Dijego Garsija

Prema naslovu, ova priča bi mogla biti zvonka najava za, recimo, nadolazeće Barsino fudbalsko čudo. Mogla bi biti i podsjećanje na nehajno zaboravljenog latinoameričkog poetu ili romantičnog heroja iz španskog građanskog rata. Na žalost, ništa od toga. U prirodno nasmijani, ljetnji ritam ovog naslova utopili su se neizrecivi bol i nepravda koji traju decenijama. I sve to u poznatoj režiji neprevaziđenih ”šampiona” vladavine prava i humanističkih tradicija.

Šezdesetih godina prošlog vijeka, Dijego Garsija je bilo jedno od onih nepoznatih, idiličnih ostrva u Indijskom okeanu. Ujedno, to je i najveće ostrvo Šago arhipelaga koje se sastoji od nekoliko desetina malih tropskih ostrva. Po kolonijalnom nasleđu, arhipelag je ostao u sastavu Velike Britanije. U glamuroznoj ljepoti Dijega Garsije živjelo je oko 2000 ljudi. Imali su svoju crkvu, školu, poštu, bolnicu, željezničku stanicu, divna sela i opušten, muzikalan život. Naivna turistička propaganda tih godina, u sporim kadrovima iskrzanih slika, prikazuje tamnopute stanovnike Dijega Garsije kako razdragano mašu i pozivaju goste u svoj rajski kutak.

A onda su jednog dana, naježeni NATO generali raširili hladnoratovske karte i zlokobno pokazali prstom na ostrvo. Dijego Garsija je označeno kao jedinstveni prirodni nosač aviona i buduća baza ”strateške prednosti”. Pod tim dugim NATO prstima, zakotrljala se zlehuda sudbina ostrvljana. Naime, britanska vlada je u punoj tajnosti, zaobišavši parlament i javnost, 1966. potpisala ugovor sa vojskom SAD o korišćenju Dijega Garsije na 50 godina. Cijena – zbilja sitnica: tričavi popust prilikom kupovine američke mornaričke opreme i oružja. Jedini američki uslov, britak i nacistički uprošćen, je bio: očistiti ostrvo!

Od tog trenutka, iz dana u dan, kopnio je prostodušni i vedri život Dijega Garsije. Počeo je organizovani zločinački poduhvat bestijalnog protjerivanja njegovih stanovnika. Došli su mjeseci patnje i straha. Najprije su ”saveznici” pobili sve kućne ljubimce na ostrvu. Gasom! Prostruje žmarci od neizbježnih, užasavajućih asocijacija, zar ne? Potom su beživotna tijela ljupkih stvorenja zapaljena na zajedničkoj lomači naočigled istraumirane djece i njihovih roditelja. Cilj je potpuno ostvaren – uselio se paničan strah u srca dobrih ljudi. Uporedo, Britanci su prekinuli svaku dostavu hrane i ljekova svojim građanima na ostrvu. Jedan po jedan, a ubrzo potom i stotinu po stotinu, stanovnici Dijega Garsije su nasilno utrpavani u brodove. Odredište: Mauricijus. Ti brodovi, utonuli pod teretom prognaničke patnje, postali su uobičajena slika ovih dana. Kako tada, tako i danas, isti akteri dosoljavaju svjetska mora ljudskom nesrećom. Samo su, u međuvremenu, usavršili ”tehniku”, odnosno učinili je perfidnijom. Umjesto njih, protjerivanja i ubijanja obavljaju lokalni ”teroristi po ugovoru”, obučeni u njihovim bazama i plaćeni njihovim novcem. Za to vrijeme, medijsko i ideološko prepakivanje terorista u ”borce za slobodu”, po uvježbanom obrascu, vrši lokalni NVO #grant #NATO #bagra sektor.

