Đakon Pavle Lješković: Voljeti

„Oče, šta mislite, da li će me voljeti i kada ostarim“ – pita me oniži čovjek u ranim pedesetim godinama. Na sebi ima bijelu košulju, plavi teksas šorts i kožne sandale. Još dok mi je prilazio, primijetio sam da je svoje lice u više navrata podvrgavao estetskoj hirurgiji.

Kasnije mi je kroz razgovor i sam ispričao da je išao na zatezanje lica, podizanje kapaka i uklanjanje bora… Na desnoj ruci mu je svježe urađena tetovaža sa imenom supruge i detaljem koji je vezan za momenat u kojem su se upoznali.

Tetovažu je radio čovjek iz Banjaluke. Prilično je skup, ali i najbolji u svom poslu . Kaže mi da je već onog trenutka kada je prvi put ugledao svoju ženu, znao da će ona postati smisao njegovog života. Trinaest godina je mlađa od njega i svaki dan se trudi da joj pokloni što više pažnje. Šalje joj cvijeće i bombonjere na posao, kupuje poklone, priređuje joj mala iznenađenja i zabave u njenu čast…

Dvoje djece, koje su u svojoj vanbračnoj vezi dobili, jedva da je pomenuo. Gotovo je sve vrijeme pričao isključivo o njoj . Kaže mi da su prilično dobro situirani.

Skoro je kupio stan i u Budvi, baš kao i novi sportski automobil. Jedini mu je problem taj strah da će u godinama koje slijede ona prestati da ga voli. Rekao sam mu da bi trebali makar u crkvi da se vjenčaju, te na taj način prizovu Božiji blagoslov na sebe i svoju djecu.

Međutim, po njegovoj priči, ona je ta koja smatra da je ljubav “ besmisleno ograničavati prevaziđenim stegama, u koje spada i brak“. Rekao sam mu i to da se istinska ljubav ne ogleda samo u tome da muž i žena vole isključivo izgled i vrline svog supružnika. Prava ljubav se prepoznaje i u smirenju i trpljenju pred manama i slabostima koje supružnici međusobno postepeno kroz vezu otkrivaju.

Samo ljubav sazdana na trpljenju i smirenoumlju može nadvladati starost i smrt. Moje riječi mu nisu bile pretjerano zanimljive. Međutim, kada je čuo riječ “ smrt “ , njegovo se lice iznenada promijenilo, dok su se njegove, do tada, vesele oči naglo uozbiljile. Tada sam shvatio da se iza njegove potrebe da što duže ostane mlad, kao i iza strahova od starenja i nedostatka ljubavi od strane njegove supruge, zapravo, krije strah od smrti.

Kasnije mi je i sam pričao kako nikada ne ide na sahrane i saučešća. Skoro mu se od posledica srčanog udara upokojio jedan od najboljih prijatelja. Jedva je smogao snage da pošalje telegram saučešća, iako je dobro znao da će mu pokojnikova porodica zamjeriti na tome što nije došao na sahranu.

Vrlo brzo je promijenio temu i opet počeo da priča o svojoj supruzi. Dvaput nedjeljno igraju tenis i nepobjedljiv su dubl. Skoro joj je uplatio i kurs jahanja. Pokazuje mi na svom ajfonu sliku zadovoljne i nasmijane žene, kako pozira pored konja, u punoj konjičkoj opremi. Samo neka ona istraje na tom kursu i on će joj kupiti konja .

Ubrzo se njegovo lice iznenada opet promijenilo i uozbiljilo. Okrenuo se prema meni i sa užasom u očima saopštio sledeće:“ U zadnje vrijeme moja žena mi djeluje prilično hladno i distancirano. Na moje poruke, u kojima joj izjavljujem ljubav, ne odgovara. Kada joj na posao pošaljem čokoladu i cvijeće, ne dobijem ni povratnu informaciju da li joj je to, uopšte, stiglo. Par dana prije polaska na more, organizovao sam joj žurku iznanađenja, na kojoj je sve vrijeme bila zamišljena i hladna. Molim vas, oče, pomozite mi! Vi se razumijete u te stare knjige! Čuo sam da sveštena lica posjeduju neka skrivena znanja i moći! Molim vas, kažite mi – da li će me i kada potpuno ostarim, ona svejedno, ipak, voljeti „?!

Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi