Demokratija? Otkazano!

Piše: Mićun Milatović

Već skoro mjesec dana trojica mladića iz Nikšića, od kojih su dvojica aktivni pripadnici crnogorskih oružanih snaga, pritvoreni su od strane organa prištinskog pravosuđa zbog sumnje da su počinili krivično djelo „izazivanje mržnje i netrpeljivosti“. Uprkos tome što je u članu 12 Ustava zapisano da Crna Gora štiti prava i interese crnogorskih državljana, naše institucije, kao i prominentne organizacije i borci za demokratiju, ljudska prava i slobode, zvanično ćute. Na drugoj strani, upaljena je javna lomača za pritvorene skvrnitelje „međunarodne reputacije“ države.

U svom nedavnom komentaru, Duško Marković – bivši premijer, ministar pravde, koordinator obavještajnih službi, direktor ANB, danas omiljeni političar a po potrebi i analitičar ND Vijesti – upalio je prvu buktinju. Premda nije dokazano da su „vojnici“ uopšte krivi za djelo koje im se stavlja na teret, Marković bezobzirno krši pretpostavku nevinosti implicirajući kako je njihova odgovornost neupitna a kažnjavanje neophodno.

Da je posrijedi samo moralna i profesionalna deformacija Markovića, moglo bi se govoriti tek o individualnoj psihopatologiji osvjedočenog progonitelja. Međutim, kako slične stavove horski eksponiraju „Velika Braća“ crnogorske javne scene, Danijel Živković i Željko Ivanović, zatim njihovi brojni trabanti iz vlasti i opozicije, zaključak je da se ipak radi o političkom stavu. Iz koga proizilazi da ideološki nelojalni vojnici ne uživaju ustavnu zaštitu i ne zaslužuju građanski obzir. Uz prigodno iskazan lament zbog toga što su takvi uopšte i državljani Crne Gore a ne neke tamo druge države.
Tako se pritvaranje Rajka Krivokapića, Marinka Jovanovića i Dragutina Lalatovića iz Nikšića, u glavnim tokovima javnosti predstavilo kao međunarodna afera i prijeki sud na kome se isključivo razmatra slučaj „dva crnogorska vojnika“.

Biće da je zbog toga u udarnim informativnim sadržajima i javnoj debati, dok je još postojalo zanimanje za ovu temu, „civil“ Marinko Jovanović gotovo izbrisan, kao da i ne postoji.Cancel kultura na crnogorski način: trubimo o nedisciplinovanim vojnicima kako bismo suspendovali ustavnu obavezu države i prećutane građane predali javnom zaboravu. U takvom vrednosnom poretku stradanje civila je nužna i opravdana kolateralna šteta, koja dozvoljava mogućnost da se „nepoželjni“ državljani oglase za suvišne građane.

Ustavna demokratija, ipak, nije stvar discipline u kasarnama, kako se to u izvedbi novopečenih ustavobranitelja nastoji prikazati. Valjda zato jer demokratija i nije, kako bi kazao Milan Grol, ideologija jednog vremena i jednog društva, nego izvorno načelo za uređenje društvenih odnosa, koje ukazuje na značaj javne svijesti kao regulatora tih odnosa.

Međutim, kakva je perspektiva demokratskog načela u prisustvu javnih djelatnika koji sa pozicije društvene moći doslovno cipelare obične ljude; kakvo dobro očekivati od političke elite koja svoju „atlantističku pravovjernost“ dokazuje gaženjem ustava, odsustvom saosjećanja i brige za sudbinu sugrađana; čemu se nadati od sistema političkih vrijednosti koji sebe potvrđuje tako što u bescjenje licitira tuđim životima?

Jer sve dok su trojica mladića lišeni slobode u najmanju ruku je nečovječno otežavati njihovu situaciju, koristiti je za nacionalnu mobilizaciju, ideološko disciplinovanje domaćih institucija ili političku samopromociju. A pri tom, ignorisati moralnu obavezu da se barem kritički razmotri postupanje prištinskih vlasti iz perspektive ljudskih sloboda i prava; utoliko prije jer prištinske institucije samo svoje postojanje duguju globalnom ratu za uspostavljanje poretka zasnovanog na njihovom beskompromisnom poštovanju.

I ne, nije u pitanju zaštita prava Srba, koja navodno zahtijeva specijalni angažman njihovih samoproglašenih protektora, ili javno biranje strane u još jednoj tragičnoj epizodi srpsko-albanskog spora. Stvar je koliko kao pojedinci držimo do demokratskih ustanova u čemu se ogleda lice čitave društvene zajednice. Po pitanju pritvora i lišavanja slobode – ma kog čovjeka, ma gdje i zbog čega – univerzalni demokratski kriterijumi, a ne ideološko-nacionalni afiniteti, suočavaju nas sa kolektivnom potrebom preispitivanja njegove zakonitosti i pravičnosti.

Ako jeste tako, na prvom mjestu postavlja se pitanje na osnovu čega su crnogorski građani uopšte pritvoreni? Zaštita čovjeka i elementarnih vrijednosti su osnov ali i granica krivične represije. Nema krivičnog djela bez protivpravne radnje koja se može sastojati u činjenju ili nečinjenju. Kod krivičnih djela ove vrste, potreban je i umišljaj, da je učinilac bio svjestan svoga djela i htio njegovo izvršenje ili je na njega pristao.

Pa kako je, onda, moguće da se krivično gone tri čovjeka zbog toga jer se na registarskim oznakama automobila, koji ima samo jednog vlasnika, našao sporni napis? Kazuistički ekvivalent ovakvoj logici bi zahtijevao da se za saobraćajnu nezgodu koju skrivi vozač krivično gone i njegovi saputnici.

U konkretnom slučaju čini se da su inkriminisani i sankcionisani, nacionalna pripadnost, osjećanje, mišljenje ili stav sami po sebi, a ne njihovo nedolično ispoljavanje sa namjerom izazivanja netrpeljivosti i mržnje. Pritvor u ovom slučaju nije procesna mjera nego kazna. Kao što ni pomenute javne reakcije u Crnoj Gori nisu motivisane potrebom da se u društvu osnaži osjećanje profesionalne odgovornosti. S ove i one strane granice, objelodanjena je namjera da se javno proskribuju nepoželjni nacionalni identiteti, zabrane konkretni politički sadržaji i stigmatizuju njihovi zastupnici. Svjedočimo praktičnoj primjeni koncepta objektivne odgovornosti i kolektivne krivice čija je pretpostavka u nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti, političkim uvjerenjima, pritvorenih.

A takvi koncepti, kao što znamo iz istorijskih lekcija o totalitarizmu, univerzalno ugrožavaju opšte dobro.

Stoga, ako i zaboravimo da se, naposletku, radi o našim sugrađanima, koji osim profesionalnih dužnosti i obaveza imaju svoje živote, ime i prezime, porodice, barem bi trebalo pro domo sua ustati u zaštitu osnovnih principa demokratskog uređenja i vrijednosti upisanih u svim međunarodnim deklaracijama i konvencijama ljudskih prava i sloboda. U sintaksi demokratije, svaka riječ po ovoj temi dolazi tek iza bezuslovnog zahtjeva da se pritvorenicima omogući odbrana sa slobode. To je najmanja mjera dužnosti koju nalažu građanska savjest i društvena solidarnost. Ako je pak nismo u stanju ispuniti, biće to znak da je lišavanje slobode postala norma života u jednom društvu koje je vlastitu supstancu potrošilo na podizanje zidova onda kada su se morali graditi mostovi.

Izvor: Plenum 083