, a ogrommoj većini se ne čeka plata na nebesima. Razumljivo je, ljudski je.
Umjesto u nebo, u nedokučive zvijezde, filozofi su savjetovali da se zagledamo u sebe. Nažalost, i ne znajući za savjet, cijela jedna civilizacija davno je pohrlila u tom pravcu prilagođavajući se imperativu – u sebe, ali ne filosofski nego fiziološki.
Profit i laka zarada napravili su od važnog, svetačkog, duboko skrivenog i utkanog u temelje trajanja, gozbu površnosti i hedonije. Tako je kult mrtvih, neporecivo oduvijek vezan za život, mirnom i zabavnom tranzicijom separatizovao obznanivši samodovoljnost, odbacajući napornu i strpljivu gradnju svijeta na i u vječnosti.
Vraćeni smo na početak borbe za smisao.
Populisička maksima komunističkih revolucija: „use, nase i podase“, ili fatalistički pristup potrošačke civilizacije: „jednom se živi“, traže dvnevne doze bahanalističkog.
Pripremajući se za Noć vještica u stampedu stradaju čak i u Južnoj Koreji?
Kako je moguće da i tamo, na Dalekom istoku, pripadnici starih naroda i civilizacija dođu u priliku da se samožrtvuju za tuđu (ne)običajnost? Moguće je jer je praznina takvog svetkovanja svugdje jednako zahtjevna – ne traži ništa od svečara, niti im šta nudi. Radi se, dakle, o savršenoj marketinškoj mustri, altere gu ništavila.
Noć vještica je je najbrutalniji falsifikat; od imena, scenografije, kostimografije i geografije, od svih uspjelih falsifikata ikad. Noć vještica je zgrabljena čeljustima globalizma. To je danas praznik kontrolisane demokratije i nekontrolisane potrošačke kulture koja je „nenasilno“ zavladala nad mrtvim Keltima i prolaznošću života.
Smrtonosni stampedo isti je među bizonima i ljudima – strah. Stampedo smrti je ipak najduže trajući, a strah od nje iskonski.
Pokušaj da se obilježava opskurnost i ništavilo morao je uspjeti. Da ga niko i nigdje nije prihvatio moderni čovjek bi ga dobrovoljno totemizovao jer ga je nedostatak strpljenja i smisla oblikovao u zombija. Zapadni čovjek je odavno najusamljenije biće na planeti koje prezire svako zajedničarenje, ako nije površno; porodično ili liturgijsko, posebno. Takva vrsta bića nije u trci sa životom nego sa smrću i strahom od nje.
Ljudi žele kolektivno opravdanje za odustajanje od sebe i svoje ličnosti. Biti dio gomile, dio ništosti i bezobličnosti opijajuće je. Takvoj radosti samouništenja može odoljeti samo Bog.
Noć vještica nije, dakle, nikakva dorađena običajnost Zapada, nikakav vremenom samorazvijajajući kontekst. Ona je, prosto, Noć vještica, noć u čovjeku, moć maske nad licem, rogova nad trnovim vijencem, karnevalskog nad smislenim. Čak je i kokakolisanje Božić Bate širom svijeta sačuvalo nešto duše i nešto nade u odnosu na izvještačenu noć vještičarenja.
Ne radi se o podsjećanju svijeta na nevine žrtve, o pokajanju i zakašnjelom priznanju krivice proistekle iz bestijalnog spaljivanja nevinih žena po presudama inkvizicije sve do vremena renesanse, a ponegdje i duže. Ne radi se ni o podsjećanju na keltski paganizam, nego o surogatu kojim se moderna, globalna mašina, poigrava sa suštinom dosadašnjeg trajanja. Nisu u pitanju ni Dionizijeve igre ali ni ništa slično pozajmljeno iz slovenske ili nordijske mitologije.
Od svih nas, i istočnih i zapadnih Hrišćana, od Korejanaca čak, traži se da budemo dio tog razarajućeg poricanja svetosti, ali i sjedinjenja raspetog i raspojasanog, Boga i đavola, dobra i zla, moralnog i nemoralnog.
Umorni hrišćanski svijet Zapada polako ali sigurno gubi i svoju poslednju – udvaračku moć. Moć dodvoravanja plebsu i njegovim nagonima, moć kohabitacije istine i laži, moć koja koji odavno ne traži, čak ni nadčovjeka, nego nečovjeka. Ovo poslednje prijeteći uspijeva.
Pitanje za nas je; pristajemo li i mi, bez ikakvog duhovnog odgovora, bez unutrašnje pobune bogolikog bića, da nestanemo, zajedno sa svojom djecom, u noći ničega, u naizgled bezazlenom, a suštinski bestijalnom.
Morali bismo istim žarom braniti i Svetinje i nevinost dječijih duša. Ne radi se o igri i slobodi. Ne radi se o maškarama! Ne radi se o opuštanju na dan i trenutak. Radi se o pristajanju na proces. Radi se o nekoj vrsti prelaska preko rijeke Stiks u čamcu kojim upravljaju naša nedužna djeca.
Budimo savremeni i poštujmo slobodu, ali ne smijemo prodavati nizašta svoju običajnost punu spasonosnog stida za mondijalistički perverznu bestidnost i laž. Naš zadatak nije da budemo savremeni vremenu nego najboljima u u njemu.
Na tom putu prilagođavanja i manjeg otpora nikada nećemo sresti Svetog Luku i Svetog Petra. Na tom putu nećemo sresti nikoga, a ako se to ipak dogodi nećemo se međusobno prepoznati.
Biti svoj znači poštovati naslijeđeni i obogaćeni način življenja – obogaćeni, a ne obrzličeni, razoreni i obogaljeni.
Djeca nikada nisu kriva. Kriva je roditeljska nezrelost kojom se poigrava moderno doba. Žive ikone ovog svijeta, djeca željna smisla i slobode nijesu mrtve igračke ili igračke straha.
Djeca po srijedi nas!.
Goran Danilović
Može biti samo deo kulturnog obrasca, koji kao takav može biti predmet kulturološkog izučavanja. Drugim rečima, kultura i kulturologija nisu isto.
Hell o win dakle pesma pakao o pobedjuje nema witch ni night deca uce da slave pesmama reci pakao o pobedjuje e onda dodju pred tudje kuce i traze neko korist nezaradjenu i ako nezadovoljni onda treba da pakoste stanovnicima te kuce. Naravno prvo treba da ne znaju o majci Jevrosimi o Milosu Vojinovicu o Banovic Strahinji o starcu Vujadinu… a kamoli o “ DA NAPOJIM SRPSKU DUSU TVOJU S NAJLEPSIJIM NA SVIJETU PICEM S KOSOVOM I S OBILICEM…“
Bravo Gorane!
Ne trebamo dopustiti da naša djeca, čak ni pod plaštom zabave, radije slave tuđe, vrlo sporne i poneke opskurne, praznike u odnosu na naše!