Dijamant na zubu Klaudije Kardinale

Piše: Milija Pajković

Ne postoji seoce, selo, varoš, varošica, velegrad, ne samo kod nas, nego u vaskolikom svijetu, a da nema pored onih časnih, poštenih, pametnih, mudrih, moralnih stanovnika i one sasvim suprotne od tih. Sva ta naselja, sve te naseobine su dobro zamiješana, promiješana i zabrkana mješavina i tih i onih.

Pa kako onda imaju svega, i ovoga i onoga, to onda imaju u toj silnoj grušavini i svoje lažove. Tako je bilo odvajkada i biće dok je svijeta i vijeka. Pored onih pokvarenih, zlobnih, pakosnih lažova, zbog čijih laži možeš i bez glave da ostaneš, koji sa svojim prenosnicima koji su isti ili još gori pakosnici od njih šire laži i po zadatku i onako sami od sebe, postoje i oni lažovi koji lažu da bi samo lagali, ali tako maštovito, kao da su neki pisci bajki, basni, legendi, a maste sasvim bezazleno, nikog da ne oštete, pa ni onu najmanju mrvicu. Daju sebi oduška samo u određenim trenucima razbibrige i opuštanja, a u svim ostalim prilikama možeš se posjeći na njihovu riječ. Dakle, mogu to biti sasvim tačni i ugledni mještani, građani ili seljani…

Te se maštovite i slikovite laži prenose iz kraja u kraj, pa je teško utvrditi gdje su one stvarno nastale i ispričane, a i kojim povodom.

Tako priču o čobaninu planincu koji je legao poslije napornog dana i utvrdio san u svojoj kolibi, a pred zoru ga razbudila kapavica koja je dobovala po njegovoj glavi, možete čuti bilo gdje i svi će vam se zakleti u šta god hoćete da se zbila tu i tu, a da je čobanin bio taj i taj. Pošto je pastir ustao, obrisao čelo i lice otvorio je vrata i dočekala ga je vedrina, tako da je odmah isključio mogućnost kiše i prokišnjavanja krova. Opet je zalegao, pridrijemao i nanovo ga je razbudila kapavica. Pošto je vidjelica bila već poprilično osvojila unutrašnjost prostorije zagledao se u tavanicu i to pravo iznad sebe, da bi pokušao da riješi tu čudnovatu zagonetku; ono što je ugledao natjeralo ga je da se zabezekne od čuda – naime, tačno iznad njega, na gredi, miš je neumorno glodao okačeni vijenac crnog luka. Od nagriženog luka suzile su mu obilato oči, toliko da su odvaljene krupne suzetine natapale čobaninovu čobrnju.

A drugi jedan domaćin ušao je u svoju šupu da je sredi i raskrči. Dosta toga je spremio za smeće i da zapali, a ostavio je ono što mu je trebalo i što je moglo da se iskoristi za nešto. Upravo kad se spremao da izađe pažnju mu je privukla velika i očuvana pogača u uglu. Sjetio se da ju je njegova žena bila ispekla sa drugim pogačama, kad su sređivali svinjetinu i teletinu, a da ju je tu stavila i zaboravila na nju, jer su im one ostale bile dovoljne. Žao mu je bilo da je odloži u ono nepotrebno, jer hljeb ne može nikad biti suvišan i nikad ne smije da se baci, barem je to tako kod našeg naroda, takav običaj i poštovanje prema hrani je od iskona. Međutim, odjednom je osjetio da ga nešto vuče za nogavicu. Držeći čvrsto pogaču napravio je jedan korak, ali drugi već nije mogao, jer ga je neka sila žestoko zaustavljala. Pogledao je dolje i prenerazio se – neki sivi olinjali miš vukao ga je i cimao za nogavicu. Kad je htio da ga otrese začuo je njegov glas:

– Ako me ubiješ, napravićeš od moje djece i žene siročad, a ako me pustiš na miru i ostaviš nam tu pogaču da se prehranimo bićemo ti svi zahvalni.

I šta će gazda, stavi pogaču na isto mjesto, miš mu od srca zahvali.

Kad je sjutra ušao u kužinu i došao do one rupe da provjeri je li sanjao ili je sve bilo tako kako mu se i zbilo, našao je dukat – miš mu ga je ostavio u znak zahvalnosti, a domaćin se sjetio namah da je to onaj zlatnik koji je davno izgubio njegov djed kad se vratio iz rata.

