Đurić: Na Gospodu je da presudi

Dobili ste još jednu nagradu iz Rusije, „Ruska zemlja – Rusija pravoslavna“. Koliko Vam znači nagrada takvog imena u današnjoj Crnoj Gori?

Nije važno gdje vas je nagrada zatekla. I ova me zatekla među nepokolebljivim, odvažnim i ponosnim Njegoševim narodom. Zato Njegoševa Crna Gora, Crna Gora Petrovića, uvijek je bila pravoslavna, herojska i čojstvena „Mala Moskva“. I kada se mnogima učini kako je više nema, kako nesta, kako je odseliše evroderi, evo ti nje opet sa sred Cetinja i Moskve. A i odakle bi drugo. Tako je sa ovom nagradom, a nagrada mi stiže onim putevima kojima su Njegoš i Sveti Petar Cetinjski odlazili i vraćali se iz naše bratske Rusije. Iskreno vjerujem da je ovo priznanje i podsjećanje, a možda i opomena ovoj i poklon onoj Njegoševoj Crnoj Gori u kojoj je podjednako bilo časno i živjeti i umrijeti.

Ako ovoj Crnoj Gori, koja svakodnevno tužeka na evropskim i američkim pojatama Rusiju, nije važna ni jedna nagrada koja dođe iz Rusije, pa ni ova, time je nagrada meni uzvišenija i ona će preživjeti one koji se kazuju da su protivnici jedine slobodne pravoslavne zemlje pod Hristovim svodom. A na Gospodu je da presudi. Čeka se Njegova. Prva i potonja… Da je kojim čudom ova nagrada dodijeljena piscima sa dvora podno Gorice, sve televizije bi danima o tome brujale. Svakako najžešće bi ipak zviždala ona za koju kažu da je Javni servis Televizija Crne Gore zbog koje je najavljena velika korota. Eto, kažu da je velika žalost, jer nikako da se ustanovi ko je od koga bio manje servis naroda. Osim što znam da tamo već decenijama nije stigla ni jedna jedina vijest o knjizi ili priznanju nekog srpskog pisca iz Crne Gore. Već tri decenije, kako „informiše” ova televizija, svako zlo je kroz vjekove zadesilo Crnu Goru od Srba, evo i od Rusa, pokušavajući da izbrišu neizbrisivo – ponosnu i najslavniju Crnu Goru ustoličili su Srbi sa Cetinja i Ribnice. O tome ne treba polemisati. Istorija je na njihove laži uvijek odgovarala tišinom. Takve su istorijske činjenice, ćute, jer znaju da su u „laži kratke noge”. Zato kažem da se ja ne razumijem u to novinarstvo, ali sam svjedok sa brojnim dokazima da su obje televizije – smijenjena i u smjeni, utamničile istinu u srpskom narodu u Crnoj Gori.

Nagrada će Vam biti uručena na Nemanjinom gradu, u Crkvi Svetog Simeona, u četvrtak, 21. juna gdje poslednjih godina Udruženje obavlja dio svojih aktivnosti. Recite nam, šta je sa imovinom UKCG?

Ovo pitanje je veoma aktuelno jednako kao i prije jednu, dvije, tri decenije. Tragom ovog pitanja treba krenuti od rukovodstava Udruženja književnika Crne Gore za protekle tri decenije u kojima ja nijesam bio. Ljudi iz toga vremena sve znaju. Samo što prvo treba da progovore o sebi, pa o drugima. Bilo bi pošteno. Od mene može da počne samo ono što je iz njihovog vremena ostalo. Suviše malo da bih se time pohvalio. Prepuštam im sve hvale i pokude. Ova uprava UKCG nastoji da se vrati piscu i njihovim djelima – pokrenula je izdavačku djelatnost, časopis „Stvaranje“, nove književne susrete „Njegoševe đurđevdanske dane“, uosnivačila se u „Trg od ćirilice“, međunarodnu književnu manifestaciju „Vukovi dani“, sa Književnom zadrugom SNS svake godine raspisuje konkurs za tri-četiri nove knjige, uz književnu tribinu „Književna riječ UKCG“, pokrenula sličnu „Svobodijadu“ u Nikšiću, promocije u Budvi, Beranama, Žabljaku, Herceg Novom, redovnu godišnju nagradu UKCG „Marko Miljanov“… Još mnogo toga treba uraditi bez obzira što je ovo udruženje najstarije u Crnoj Gori i kazuje se da je „rođeno“ prije 77 godina. Dakle, đedovina svih ovih koji su pred penzije rekli da tamo više ne pripadaju, a ne mali broj je i onih koji su kazali kao im očevi nijesu znali ko su. Tek đedovi, o njima i ne žele da govore. Ovo što se nije dalo na državne jasle vezati ostalo je vjerno svom pismu i jeziku Njegoševom i ovom Udruženju.

