Darinka Jevrić: Pjesma mog naraštaja

Njihov smiješak izgnan iz porodičnih albuma
pjenuša strunjen metal iz njihovog daha
u pustoš smjerom gavrana, u dimni brid zraka
igra ovaj vučji nakot ruski rulet s istorijom.

U usijanom krvotoku ohola ravnodušnost,
kristal muka, naprosto
slavjanski tmasta zebnja.
Mladići krhki, što pojmili su san,
buđenje ili smrt ko agregatno stanje života.

Vazda zatečeni: u nehaju, spokojstvu,
kušali suštinu. Žarko.
Okove, snove i knjige na policama. Dosegli slućeno
u magnovenju. Bijes proroka.

Dječaci krhki što usov im studi pod kožom, pod noktom,
izbivaju iz pakla
s Osmijehom Ljuba Čupića
s Rukom Principovom.

A iščitali slova s kamenom kalendara
gnjila pismena sa lobanje, memlu srče, oluje.
Već udisali pomalo sleđenu nježnost
ka svom ishodištu: u pansionima za samce
u sobama od mastila,

Vjetrenjače vremena, galije očas potonule —
prska sipki totem na vijeku,
na vodi; cvjetovi ironije!

Čas je da domaja udari blagi retuš na odsjaj
našeg lica