Sjedjeli su u jednoj seoskoj prodavnici pivopije, sve komšije, kumovi i prijatelji; razglabali su raznorazne priče, stravične, obične, smiješne i uživali. Odjednom su se, usred te priče, otvorila vrata i unutra je upala mečka sa dva mečeta. Svi su se isprepadali i ostali čvrsto prikovani za svoja mjesta. Mečka im je nešto promumlala u znak pozdrava, zatim je prišla gajbi sa pivom, uzela bocu, zubima makla čep i halapljivo ispila pivo, pa potom i drugo, toliko je bila žedna, Kad su mečad krenula ka bocama s pivom, ona ih je gurnula ka gajbi sa sokovima i pokazala im je šapom da je to za njih, a ne pivo. Kad su mečad ispila sokove, uzela je kutiju medenjaka s banka, lagano otvorila veliku svesku za dužnike, uzela olovku i napisala šta je popila sa svojom djecom. Kad je to uradila, mahnula je šapom u znak pozdrava i izašla van.

Priča jedan:

– Ovo je bilo kad još kod nas nije bilo ni riječ o peletu, niti je iko pomišljao da će se i kod nas trošiti. Dugo sam ovo čuvao u sebe i moralo je jednom da izađe vanka. Imao sam tada četiri krave muzare i dvoje teladi, jedno skoro sisavče. Pustao sam ih na ispašu kod one stare pilane đe je bilo brdo piljotine. Tu je okolo bila velika i sočna trava, a da od meraka. Međutim, one ni da pogledaju travu, pravo jurnu na onu piljotinu. Ja ćeraj, ćeraj, al’ ne pomaže, kol’ko ih poćeram one ti opet navale na strugotinu i krkaju kao da su trice. Šta ću, pustim ih, džaba sjekiracija. Naveče ih prijavim u dvorište, a one site i umeračile. A ujutro kad uđem u štalu imam, braćo, šta da vidim – umjesto baljega sve čisti pelet! Donesem džakove i napunim ih, bol ispalo. Sve sam ih ćerao tamo dok i zadnje zrne piljotine nijesu pozobale, a džakova i džakova, ne mož’ ni da izbrojiš. Cijelu zimu smo se grijali i to smo bacali u onu peć bubnjaru, nijesi mogao da sjediš kol’ko je bila vrućina. Mora da je neko navr’ćo na sjednik, pa čuo za to i potolje iskoristio da napravi pelet. Da sam bio pametan, ja bi’ se obogatio, a ne neko drugi, no sve ćuti da me ne dignu na engu i da mi se ljuđi ne sprdaju.

A drugi:

– Kad sam bio na more, kod ujka i ujne, iš’o sam svaki dan da se kupam. Slano more, topla voda, uživanje. Znate svi kako sam dobar skakač, kako dobro pravim ,,lastu“. I na tu plažu đe sam se kup’o i iš’o svaki dan, bila je velika stijena i čunem kako u moju blizinu pričaju da niko sa nje ne smije da skoči. Ćutim ja, ništa ne zborim, znate da ne volim da se hvalim i polako se ispnem na vr’ stijene. Moram vi rej istinu, nije mi bilo svejedno, zadrhtaše mi malo i noge, visina, a da visina, ka’ da si na vr’h nake planine. Gledam dolje, ljudi ka’ mravi. Kad sam osjetio da je vrijeme raširim ruke i napravim ,,lastu“. Kad neđe na pola puta, a bruji i pišti vazduh oko mene ka’ motor kamiona, vidim kako ljudi dolje mašu rukama, čujem kako vrište, cijuču i viču, istina jedva čujem, ali srećom čujem, ,,plitkooooo jeee, plitkooooo jeeeee“. Pravo da vi rečem, nije mi bilo to svejedno, a i kako bi, rek’o sebe ako nastavim dolje razbiću se u paramparčad, pa mi dođe naka snaga, ne mogu je opisat’, ka’ da sam se natanka’ na benzinsku pumpu, pa ti se onda zakoprcam, pa maši rukama, pa maši nogama, ka’ da sam bože mi oprosti, ‘elikopter, ka’ da sam leptir, a ne čo’jek, i nekako ti se vrnem gore. Ljuđi moji, kad sam stao opet na stijenu, ka’ da sam se rodio. A svi aplauz ka’ da sam pobijedio na olimpijske igre. Tad mi je, moram vi to priznat’ bilo i najteže, ali i najljepše u život.

