Rodoljubivi jezički mističar: Diplomata i pisac Milan Rakić

Na današnji dan, 30. septembra 1876. godine rođen je Milan Rakić, srpski pisac, pozorišni kritičar i diplomata.

Napisao je pedesetak pjesama i spada u vrh srpske lirike XX vijeka. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Beogradu, a Pravni fakultet u Parizu. Kao diplomata je službovao u Srpskom konzulatu u Prištini, Srpskom konzulatu u Skoplju, Solunu i Skadru. U vrijeme Prvog svjetskog rata bio je savjetnik poslanstva u Bukureštu i Stokholmu a krajem rata u Kopenhagenu. Od 1921. godine bio je poslanik u Sofiji i u Rimu.

U diplomatskoj službi je bio skoro do smrti kao poslanik Kraljevine Jugoslavije u inostranstvu. Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije a za redovnog je izabran 1934. godine. Njegove pjesme odlikuju se najvišim umjetničkim osobinama i predstavljaju vrhunac u izražaju one pjesničke škole koju je osnovao Vojislav Ilić. On je pjesničku vještinu učio na francuskim uzorima, ali ih nije podržavao, već je ostao nacionalan i individualan.

On ne pjeva renesansne motive i blijede princeze, već pravoslavne i narodne svetinje: Jefimiju, Simonidu, napuštenu crkvu kraj Peći, Gazimestan itd. Njegov jezik je čist i krepak, rečenica kristalno jasna. Sa Šantićem, Rakić je najuspjelije obnovio našu rodoljubivu poeziju, na sasvim originalan način, bez šovinizma. Njegovo je rodoljublje otmeno i plemenito, prožeto diskretnošću i smjerovima modernog mislioca. Uticaj francuskog simbolizma i dekadanse osjeća se u njegovoj lirici samo u izražaju. I on se služi simbolima za iskazivanje svojih dubokih misli, kao što se služi simbolikom i u svojim rodoljubivim pjesmama, ali je njegova filozofija života izraz naše rase, potpuno samonikla. Njegove misaone pjesme su jasne iako duboke, jednostavne i pored rječitosti, prisne, tople i utješne iako prožete najsnažnijim pesimizmom. To su najbolje, najljepše pjesme u srpskoj misaonoj lirici.

Miomir Đurišić, Mitropolija