Decenija od smrti patrijarha Pavla: Gospod ga predodredio da bude duhovni otac srpskog naroda

Veče patrijarha Pavla, povodom 10-godišnjice upokojenja, održano je sinoć u Centru za kulturu Rakovica.

O životu i radu „sveca koji hoda“ govorili su protođakon Ljubomir Ranković, Slobodan Radulović autor knjige Vujanski krst patrijarha Pavla“ i akademik Slavko Karavidić recenzent. Voditelj tribine bio je đakon Aleksandar Azdejković.

– Nedokučive su misterije Božjeg promisla – rekao je protođakon profesor dr Ljubomir Ranković. Njihova logika neshvatljiva je ljudskom razumu. Često apsurdna i paradoksalna. Život Patrijarha Pavla je očevidno svjedočanstvo vječnog nesporazuma neba i zemlje.

Patrijarh Pavle rođen u Kućancima, bio je, kako je naglasio dr Ranković, „najveći beskućnik cijelog života, ubogi siromah zemaljskim a prebogat nebeskim blagom”.

– Onaj koga je Gospod pre začeća predodredio da bude duhovni otac srpskog naroda, ostao je bez oca još u kolevci – kazao je Ranković.

– Onaj koji je bio prvojerah Srpske crkve, majke pravoslavnog srpskog naroda, svoju majku nije ni vidio ni zapamtio, rekao je protođakon Ranković i dodao: Cio život patrijarha Pavla bio je Golgotsko raspeće. On je patrijarh velikomučenik. Njegov izbor za patrijarha pun je simbolike. Izabran je u devetom krugu glasanja na Arhijerejskom saboru. Vrijeme njegovog patrijarhovanja od 1990. do 2009. godine, bilo je deveti krug pakla za njega i njegov narod. Dante Algijeri taj krug opisuje kao mesto nesloge, izdaja, raskola i raspadanja. Raspala se Jugoslavija u krvavom građanskom i verskom ratu.

Srbi su protjerani sa vjekovnih ognjišta sa zapadnih prostora države koju su platili svakom trećom glavom svojih najboljih sinova. Srbija se zavadila sa vjekovnim saveznicima i bombardovana od alijanse devetnaest zapadnih zemalja. Crna Gora odvojila se od Srbije a Kosovo* proglasilo nezavisnost.

Narodnom životom, u to doba, po Rankovićevim riječima, „ zavladala je pohlepa, nesloga i stranačka zavada i podjela”. Hristos je na Golgotski krst prikovan sa četiri klina. Patrijarh Pavle primio je stotine klinova u dušu i srce, od bola i tuge nad zlosrećnim udesom svoga naroda. Iako teško ranjen, nikada nije gubio vjeru u vaskrsenje i nadu u Božju pomoć i bolje sutra. Bio je hodajuća Biblija, živo Jevanđelje i neprekidno liturgijsko bogosluženje, kojim je pričešćivao svoj narod.

Pred kraj života, istakao je Ranković,”sve zemno i tjelesno iščilelo je iz njega i on se na krilima duha vinuo u Carstvo nebesko među svete Srbe.”

Podsjećajući prisutne, da nije dovoljno svetitelje samo slaviti i poštovati riječima i obredima, nego treba slediti njihov primjer, citirao je riječi svetog Vladike Nikolaja: „Više bih volio da me Gospod izbriše iz Knjige života, nego da me neko poštuje i slavi a da ne drži ništa moje: Ni moju vjeru, ni moje riječi, ni moja djela“.

-Patrijarh Pavle cijeloga života poručivao je: „Budimo ljudi!“, a svojim životom ceo jedan vijek svjedočio je ličnim primjerom šta znači biti čovjek. Visoka, ali ne i nedostižna meta, završio je protođakon Ranković svoje kazivanje o patrijarhu Pavlu u prepunoj sali Centra za kulturu u Rakovici.