Treći:

– Stavila Persida ribu za ručak, a ona ti je majstor kuhinje, turila mi na pljat i otišla u drugu sobu da nešto smiri. A mačak se prikrio, mačak k’o mačak, pa čim sam ustao da natočim vode na česmu ispred kuće, jer mi đeca nijesu bila tu, a žao mi Persu da ometam, dosta joj je bilo rada za taj dan, ćapio mačak ribu i gusla je pored čporta, a sve prede. Kako je bio neki ofišljak pored ćepanica, ne znam odakle se tu obreo, uzmem ga i malo preberem mačka po rebrima. A on, a vjerujte mi ili ne, kako god vam volja, ispusti onu ribetinu, pa se nalakti i zafrkta:,, Slušaj, dobar si čo’jek i gazda, ali ako još jednom omaneš tom prutinom, kunem ti se u babu moju najmiliju, biće ti to zadnje“.

Četvrti:

– Zima živisjan, sve dere, mrzne sve redom, nema milosti za nikog. Najratnije je čeljade kad je u toplu sobu. Za đavola nestade sijena, a mislio sam da će ga biti do kraja Babinih jarčeva. Šta ću kukavac, no ti stavim samar Šaranu, pa prti, prti do u planinu, u katun. E mojija muka. Siroma’ Šaran, iako jak pastuv, malo po malo pa zastane, a kako se primičemo kolibi, to mu se sve ledi dah, pa uhvatim kosijer te reži led malo po malo, komat po komat, kako proviri iz njuške. A on samo što mi ne kaže ‘vala ti rode. Da ne gubim vrijeme, dug je i povratak, natovarim sijeno na Šarana, pa uđem u kolibu – kad tamo pored stola pijetao u santu leda, smrznut potemelju. Zaboravili smo ga kad smo se vr’ćali s izdiga. Žao mi ga bi, da vi ne krijem kao da mi je rod rođeni, sila je to bila od pijetla, vitez, ukras jedan, perje kao da si ga crtao i bojao, a umilan, a kad u zoru zakukuriče, to ti je kao da ti neko pusti radio. Ehhh, srce ‘oće da mi pukne, Rek’o da ga nosim kući, biće još veća žalos’, jer bi đeca učinjela friganj, toliko su ga voljela. A i da vi rečem nešto, đe da stavim kocku leda i u njoj zmrznutog pijetla, a možda bi ga neko tak’og stavio greškom i u supu. Pomilujem ga i ostavim tako. Kad je došlo vrijeme izdiga odem prvi ja da pripremim bivak za sve ostale. Kad sam se primakao kolibi, ima šta da vidim, zamalo da padnem u nesvijest – naš pijetao, podgojan, raskošan, pravo se zaleće ka mene, zakukurika iz sveg glasa i rupi pravo u moje naručje. Kad se otopio pio je i ijo sve što je našao u kolibu, a onda kad je potpuno ozelenjelo izašao je kroz otvor za dimnjak i tuda se uveče i vraćao da ga ne bi neko napao. I zamislite, spavao je stalno na moj krevet. Ovu živu istinu do noćas nikom nijesam pričao…

Peti:

– Kad sam bio u vojsku imao sam druga Slovenca Petera Peca Šareca iz Domžala. Bio je nizak, žilav i plav, ali vatra živa. Kad smo izlazili u grad taj je čašćavao kao da je naš. Kad god je dobio paket od kuće otvarao ga je odmah pred svima i sve dijelio. A da čo’ek prva liga. U vojsku je bio kuvar i sve mi je odvajao najbolja parčad mesa i ostalog, a u civilstvu je bio portir u neku fabriku. On je bio poznat jer je bio skakač na skijama. Osvajao je i medalje. Kad smo bili pri kraju vojske kaže on mene:,, Od tebe ću da napravim da letiš na skije i da budeš prvi u svoj kraj i šire. Vidim da si talentovan.“ I počne u slobodno vrijeme da radi sa mnom, te kako se staje na skije, kako se priprema, šta treba da uradim i kako da se odapnem sa skakaonice. Ide mene dobro, bogumi. Mjesec dana pošto smo izašli iz vojske stigne ti mene telegram da idem kod njega. I šta ću, poziv se ne odbija, otidnem. Uzmem bidon rakije, pršutu i pravac kod njega. Dočekaju me k’o da sam im familija. I bilo je neko takmičenje i povede me na Planicu. ,,Bićeš predskakač, ubacio sam te na spisak“. Nije mi pravo da vi rečem odma’, ali neću da ispa’nem da sam neka kukavica, a još iz Crne Gore. A narod se veliki okupio, pravi sabor. Dođe red na mene, drhte noge malo, ali ništa strašno. Sve radim što mi je Peco rekao i pokazao. Odlijepim se sa skakaonice, kad se, braćo i sestre, prijatelji moji mili, odjednom navuče magla, prst se pred okom ne vidi. Šta ću ja kukavac sinji, uletim ti u onu perinu, u onu magletinu i letio sam i kružio, a da ve ne slažem, najmanje jedno petnaest minuta, a kad se magla maknu i odjednom razvedri, ja ti doskočim i srećno prizemljim, a publika oduševljena.

