Dok čekah sabah sa Šejtanom

Piše: Emilo Labudović

Prođe i to. Sjarga niz Potočare kao potok niz dolinu, nabrekao silom i nadošao mržnjom, ali stutnja i nestade taj narativ u sve dublji ponor samozaborava iz kojeg ga, po potrebi, ponovo vade, peru i prostiru suncu, da bjelinom mermernih mezara zasjeni nedostatak istine. Počivaju mezari, nepregledno polje nijemih mermernih nabijeđenih svjedoka čiji broj, i 29 godina nakon, raste. Jer mora da ih bude više, više… najviše, da bi bilo dovoljno za ono zbog čega su pobodeni. Odmoriše i majke Srebrenice, umorne od igrokaza neizlječive tuge pred kamerama bjelosvjetskih agencija koje bi da ih učine simbolom najstrašnijeg stradanja novije istorije. One u Gazi ne slika skoro niko. Njihove suze nijesu ni gorke ni slane toliko da mogu pred kamere. Sve su majke – majke, samo su to neke više od drugih!

Odmorile i brojne delegacije koje, milom ili silom, a i kombinovano, bjehu privedene da posvjedoče ono čega ima samo na papiru koji političari krste rezolucijama. One iz Podgorice brojnije od onih iz Sarajeva Dremnula vladina delegacija Crne Gore, kojoj bi izostanak pisan u težak prekršaj. Snom pravednika, osmijeha razvučenog od uva do uva, spava i Ibrahimaga, prezadovoljan što je njegova uporna borba da, svuda i u svako vrijeme, oživljava srebreničkog mrtvaca, manifestvovana na način koji ne bi trebalo da ostavlja rezervu. A ostavlja, ipak. Odahnula i hanuma Kenana i diše punim plućima, daleka od nepodnošljivog srpskog vonja koji se širi Pljevljima pa sirota ne zna u kojoj je državi. Predahnula snom, čvrstim i demokratskim, i p.p. Zdenka, satrvena umorom ali prezadovoljna ispunjenjem teškog zadatka spasavanja obraza Skupštine, čija je skoro pa trećina čitav dan, na nesnošljivom žaropeku, metanisala po Potočarima. Dritan, onako sitan i nebitan, nije stigao jer se još uvijek sudi sa onim Lazovićem, a da nije bilo toga stigao bi među prve. A „bašta“ cvjetova na njihovim reverima „rascvjetala“ se toliko da bi se i Emina u njoj pogubila.

I sve pokriva težak san, pun julske omorine, zasićen smradom laži i obmana, podvala, sile i prisile. Težak toliko da se jedva diše. Samo On ne spava. Šejtan, to Kvazimodovo lice današnje Evrope koja je Bogu, Istini, Pravdi, Slobodi i Demokratiji odavno okrenula leđa i pljunula im u lice. Njegove razroke, plamene oči, dan – noć budne, zvjeraju na sve strane da koja, snom mrtvijem omamljena, ovčica ne skrene sa puta. Sa ekrana, govornica, iz aula i svečanih sala, sa naslovnica, iz zvaničnih spisa, njegova nakazna glava bljuje otrov i mrak, samo da sabah ne zarudi. Jer kada, i ako ikada, sabah svane, njegova ogavna njuška, puna ožiljaka izdaje, korupcije, nasilja, prikazaće se u svoj svojoj odvratnosti.

Možda zato što Šejtan ne da sabahu da razdani, ta kužna i ružna Evropa ne vidi i neće da vidi put prema Bratuncu, tu odmah poslije Potočara. Put okićen slikama anđela božjih, čije okice, nasmijana lica i rumeni obraščići sa plakata svjedoče svoj udes na koji je, izgleda, i Nebo ostalo ravnodušno. Gledaju, smjelo i otvoreno, u ružno i slijepo lice Evrope koja, osim Potočara, ne vidi ništa drugo. Gledaju i smiješe se, jer njihovoj nevinosti čak ni ta Evropa ne može da naudi. A kad bi samo i prižmirila, i, kao u ogledalu, smotrila sebe, zgadila bi se nad sopstvenim likom. Ali, Šejtan raširio krila svoga mraka pa krije sjaj tih očiju, koje, i mrtve, sijaju kao zublje prava i pravde u bunilu nepravde i lažne solidarnosti kojom se njihova smrt pokušava ignorisati i marginalizovati. Jer na Potočare ne smije da padne ni sjenka sumnje da su jedino i najstravičnije mjesto zločina u poslijeratnoj Evropi. Mjesto Genocida.

Sjenke te djece, njihovih majki, baka i djedova, žrtava krvavog pira Nasera Orića i njegove mudžahedinske ordije, protežu se cijelim Podrinjem i broje skoro četiri hiljade. Ali, Šejtan kaže da je to ništa u odnosu na Potočare. I da je, za razliku od Ratka Mladića, koji ovih dana, kao najobičniji kriminalac, umire u jednom od najgorih engleskih zatvora (eh, ti Englezi), Naser Orić, haški je potvrđeni heroj i oslobodilac. Ali, danas se Šejtanova broji, makar dok sabah ne osvane.

Tim putem danas nema crnogorskih delegacija sa zadatkom da posvjedoče. Tim putem danas idu i leleču samo majke, braća, sestre… u crnom. Crnom bojom koja iz srca izvire. Ali, crno u Šejtanovom crnilu se, izgleda, ne vidi. A majke su majke, samo su neke to više od drugih. Tim putem danas nema ni Zdenke, jer Šejtan tvrdi da to nije put demokratije, a ona ne bi da se zamjeri. A nema ni Ibrahimage, sa cvijetom na reveru, mada se na Kur’an zakleo da će sve nevine žrtve tretirati jednako. Jer, žrtve su samo žrtve, ali su neke to više od drugih. Izostao i Dritan. Ne može čovjek da stigne na sva mjesta svoje samoprodukcije. A i mrak je, pa mu se, sva je prilika, i kantar razdesio.

A Šejtan i na taj put motri i bilježi da bi sve, jasno i po svome, mogao da razbroji na „ove“ i „one“. „Ovi“ su u Potočarima, „oni“ su diljem Bosne i Hrvatske, u jamama, na stratištima, u bezimenim grobovima… Ima ih na desetine hiljada, ali ne ulaze u Šejtanovu računicu.
Gospode, hoće li sabah skorije i ima li nas makar na Tvom spisku? Na Šejtanovom smo odavno i predugo.

P. S. Razdanjuje, ipak! Uprkos Šejtanu i u inat njemu, Andriju, Milana i ostale, umjesto Šejtanovog kazamata, ugrija petrovdansko sunce slobode. Srećno.

P.S.(2) I hvala dr Neletu Karajliću na izvanrednom i inspirativnom naslovu.