Dostojan čuvar velike zadužbine

Piše: Luka Kešeljević

Bilo je i bogatih, humanih ljudi kao što je veliki zadužbinar i dobrotvor Vaso Ćuković, čije ime uvijek treba pomenuti sa dubokim pijetetom, jer je svoj rod mnogo zadužio. Njegovog lika i djela se možemo sjetiti i u riječima jednog junaka Andrićevog romana, koji veli da veliki ljudi umiru dva puta, prvi put kad fizički nestanu, a drugi put kada umre njihova zadužbina. To dalje znači, da veliki čovjek ne bi umro drugi put, njegovu zadužbinu treba neko da čuva. Zadužbina Vasa Ćukovića, na svu sreću, ima dostojne čuvare, pa se komotno može izraziti nada da taj veliki dobrotvor drugi put neće umrijeti još za dugo.

Specijalna bolnica „Vaso Ćuković“ u Risnu služi za primjer i ponos ne samo za naše lokalne, već i za mnogo šire – regionalne okvire. Kao bivši i još „svježi“ pacijent o toj ustanovi mogu izreći svaku pohvalu od visokog, preko srednjeg, pa do najnižeg kadra. Sve pohvale što se tiče liječenja i pažnje, organizacije i efikasnosti, higijene i svih ostalih ostalih aspekata. Sve pohvale! Sve! Odlučno tvrdim da na tu adresu samo zlonamjerni ljudi mogu uputiti riječ pokude.

Kao što zadužbina Vasa Ćukovića služi za ponos cijelom rodu, tako doktor Vlado Popović, ne samo što je njen vjerni i dostojni čuvar, ne samo što ga bije glas vrhunskog neurohirurga i stručnjaka, već i sa etičkog aspekta nosi maksimalnu ocjenu. Ljekarima, specijalistima sam se uvijek divio zbog ogromnog odricanja tokom školovanja i sticanja prakse i zbog njihove odluke da se bave najhumanijim, rizičnim i najtežim poslom, spasavanjem zdravlja i ljudskih života.

To je, svakako, jedan od mnogih poziva, ali tek kada sam zaslabio i počeo ići ljekarima, shvatio sam da to nije običan poziv. Osjetio sam na svojoj koži onu sentencu, koja otprilike kaže da zdravlje nije sve, ali bez njega da ne vrijedi ništa. U tim trenucima mi se činilo da je zdravlje sve i jedva sam iščekivao hiruršku intervenciju dr Vlada Popovića. Nevolja me natjerala da idem dr Popoviću, ali sada to poznanstvo ne bih dao ni za šta i moram istaći da sam ponosan što poznajem toga velikog stručnjaka i čovjeka. Koliko sam uspio da upoznam dr Vlada, primijetio sam jedan spoj skromnosti, prostodušnosti, velikodušnosti, posvećenosti, preciznosti i stručnosti, koja je na prvom mjestu i koja u odnosu na sve nosi ubjedljivu prevagu.

Meni je jasno da je za dr Popovića „skidanje“ diskus hernije rutinska stvar i da je on uspješno vršio i mnogo teže i rizičnije hirurške zahvate, ali sam mu u nekoliko navrata uputio salve divljenja i zahvalnosti. Doktor Vlado, vjerovatno, za to što je skroman, a dijelom i što je ta vrsta zahvata za njega rutina, odgovorio mi je riječima: „Luka, to je posao kao i drugi.“

Razumijem ja zašto je za doktora Popovića to davno postala rutina. Pa za to što mu je to svakodnevnica. On je i prije mene u svojoj blistavoj i ljudskoj i profesionalnoj karijeri spasio stotine, a možda i hiljade ljudi, a moguće je da ni sam ne zna koliko. Njegovu perspektivu samo mogu pretpostavljati, a svoju odlično poznajem. Kod doktora Vlada sam došao, što bi rekli, kriv k’o gudalo, a od njega sam otišao prav k’o svijeća. Zar malo? Čovjek, vjerovatno, zauzet poslom, zaboravi na samog sebe, nema vremena ni da se sjeti koliko veliko djelo čini, spasava ljudske živote, pa mu je to zbog toga „posao kao i drugi“.

Odlučan sam bio da ga demantujem: „Doktore, ja se ne bih složio da je to posao kao i drugi. Vi meni spasavate zdravlje, a spasavajući zdravlje, spasavate mi život, jer život bez zdravlja mi ne bi vrijedio ništa. Dalje, spasavate mi i karijeru i imovinu, jer opet, sve to bez zdravlja mi ne bi valjalo ništa.“

Doktor Popović već na to nije odgovario ništa, blago se nasmijao, ali koliko sam mogao da primijetim, makar na trenutak, razumio je i moju perspektivu, pa mu je manje bilo čudno moje divljenje i zahvalnost.

Toga jutra je nastavio dalje da obavlja vizitu. Samo blagim riječima se obraćao pacijentima. Ako je pacijent za kritiku, recimo zbog toga što se ne drži ljekarskih preporuka, doktor Vlado mu to nikako ne saopštava na grub način. I tu sam prijatno iznenađen kada sam vidio da doktor i saradnici obavljaju vizitu čak i vikendom. Za to nedjelju dana, koliko sam tu boravio, vidio sam da je doktor u klinici skoro svakog dana od ranih jutarnjih časova pa do kasnih popodnevnih. Uvijek jednako posvećen, neumoran i prema svakom postupa jednako kao pravi ljekar i humanista.

U klinici vlada veliki red, rad i disciplina, svaki radnik, od ljekara, tehničara, pa do servirki i čistačica je na visi zadatka. Kao pacijent sam doživio veliku njegu. Kada bi se u čitavoj državi tako radilo, bila bi i više nego u solidnom stanju.

Kada bi svaki čovjek odgovorio svom pozivu kao što to čini doktor Vlado Popović i osoblje klinike čiji je on direktor, bilo bi to srećno društvo.

Ljudski život je neprocjenjiv. Doktor Vlado je spasio ko zna koliko života. Njegov rad tek nema cijenu. S obzirom da je tek na početku svoje blistave i životne i radne karijere, možemo izraziti nadu da će njegov rad tek da bude od neprocenjivog značaja. Doktor Popović mi je spasio zdravlje, a za uzvrat mi ne traži ništa.

Ako ovako nastave ne treba brinuti ni za zadužbinu slavnoga Vasa Ćukovića.

Autor je doktorand filozofije

Pročitajte JOŠ:

Jakov Kusovac – komandant Trinaestojulskog ustanka o kome ćuti zvanična istorija