Šesti:

– Zapeo ćale da ga vodim na more da se iskupa, na obdan, ušli ti mi u ,,fiću“, pa guraj. Briše ,,fićonije“ ka’ ,,jaguar“, sve pretičem i naše i strance. Tata se uplašio, a malo prođe, pa sve kao da neće – ,,a ne sinane tako brzo“, ,,a ne pretiči tako, jadan ne bio“, ,,a što si ga stiskao tako te letiš dvjesta na sat“, ,,a ne ulijevo“, ,,pazi, evo krivina“, a ljudi ljudski, vrućina, gužva na drumu, velika brzina, a ćale samo priča, dosadi mi to u jedan vakat, pa ti u najvećoj brzini izvadim volan i tutnem ga ocu:,, Evo ti, ćale, pa ti vozi kad tako znaš“.

Isti:

– Kupao se ja na more i dune mi tako odjednom, iz čista mira, da ronim do Podgorice. ,,A neka, čoče, batali se toga, nemoj mrdat’, izgubićeš svoju pametnu glavu zalud, tu se brčkaj, bogati, ne traži taksirata bez potrebe.“, svi skočili te su bili sa mnom, a sreće ne vidio te u jedno vrijeme nijesam priznao da su bili potpuno u pravu, jer sam velikija muka vidio. Ronim, ronim, pa upa’nem u Skadarsko i opet ronim.

– Vala svaka ti čast, nego, burazere, đe ti je bilo najteže?

– A đe, čuj đe, a jadni ne bili, pa u Moraču. Kad me srete moračka ledenjajka, odmah sam znao da sam u Podgoricu.

Sedmi:

– Zbarim ti ja jednu Njemicu na more. A kak’a je bila ka’ da je mis svijeta. Svi su se, đe smo god mrdnuli, obrtali za njom, iskrivili su vratove. Nije se znalo šta je ljepše na nju. A da upis pravi. Uzmem ti čamac od jednog druga, te ti Njemica i ja na pučinu. Kad ti ona buć u vodu, a pliva kraul, leptir, prsno, leđno, sve, poslije sam čuo da je bila prvakinja Njemačke u leđno. Uživanje. Kad u jedno vrijeme ona ti vrisne: morskiiii paaasss, ono po njemački, ali tol’ko znam, a i vidim nijesu mi oči ispale. Pogledam pobolje, izbečim što sam mogao više, kad ono baš morski pas. E kolika to, ljudi moji, bijaše mrcina, ka’ podmornica, a sve kruži oko nje, viđu ja da ‘oće da mi izije i pojie Njemicu. Ja ti ondak zaveslam što sam mogao brže, sve oko psa ukrug, zaveslaj ti ja, zaveslaj, a kruži, kruži, poče da mi mrči svijest, napravim kolovrat i pas se udavi ili snemoća, isti matrak, spljošti mu se ono peraje ka’ da ga nikad nije imao. Izljubi ti ona mene i pričala je to svuđe po Njemačkoj, đe goj sam tamo mrdnuo gleda narod u mene ko da sam sletio na Mjesec.

Osmi:

– Iznio ja motornu pilu da je naoštrim, lijep dan. Milkica mi skuvala kafu, donijela i koju priganicu. Đeca u školu, mir. Turpijam ja, turpijam i, bogumi, naštrim, kako treba. ‘Ajd sad rek’o sebe da je i upalim da vidim kako radi. Uhvatim čvrsto za ručku i kresnem. Auuu, braćo i sestre moje, kad me sila neka podiže u nebo, srećom sam se držao čvrsto. Spodbijem ručku sa obje ruke i letim iznad sela i brda, guram i kroz oblakove, a stra’ i jeza me neka stisla, ne pitajte. Ne znam kol’ko sam tako lećeo, ne bi da ve lažem, al’ ipak osjetim da poče pila da štekće, znak da gorivo nestaje. Srećom, prizemljio sam na Ristanovu podinu, a na mekotu. Potoljek sam i shvatio šta se desilo – pilu sam dao Markanu Đolevom, a sin mu je avijatičar i bio je donio kerozina, pa umjesto benzina oni turili u pilu kerozin.

