Diplomatski pregovori vojvode Gavra Vukovića

Na današnji dan, 27. juna 1898. godine ministar inostranih djela Knjaževine Crne Gore Gavro Vuković, prema već usvojenom planu, obavijestio je strane predstavnike da će knjaz Nikola i njegov sin Danilo ubuduće nositi titulu kraljevskog visočanstva. Gavro Vuković rođen je u Lijevoj Rijeci 1852. godine, došao je u Berane da u manastiru Đurđevi stupovi, nauči prva slova a poslije godinu dana obreo je na Cetinju, odakle je na gimnazijsko školovanje upućen u Nicu. Diplomirao je pravo na Velikoj školi u Beogradu.

Vojvoda Gavro Vuković bavio se diplomatskim poslovima u jednom od najkomplikovanijih momenata crnogorske istorije. Jer, poslije višedecenijskog vojevanja i borbi za oslobođenje, sve probleme je trebalo riješavati diplomatskim putem: razgraničenje sa Turskom, održavanje dobrih odnosa sa Rusijom i sa Srbijom, izbjegavanje konfrontacija sa novim susjedom Austrougarskom. Najteže je bilo u pregovorima sa Osmanskim carstvom kada je poslije Berlinskog kongresa trebalo razgraničiti teritorije. Upravo tada, vojvoda Gavro postavljen je za otpravnika poslova Knjaževine Crne Gore u Carigradu, gdje je boravio, sa prekidima, od 1879. do 1884. godine. O tom periodu u svojim memoarima kaže: „Ni pomoćnika, ni dragomana, ni kavaza, pa ni sluge nijesam imao. A morao sam raditi najteži posao, pregovarati sa nemogućim Turcima dan i noć. Sa očajničkim strpljenjem izdržao sam cijelu godinu dana boreći se i sa materijalnim oskudicama. Sam, takoreći iskrpio sam, pitanje političkih granica“. Poslije penzionisanja povukao se u Berane. Vojvoda Gavro Vuković bio je čovjek od punog integriteta, slobodouman i nesklon intrigama. Ostao je u svemu poseban, vješt i dovitljiv. Memoari vojvode Gavra Vukovića pripadaju vrsti političkih memoara sa literarnom pretenzijom ne isključujući ni elemente naučnosti.

Vojvoda Gavro je živio na vrhu varoši. Njegova nova kuća, u kojoj je i stanovao, tek ako je bila gotova; gradila se dugo, privlačeći pažnju cementnim lavovima na njenoj kapiji. Bio je niskog srednjeg rasta, već star i oslabio. Tih i mio čovjek, kojemu nije bilo zazorno ni sa djetetom da progovori. Uprkos tom povučenom držanju, bilo je kod njega utoliko više nečeg dostojanstvenog i na dlaku odmjerenog. Držao je do svakog pokreta i svake riječi. Prije podne vojvoda Gavro nikada nije izlazio. Ali je kasno po podne uvijek kretao u šetnju, sa polucilindrom i u crnim naočarima. Išao je lagano kao da pipa štapom, niz ulicu, pa dalje k starom manastiru.

Tu oko stare nemanjićke zadužbine, odvijale su se najkrvavije borbe sa Turcima. Vojvoda se, što se bliže primicao smrti, sve žudnije spajao sa prošlošću; trebalo je da bude veliko nevrijeme pa da on ne prošeta do manastira. U mrak bi se vratio. A noću je dugo tinjala lampa iza zavjese na njegovu prozoru. Vojvoda je čitao ili pisao svoje uspomene. Živio je od sjećanja, čekajući smrt…Vojvoda Gavro Vuković je sahranjen na groblju manastira Đurđevi stupovi. Počiva između slavnih arhimandrita i igumana Mojsija Zečevića, savjetnika Svetog Petra Cetinjskog i naslednika mu Njegoša, „duhovnika s mačem“, koji je zajedno sa vojvodinim ocem učinio mnogo toga da se Vasojevići spoje sa tadašnjom podlovćenskom Crnom Gorom.

Izvor: Mitropolija

Priredio: Miomir Đurišić