Deda Mraze, Deda Mraze, ne skreći sa staze

Piše: Perica Đaković

Ne znam da li ste odbrojavali staroj godini, a možda i niste, svejedno, jer je ona htela to ili ne otišla u prošlost, kao što se to desilo i sa nekima u prednovogodišnjoj podgoričkoj političkoj atmosferi.

U svakom slučaju, nadam se da se, bez obzira na godine, ipak sjećate one najveselije dječije pjesmice u ove dane „Deda Mraze, Deda Mraze, ne skreći sa staze, ne oklevaj…“. Uglavnom baš tu pjesmu pjevala je većina podgoričkih birača kada se stvorila nova-stara vlast i da su na kraju iz saonica Deda Mraza, ispostavilo se, u posljednjem krugu, ne u Monci, već u Podgorici ispali mladi Rakčević i Dritan i tom prilikom rekli „Dobri moji“, evo i nas ni krivih ni dužnih u opoziciji. Ne čudim se DPS-u, oni su navikli da ih niko od post Milove ere neće, već se čudim kako je Dritan kao školovan političar dozvolio da ga „žednog“ preko vode prevedu, za njega, politički pripravnici iz Zdravkovog vrtića. Eto tako apostolski eksperti ispadoše profesori u predvečerju stare godine, a premijer samo napravio smjenu u fotelji gradonačelnika, profesoricu zamijenio profesorom, i još pride ispratio bivšeg partnera Do Kvona da u Americi sačeka „Deda Mraza“. Ispade da premijer ne živi u bajci, kako su mnogi njegovi protivnici tvrdili.
I tako dok su na satu otkucavali posljednji sati stare godine, vratio nam se i Jakov, u stilu one pjesme „Gdi je bija da je bija lipo mu je bilo“, da nam poželi srećnu Novu godinu, ali i najavi da bi mogao i da se vrne u staro jato, u PES, poručujući dojučerašnjim koalicionim partnerima: Izvinite, ali stara ljubav zaborava nema. Kako će istoričari kada zato dođe vrijeme ocjeniti sadašnje političke lidere vidjećemo, ali već sada znamo da će Dritan u istoriji ostati upisan kao političar koji je presudio DPS-u stajući onog oktobra na kontra stranu, ali i čovjeka koji je imao hrabrosti da sa Patrijarhom SPC potpiše Temeljni ugovor poslavši tako Mila u političku penziju, a dočekavši da mu 20.000 ljudi skandira u Beogradskoj Areni, kao malo kome, a da veliki Matija Bećković napiše da nijedan crnogorski junak nije kazao Đukanoviću to što je Dritan.
I da se vratimo godini koju smo ispratili, godini u kojoj su nas dvojica sujetnih , za politiku, dječaka zabavljali po sistemu vruće-hladno, napadajući jedan drugoga, igrajući se sa živcima građana koji su im poslušno davali svoje glasove i doveli ih u fotelje u kojima se vedri i oblači. Da, bila je to godina u kojoj smo dobili 44. Vladu, Vladu koja je ispala zbir želja političara i političkih partija, a ne građana koji su, a možda i nisu, shvatili da je patriotizam ustvari fotelja za političke partije. Možda će ta godina, a prije svega ponašanje političara pokazati da smo ipak sazreli za neposredne izbore. Izbore na kojima će narod birati predstavnike po svojoj želji i njihovoj zasluzi a ne želji političkih lidera koji su u stvari sastavljali liste. Po tome, što bi rekao Sveto, ideolog iz Grblja, koga je jedan od braće Đukanović zvao Svetica, a grad u kome je živio zvali Svetozarevo na moru, prvi ne mora biti prvi a drugi može biti prvi… Bila je to godina za koju su nam tvrdili da su nam plate rekordno narasle, ali ne toliko da sa njima možemo više da pazarimo, da nam borše ispadoše praznije a ne punije. Da nam ispade Evropa jeftinija od Crne Gore, kako neko reče, uništili su nam i nadu da nam može biti bolje. Bila je to godina u kojoj je ipak Crna Gora došla do IBARA, zatvorila 3 poglavlja, što ipak daje nadu da bi ova nova mogla donijeti i neke nove vjetrove, a kojima se ponajviše nadaju zaboravljeni penzioneri kao najveći dio glasačke mašine.
No, nova je tek otpočela, brojimo njene prve sate sa prenešenim problemima iz prethodne, Budva,takozvani ustavni puč, podgorička gimnazija, a Šavnik da ne spominjemo. Vidjećemo šta nam donosi jutro, a kako bi narod rekao , po njemu se dan prepoznaje. Da li ćemo ostati zarobljeni političkim oblacima iznad Gore Crne, ili će ipak neki novi vjetrovi „zapuhati“ i odagnati nam nagomilano sivilo.

Da pozovem u pomoć velikog Duška Radovića koji je jednom prilikom poželio da nam ono što imamo u novoj ne bude manje od onoga što nemate, i da ova godina ima više sreće od prethodne. E uz velikog čika Duška moje pitanje je samo „da li smo to i zaslužili“?