Pa deveti i sve tako redom u nedogled…

Nije naodmet, što sam vam ispričao i prenio ove priče, ti koji su ih ispričali neće se ljutiti, mnogi od njih sada pričaju takve priče u raju, neki od njih su ih namjerno pričali i nikad se nijesu ljutili kad bi ih neko prepričao, a i njih spomenuo, a ove su tako sređene da niko ne može da se prepozna, a može sigurno da se zna.

E, ali ovo je, ipak, priča o jednom drugom, ali isto takvom, uistinu, nepokvarenom i dobrodušnom raspirivaču mašte, da ne kažemo lažovu, jer, eto, može da ispadne da je to ipak gruba riječ za jedan, ali baš samo jedan dio opisa njegove ličnosti, njegove posebne i izuzetne nevjerovatnosti, koji je u sekundi mogao da složi takvo zbitije da se raspametiš načisto i velika je šteta što svoje bisere nije i literarno obradio, nego su samo ostali iskrzani kroz izgovorene niske u sjećanjima onih koji su ga znali i sa njim se družili,

Ovo je priča o Dušanu Rujkiću, Ducetu, Plombi, Doktoru, Dijamantu, čovjeku sa četiri nadimka, za kojeg se ni danas ne zna pouzdano da li je bio samo zubni tehničar protetičar, nesvršeni student stomatologije ili doktor stomatolog sa studija iz Beograda i Beča. Takođe je nepoznato da li su istinite i neke njegove dogodovštine iz rata sa Italijanima i Njemcima, koje je pored njega ispričao i jedan sličan njemu koji je bio pregurao stotku, o svojem i o njegovim boravkom u logoru, prijateljstvu sa njemačkim kapetanom Bertokom Weberom, komandantom logora, koji je bio dobar za zatvorenike. Nepoznato je i to kome je, u stvari, Duce pripadao ili za koga je navijao tokom rata, jer zasigurno nije učestvovao u nijednoj bici, sem u onim njegovim iz mašte. Jedno je bilo očevidno i očigledno, a to je da nikom ništa nije skrivio, da nikog nije ošpijao, oklevetao, izdao, bio je pravo oličenje dobrote i poštenja. A što se tiče laganja, on nikada nije lagao što se tiče posla, običnog života, bio je tačan, istinit, što može zvučati više nego čudno, ali je stvarno bilo tako. Davao je svojoj mašti odušak i na volju samo u nekim posebnim trenucima i čvrsto je vjerovao u to što bi ispričao, a volio je da ima i pažljive slušaoce za te priče. A kazivao ih je tako tanano, mirno, ubjedljivo da bi skoro svi, naročito oni koja ga nijesu poznavali, mislili da je sve to i istina.

Stomatološku ordinaciju je imao u prizemlju svoje kamene kuće, u vrijeme kad je to bilo nezamislivo, kad se sve odvijalo u državnim bolnicama. Tu je vršio opravke, udarao obične i američke plombe, vadio zube, pravio vještačke gornje i donje vilice, ama radio sve što se moglo tada. Imao je zajedničko dvorište sa profesorom Kaćom Sajkovićem i njegovom suprugom Milicom, učiteljicom i često je znao da napravi malecki odmor, dok mušterija sjedi i čeka obradu, pa da kod njih popije kafu ili gucne lozu ili drugu vrstu rakije.

Tako je jednom sređivao kutnjak nekom oficiru. Zavalio ga je na stolicu, počeo da mu vrti zub, a onda je riješio da na brzinu popije kafu i ispije uobičajenu čašicu rakije. Ostavio ga je širom otvorenih ustiju i otišao do Sajkovića. Dok je ispijao kafu i rakiju zapričao se poprilično i sipao je jednu od svojih maštarija, zaboravivši sasvim na pacijenta. Kad je ispio sve, gospođa Milica je slučajno pogledala put ordinacije i spazila je čovjeka kako sjedi razjapljenih ustiju i izbečenih očiji od napora.