Garsijevci su svoj ”život” nastavili u ”privremenim” uslovima. U raspalim kućama, bez elementarnih uslova za život. Iz tih straćara, čak i danas (zabilježeno u sjajnom dokumentarcu ”Stealing a nation”) čuju se bolni uzdasi, pretočeni u dirljivu pjesmu tuge za domom, za sunčanim ostrvom srećnog života.

Nakon nekoliko protesta osamdesetih godina HH vijeka, britanska vlada je prognanicima ponudila ”pomoć” od 3000 funti. Uglavnom nepismeni, oni su otiskom prsta ”potvrđivali” prijem pomoći. Međutim, to je bila još jedna tipično britanska podlost. U dokumentu na engleskom jeziku, među slojevima nerazumljivih pravnih formulacija, bila je skrivena klauzula kojom se prognani ”dobrovoljno” odriču prava na povratak.

Ipak, zahvaljujući nekim upornim i dobrim ljudima, slučaj ”Dijego Garsija” se našao pred sudom. Ta pravna borba, sa vrlo jasnom raspodjelom dobra i zla, sem poslovičnog britanskog cinizma, pokazala je i potpuni besmisao. Naročito onda kada je Viši sud 2006. presudio u korist ostrvljana! Čudo mogućeg povratka kući je, makar za trenutak, zatreperilo. Ipak, Vlada Britanije, je političkim driblinzima i neformalnim pritiscima uspjela da izdejstvuje ukidanje te presude na Apelacionom sudu. Prognanici su potom, u više navrata, tražili dozvolu da makar posjete groblje i odaju pomen svojima, ali je i to odbijeno. Iako slučaj Dijega Garsije u potpunosti odgovara definiciji zločina protiv čovječnosti, Evropski sud za ljudska prava i Međunarodni sud pravde su se proglasili nenadležnim iz različitih, formalnih, a uvredljivo besmislenih razloga. Iznenađeni? Još jedno grubo podsjećanje da u međunarodnom sistemu vladaju ulične maksime, te da su norme međunarodnog prava igračka za slabe sa kojima se moćni igraju u dokolici, odnosno samo u nedostatku direktnog interesa.

Sjedinjene države su koristile bazu na Dijego Garsiji za sve NATO ratove u tom dijelu svijeta. Takođe, potvrđeno je da se na ostrvu nalazi CIA zatvor u kom se, Abu Graib tehnikama, monstruozno muče zarobljenici, beznadežno isključeni iz bilo kakvog pravnog poretka. Zato se, kao vrhunac cinizma, u inače vrlo oštroj konkurenciji, izdvaja odluka britanske vlade 2010. kojom Šego arhipelag proglašava ”morskim, prirodnim rezervatom”. Znači, onih par miliona tona američkog čelika i željeza se ušuškalo u ”netaknutu” prirodu! Da ludilo bude upotpunjeno, ta odluka jasno implicira da bi prognani Britanci, nekad domicilno stanovništvo Dijega Garsije, svojim eventualnim povratkom narušili prirodni sklad ostrva, za razliku od već prisutnih američkih vojnika i njihovog ”ekološkog” arsenala! Amerikanci su, kako se vidi iz jednog od Vikiliks dopisa, bili potpuno oduševljeni tim ”sjajnim” zapažanjem i odlukom britanske Vlade.

Dijego Garsija je objedinjujuća metafora za izgubljeni raj Atlantide i biblijsku težnju njegovih stanovnika da se, nakon decenija izgnanstva, jednog dana vrate u svoju zemlju. Visoko intonirana ironija ovog slučaja je i u tome što se, igleda ”formalni” Britanci bezuspješno pokušavaju vratiti u – Britaniju. I to im, bratski, već pola vijeka, onemogućavaju Britanci i Amerikanci. Stoga, nismo nimalo začuđeni što se američka baza na Dijego Garsiji zove: ”Pravda”! Makar smo mi navikli na satanističku ironiju iz kuhinje ”milosrdnih” NATO ”anđela”.

Vladimir Božović

(Autor je predsjednik IO Matice srpske i profesor na PMF-U)