Već tri godine na čelu UKCG nalazi se novi Upravni odbor. Koliko nam je poznato, saradnja sa Ministarstvom kulture i dalje je nemoguća?

Sve je moguće u Montenegrini. Kako nije moguće. Zar se to ne vidi. Vide i obnevidjeli. Ja zaista ne vidim ništa dobro u instituciji koja ima takve zakone i pravilnike da samo novac mogu dobiti oni koji imaju, koji kupuju status umjetnika i kojima država daje nezasluženo – nagrade, penzije istaknutih stvaralaca, u velikoj mjeri istaknutim političkim spikerima, braničima falsifikata i neistina. Jedino još znam da to ministarstvo postoji i da je ono zaduženo i za pisce koji baštine lik i djelo Joška Blentovića i da tome nema zamjerke. Želim im svaku sreću u njihovim kabinetima. Ljudi rade posao za što su plaćeni!

Uprkos teškim okolnostima, UKCG radi, traje, djeluje? Kako?

Radimo, naravno. Svako jutro pred svitanje pomolimo se Gospodu. Tako duhovno obogaćeni krećemo u nove „radne pobjede”. Pišemo projekte, a znamo da ih vlast neće ni pročitati. Pišemo knjige i znam da ih vlast neće štampati. Pišemo prikaze i intervjue i znamo da ih vlast neće objaviti. Pišemo zahtjeve i pisma, a znamo da ih niko ne čita. Pozivamo telefonima ljude na važnim adresama, a niko se ne odaziva. Organizujemo konferencije za štampu a ni mikrofona od servisa građana – Televizije Crne Gore, ni one, ni ove u obračunu. Tako decenijama, a naivni uvjeravaju – neće dugo potrajati. I tako mi, od nade do nade, ipak opstajemo, trajemo, radimo i pišemo. Zahvaljući Književnoj zadruzi SNS naši su rukopisi ugledali radost čitanja i mnogi dobili najveća književna priznanja u regionu. Za njih nije bilo potrebe da se bilo kome van Crne Gore plati koja desetina hiljada evra da budu nagrađene, već su one svojim nespornim književnim kvalitetom osvojile nagrade. Zahvaljujući redakciji kulture „Dan” čulo se za naš rad. Pojavom srpskih medija i njima na zahvalnost. Eto, tako radimo, a ni sam ne znam kako, ali radimo i to se vidi. Mnogi bi željeli da se ne čuje. Ali odzvanja. Kao što će uskoro odjeknuti još jedna Akademija, zaista nauke i umjetnosti. U njoj neće biti akademika sa samo magistarskim radovima, ili jedne do dvije brošurice koje treba staviti na detektor za otkrivanje falsifikata. Bez izuzetka. Ko je rekao da su samo na fakultetima falsifikatori.

Da se vratimo Vašem stvaralaštvu? Očekujemo li nova izdanja knjiga Novice Đurića do kraja godine i o čemu je riječ?

Ako Bog da zdravlja biće i novih knjiga. Radim puno i očekujem da mi do kraja godine „Unireks“ objavi troknjižje – izabrana poezija, izabrana proza i knjiga o mom stvaralaštvu. Vjerujem da će se pojaviti i roman „Tajna Hristove čestice“, zatim knjiga eseja „U tebe se uzdam“ i „Bule pod Ostrogom“, nepoznati Miodrag Bule Bulatović. Ima još otvorenih rukopisa. Ne žurim, slovo po slovo, neka se sama slože. Pisci treba da čitaju, pišu i ustaju protiv svake laži i robovanja. Vjerujem da će se uskoro takvima učiniti i naše književne tribine.