– Dušane, pa tebe čeka mušterija – napomenula ga je, istinski žaleći nepoznatog čovjeka.

Plomba se tromim koracima vratio, kao da se ništa ne dešava – oficir je bio na ivici izdržljivosti, na granici svjesnog i nesvjesnog stanja, ali je sve junački trpio, pravi vojnik, dok su mu bale koje su se nemilice cijedile iz usta obilno kvasile uniformu, košulju i kravatu.

– Još pet minuta, pa završavamo taj zub.

Oficir je samo klimnuo glavom, još više cijedeći sve iz usta, potpuno utrnjelih i ukočenih vilica.

Duce je živio i radio u jednoj našoj maloj varoši, maloj, ali i veoma nezgodnoj, jer su ljeti kroz nju prolazili brojni turisti, razgledajući starine i samu varoš, uz obavezno probanje nekih jela osobenih za taj kraj. On i supruga Ruža, farmaceut, imali su dvoje djece: kćerku Tiosavu i sina Blagoša. Bila je to jedna veoma zanimljiva varoška porodica koja je vodila svoj život nikog ne dirajući, a svakom čineći dobra. Djeca su bili odlični đaci i zato su i uspješno završili studije – Tiosava je postala profesor njemačkog jezika i književnosti, a Blagoš inženjer mašinstva.

Ružu je upoznao dok je studirao u Beogradu, a završni dio studija je po njegovoj priči okončao u Beču. Otkuda baš u Beču to niko nije znao i niko ga i nije pitao za detalje.

Dok je boravio u Beču igrao je navodno fudbal za neki poznati klub, da li za FK ,,Rapid“ ili za FK ,,Austrija“, to se nije nikako moglo pohvatati i razmrsiti, jer je koristio oba u svojoj priči.

– Igrali smo tako protiv nekog engleskog kluba, ne mogu sad da se sjetim, prvoligaš je sigurno bio, pune tribine, brale. Igrao sam napadača, a pasalo mi je to, viši sam bio za glavu od mnogih, odraz nebu pod oblake, brz, jak k’o zemlja. Nabaci loptu naše lijevo krilo, neki Andreas Graber, mislim da nijesam pogriješio prezime i ime, u najgorem slučaju bilo je slično, a umio je da te pronađe k’o rukom, ja skočim najviše i glavom pošaljem loptu pod samu prečku. Izlomi se njihov golman, ali za džaba. A kad, mili brate, puče publika, pa poče:,, Dušaneee, Dušannnneeeee, Dušaaaneee. Pritrčim tribinama i pozdravljam, kad na zapadnoj, u prvim redovima ugledam crnokosu ljepoticu, gleda ona mene, gledam ja nju. Kad vidim na stočiću kod izlaza struk ruže. Uzmem ružu i stignem do nje da joj je poklonim, a publika navija li navija, a sve mislim da je Austrijanka i taman da prozborim njemački, kad me ona preduhitri: ,,Ja sam Ruža, iz Srbije sam. Studiram ovdje“. Dam joj ružu:,,Evo, Ružo, tebi rumen ruža, da ti svu sreću pruža“. Poljubim joj rukicu, a njoj suze niz bijelo lice.,,Vidimo se poslije utakmice“, kažem joj, a ona meni ,,Važi“. Tako je Ruža čim smo završili studije, a to je bilo ubrzo poslije toga, postala moja supruga. Moja Ruža.

Poslije više puta ponovljene priče od strane samog Ducija, a kasnije i od mnogih drugih, dosta njih iz varoši i okoline mislili su da je dobra Ruža, apotekarka, kojoj nije bilo nimalo teško da ustane iz kreveta u bilo koje doba noći, ode do apoteke i da bolesnim ljekove, koju su svi odreda naprosto obožavali, studirala u Beču i da se na stadionu ,,Rapida“ ili ,,Austrije“ i upoznala sa Dušanom, iako je njen glavni i stvarni put bio od Mrčajevaca, odakle je bila rodom, do Beograda, u kojem je i okončala studije farmacije kao odličan student i nije vidjela ni B od Beča, ne barem u to vrijeme.

