Demokratija okovana bodljikavom žicom: Slavni glumac o užasima američkih logora za Japance

To što se dogodilo je velika sramota za Amerikance. Jedna je od onih stvari koju se ljudi trude da sakriju, ali smatram da je takav pristup loš. Na greškama se uči i američki narod bi na tim sramnim poglavljima svoje istorije morao da gradi svjetliju budućnost, poručio je američki glumac (japanskog porijekla), pisac i aktivista Džordž Takej, koji je kao petogodišnji dječak odveden u američki logor za Japance.

Zahvaljujući ulozi poručnika Sulua u kultnoj es-ef sagi „Zvezdane staze“, Takej je jedna je od najvećih živih ikona naučnofantastičnog žanra. On je tokom Drugog svjetskog rata, kao petogodišnji dječak sa porodicom odveden u jedan od tajnih američkih logora za Japance, gdje je proveo djetinjstvo i zakleo se da će se cijelog života boriti za to da svijet sazna istinu kako se istorija ne bi ponovila.

„Teror“, serija o užasima američkih tajnih logora za Japance, je, poručuje on, jedno od sredstava u toj borbi.

* „Teror“ je za vas lična priča, o kojoj se malo zna. Da li je rad na njoj probudio u vama neprijatna sjećanja?

– To što se dogodilo je velika sramota za Amerikance. Jedna je od onih stvari koju se ljudi trude da sakriju, ali smatram da je takav pristup loš. Na greškama se uči i američki narod bi na tim sramnim poglavljima svoje istorije morao da gradi svjetliju budućnost, a ne iznova na onim sjajnim trenucima o kojima se već toliko toga zna. Osnivanjem Japansko-američkog muzeja, čiji sam bio i predsjednik od 2000. do 2004. godine, institucionalizovali smo tu priču. Pripadnik sam poslednje generacije onih koji su preživjeli logore za Japance u Americi i zbog toga se kroz seriju „Teror“, radom u Muzeju i nizom drugih aktivnosti borim da sa mnom ne umre i sjećanje na te strašne događaje.

* Vaša borba za razotkrivanje američke prošlosti traje od vremena kad ste bili dijete, budući da ste u logor stigli sa pet godina. Koliko ste u toj misiji imali uspjeha?

– To iziskuje rad bez prestanka. I posle mog silnog zalaganja za prosvjećivanje američke nacije o strašnom periodu njihove istorije, i dalje se iznenadim kad me neko od obrazovanih i inteligentnih ljudi, šokiran mojom pričom, pita: „To se dogodilo u Americi? Jesi li siguran u to?“ Dakle, moj životni rad još nije ispunio svoju svrhu.

* Da li vas to obeshrabruje?

– Nadam se da će moje svjedočanstvo kroz grafički prikaz uspjeti da dođe do većeg broja mladih Amerikanaca, jer su oni ti na kojima ova zemlja ostaje. Kada ste tinejdžer, kroz određene sadržaje formirate svoje stavove i ličnost. Ako te mlade generacije odrastu svjesne istine koja njihovim precima ne može služiti na čast, veće su šanse da se takva istorija više nikad ne ponovi. Donekle, to je i cilj druge sezone „Terora“. Ono što gledamo u ovoj seriji jeste prošlost od prije 70 godina, ali tema je i dalje aktuelna. Riječ je o neprekidnom krugu nepravde i surovosti prema nacionalnim manjinama koji ni danas nije manji nego prije sedam decenija.

* Jeste li kao glumac uspjeli na drugačiji način da sagledate sve ono što ste proživjeli?

– Snimali smo u Vankuveru, u Britanskoj Kolumbiji. Tada sam se prvi put susreo sa podacima o tome da su i Japanci u Kanadi tokom Drugog svjetskog rata doživjeli istu sudbinu kao i moji sunarodnici u SAD. Nisam znao mnogo o logorima u Kanadi, ali činjenica je da su postojali. Dio ekipe serije činili su tamošnje preživjele žrtve, iz čijih priča sam zaključio da su im uslovi u zatvorima bili suroviji od naših, budući da su se nalazili na sevjeru. Dodatno, većina logora u Americi bila je zatvorena 1945. Mi smo bili pušteni na slobodu februara 1946. Međutim, u Kanadi su logori prestali sa radom tek 1949. Prema svjedočenjima ljudi sa kojima smo sarađivali, tamošnja vlada po okončanju rata kao da je zaboravila na njih. Bili su prepušteni sebi i hladnoći.

* Da li vas je sjećanje na dane provedene u logoru ograničavalo u radu na ulozi?

– Ne, smatram da mi je iskustvo čak pomoglo da svoj ali i ostale likove u seriji učinim vjerodostojnijim. Odrastao sam uz razgovore sa svojim ocem, koji je često govorio da nikada nije uspio da se izbori sa time da su njegovi mališani djetinjstvo provela iza žice logora. Godine su prolazile, a on nije mogao da prestane da se pita kakva budućnost čeka djecu koja su se budila sa puškama uperenim u glavu. Dugo je jedino pitanje sa kojim smo živeli bilo: hoće li nas danas ubiti? I to ga je prestravljivalo. Posle svega, moji roditelji se nisu slomili. Radili su danonoćno kako bi iškolovali svoje troje djece i podarili nam sigurniju budućnost. Zahvaljujući tome, moja sestra je danas učiteljica u penziji, moj brat je zubar, a ja sam posle Berklija postao glumac. Ipak, svako od nas je svjestan prošlosti koju smo svi zajedno proživjeli i važnosti toga da je nikad ne zaboravimo. Prije svega, zbog strahova naših roditelja koji su se „uklesali“ u njihov život i na neki način stvorili našu budućnost.

* Koju uspomenu iz logora nikada nećete zaboraviti?

– U logoru Arkanzas, pored moje škole, stajali su centralni toranj i zastava SAD na jarbolu. Odmah iza vidjela se bodljikava žica. Svaki dan počinjao bi nam recitovanjem himne „Odanost zastavi“. Dok sam izgovarao tekst, koji govori o slobodi i jednakosti za sve, sjećam se da sam gledao u tu zastavu i žicu i razmišljao o ironiji riječi koje izgovaram.

Izvor: Novosti