Ipak, najznačajnija njegova maštovita priča bila je ona o zubu Klaudije Kardinale. Da danas upitate nekog od preostalih varošana iz tog vremena, koji sve pamte, o tome, oni bi vas ubjeđivali nadugo i naširoko da je lijepa Klaudija stvarno boravila u njihovom gradiću i da se sve to i tako desilo. Bilo koji valjani razlog da iznesete da od toga nije bilo ništa i da je i nemoguće da se i zbilo, odmah bi opovrgli to svojim protiv dokazima. A to su bile one godine na sredokraći između šezdesetih i sedamdesetih godina sada prošlog vijeka. Klaudija je bila već poznata italijansko-holivudska glumica koja je svijet očarala ne samo svojim nesumnjivim glumačkim darom, nego i zanosnom ljepotom i građom.

Bilo kako bilo, dunulo je slatkoj Klaudi Žozefin Rouz Kardinale, uistinu preslatkoj Klaudiji, kćerci Frančeska Kardinale i Jolande Greko, Italijanki rođenoj u Tunisu, holivudskoj zvijezdi, da odjednom, onako iz čista mira, ugradi u svoj blistavo bijeli zub jedinicu sa spoljne, one vidljive strane, najskuplji dijamant iz Južne Afrike. Čisti hir, potreba zbog nekog filma? To Duce nije nikad pojašnjavao, tako da je pravi razlog ostao u domenu pretpostavki.

E sad, kako je to Klaudija čula, najprije, za tu varošicu, pa potom za Dušana Duceta Rujkića, ko ga je to preporučio, kako se obrela u tom kraju, sve je to obavijeno velom tajanstvenosti, a kad je to Duca pričao, sve nejasnoće su otpadale, sve je bilo tako uvjerljivo i slikovito, da tu nije bilo nikakvog pogovora i provjere. Čak je ubacio i vožnju u kočijama, iako su u varoši poslednje kočije, uslovno tako nazvane, više neke dvokolice, nalik na one vojne, završile ispred jedne kafane, rasklimatane, bez jednog točka, eto, samo da podsjećaju na stara vremena. I oni koji su znali da je to najobičnija laž, da mašta Duceta Plombe radi svašta, toliko su bili oguglali na tu priču da bi ponekada uhvatili sebe kako zamišljaju Klaudiju u svojoj varoši, kako radoznalo razgleda izloge, obilazi pijacu, odlazi na obalu rijeke.

Smislio je Dušan Plomba kako je Klaudija probala tulumbe, šećerpare, đevrek, bozu, burek, kod Huska Goranca, pa vareniku ovčju i kravlju, punomasni sir, razne pite, koprivnjak, poparu i da se naprosto raspametila:

– La tua cucina è simile a quella italiana, ma anche più grassa, ricca e gustosa. Hai una ricchezza di natura, cibo e brava gente.

U prevodu:

– Vaša hrana je slična italijanskoj, ali još masnija, bogatija i ukusnija. Imate bogatstvo prirode, hrane i dobrih ljudi.

Ove navode i na italijanskom i na našem treba prihvatiti sa velikom zadrškom i oprezom, jer moguće da i jedno i drugo nije napisano kako treba, bez obzira što je Duca Doktor govorio italijanski, koji je naučio od italijanskih vojnika, a ovo je preuzeto od njegovog prijatelja i kuma Drakčeta Slona, koji je baratao i jezikom i prevodom, slično kao i Plomba.

Dušan je majstorski ugradio maleni dijamant na zub jedinicu Klaudije Kardinali, ali niko nije mogao ni na jednoj njenoj fotografiji, u nijednom njenom filmu, da to primijeti. Na njenim sjajnim bijelim divnim zubićima nije bilo nikakvog dijamanta ili sličnog ukrasa, ali su mnogi varošani, htjeli to ili ne, vidjeli onako kako je pričao Duca – vidjeli su i vjerovali u dijamant na zubu Klaudije Kardinale.

A kad se bolje porazmisli, bez obzira na istinu i neistinu, na tu svu maštariju ravnu najboljoj priči, nameće se samo po sebi pitanje – kako je to Dušan Rujkić Duca, Plomba, Dijamant mogao, u jednoj malenoj varoši, kad nije bilo ni pomena o internetu, mobilnoj telefoniji, pa ni o nekom pravom televizijskom programu, da smisli i predvidi modu ugradnje dijamanata i dragog kamenja na zdrave i bijele zube, koja je nastupila skoro pola vijeka poslije?

Iz nove knjige ,,Miris bagremovog cvijeta

Fotografija¬: Filmosonor/ Christophel Collection/ Profimedia
Obrada fotografije: Milija Pajković