Dostojan! I vladičanstva i borbe

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Dostojan!

Kao kada mi se Nikolina rodila. Kažu ti: „Čestitamo, dobili ste kćerku. Bilrubin je visok. Nismo sigurno kakve to posljedice može imati. Pratićemo. Saznaćemo.“
U tebi eksplodiraju i ne gase se istovremeno radost i briga. I ne možeš da spavaš. Tijelo bi se pogasilo, ali duša ne može da počine. Od radosti. Od brige.
Već na putu u Podgoricu, dok pijemo kafu, pita konobar: „zna li se šta će sutra biti?“ „Vidjećemo.“ „Moramo se probiti. Kako god,“
Svečani doček patrijarha. Već iz prvih slika se vidi da nije došao u inostranstvo, na primopredaju već svojima, bratu najrođenijem, na slavlje.
Večernja služba, kao u magnovenju. Svi smo tu: iz vaseljene, iz cijele Srpske Crkve. Lica te zapljuskuju kao toplo more u predvečerje: samo možeš da se prepuštaš toj radosti.

Nakon večernje, govore velikani naši. Mitropolit Joanikije i patrijarh Porfirije. Govore iz onoga čega imaju za sve nas – iz srca. Osjeća se ono iskonsko, prirodno srpstvo sabranog naroda: i oni na njegovim krilima uzleću. Nije to miting, nije više ni večernje bogosluženje: svetoduhovsko svesabranje ljudi koji su tu radi Hrista kome su pasovi naših predaka ostali vjerni, radi djece koju nose na ramenima, radi svetitelja koji su ovu zemlju zakrstili, radi Prvoga među jednakima – ne među episkopima, već među Srbima.

Način – ali i suština onoga o čemu govore naši veliki savremenici, patrijarh Porfirije i mitropolit Joanikije – putokaz su u obnovu našeg narodnog, svakidašnjnjg, pa i političkog etosa. Bez sjenke mržnje i prezira, ali i bez sjenke neodlučnosti i razvodnjavanja – oni jednom riječki svjedoče. Takvi su bili svih ovih dana. Nisu dozvolili da sabrane demonske sile oko njih probude makar najmanju sjenku zla u njima. Istovremeno: nisu dozvolili da zapianost i briga pobjede hrabrost i osjećaj dužnosti, ono saznanje da nam valja stati i opstati i na strašnom mjestu postojati. Govore i odzvanjaju vjekovi.

Počinju i okončavaju svojim prijateljstvom koje je starije od pola nas koji ih slušamo: svjedoče kako su našli živoga Hrista susrevši duhovna čada oca Justina. Sjećaju se mitropolita Amfilohija, svjesni da mu na ramenima stoje, kao i svi mi, oživljavajući milosnoga Đeda – i u tom trenutku te još jednom zapljusne i tuga što nije tu da ga zagrliš i radost što jeste tu, što nas gleda. Svjedoče da mi volimo i grlimo široko i čvrsto upravo jer jesmo čeda Svetoga Save. Kakva je samo ta noć! Kakav ovaj narod! I kakva sila sabrana tu, ispred hrama Vaskrsenja – sila naroda kome je trebalo da ga opet sabere sve što danas jeste srpska Crkva, kultura, muzika, volja, biće: od Danice Crnogorčević do Beogradskog sindikata. A u srcu ti još odzvanja misao: nije napustio Gospod narod svoj. Nije se okončala briga njegova. Izrasli su već sinovi na plećima Otaca.

Patrijarh osjeća trenutak. Zna da je na crkveno-narodnom saboru, tamo gdje je crkva – narod, a narod – crkva. „Je li dostojan, braćo?“ tri puta pita. I čujemo se iz, kličemo uma cijeloga naroda gromoglasno: „D o s t o j a n!“ I osjećaš: svi su se stopili. Granice ne postoje. Postoji ovaj narod čiji je ovo patrijarh, čiji je ovo mitropolit, ma gdje ma ko od nas živio.

Spuštamo se u krpitu. Tu, baš pored groba Đedovog – prilika da uzmemo blagoslov od Sokola i od Svetosti. „Sokoliš nas, oče“ kaže Soko. Šta čovjek drugo u životu da poželi? A sokoli i nas Njegova Svetost lijepim riječima. I gledaš ove naše vladike i Srbe iz svih naših zemljica: tu je i Žika Rakočević, iz Gračanice, da i njegova dobrota posvjedoči koliko je krasote i života ostalo još na našem Kosovu i Metohiji.

I odlaziš na spavanje koje nikada neće nastupiti.
Počinje kanonada dezinformacija. Magla neizvjenosti. Neprospavana noć.
I kada ti sat kaže da bi trebalo da ustaješ, iako nisi spavao – oblačiš se. Jutranje molitveno pravilo odzvanja u tebi: čovjekovo biće kao da se pretvara u preduboki klanac u kome riječi molitve odzvanjaju i gube se. „jer mi smo narod tvoj i svi smo djelo ruku tvojih i ime tvoje prizivamo…“ „Usliši nas, Gospode, nado svih krajeva zemaljskih i milostiv, m i l o s t i v, m – i – l – o – s – t – v budi, Vladiko, nama grešnima…“ I Psalam 69, nekako se sam otvara pred očima.
Sviće. Spremamo se. Treba poći.
Stojimo kod hrama. Nema kretanja. Nema glasa. Nema. Sve je stalo. A ko stoji – propada.

Dramu i radost svakoga od nas kada smo čuli da se ustoličenje odvija nije moguće riječima iskazati. Tek tada adrenalin polako kao da popušta, noge izdaju od umora, prenapregnutost cijeloga bića pretvaraju te u oko koje ne zna da li još da zasija od radosti ili brige. Stižu prve slike sa Cetinja: u drevni katedru svojih velikih predhodnika po poziciji, u katedru onog sv. Petra koji je kleo i molio, kome ni užareni Srbi nisu dali da lako diše među njima, u katedru mučenika i imenjaka Joanikija i duhovnoga oca Amfilohija sjeda mitropolit Joanikije, sabravši u ovim godinama svoje dosadašnje službe i mržnju nerazumnih i nekrštenih i tamnovanje i breme čitavog jednog naroda. Tek kada je on tamo sjeo, u nama je počininulo nešto. Prebrinuli smo.

A tek kada dolaze, Patrijarh i Mitropolit, da se opet zagrlimo u hramu Vaskrsenja i da podijele radost Vaseljene zbog ustoličenja! Radost i samo radost širi se kao plima i opet uspostavlja onaj osjećaj Vaskrsenja, prisustva Carstva Božijeg u narodu sabranom.
Kao i u periodu do 30.8, sve nas koji smo stajali pred Hristom, krstom, Javenđeljem i trobojkom, ujedinila je zajednička briga, zajednička odlučnost, zajednička volja, zajedno uzviknuto „dostojan“, zajednički blagoslov Patriajrha, svih episkopa naše divne Srpske Crkve i tolikih pomjesnih Crkava. Objedinili smo se.

Pogledajmo samo vaseljenu: tu je bio mučenik, vladika Jovan iz Makedonije, episkopi iz Poljske, Ukrajine i Rusije, braća – da, istinska braća, ona što su tu kada ti je teško, iz Albanije i iz Bugarske. Došli su, sabrala se vaseljena u Svetosavlju, svjesna da je ono naše ime Pravoslavlja, istog po svemu i srpskog po našem karakteru, istovjetnog njima i samo nama svojestvenog, došli su da zagrle Srpsku Crkvu onako kako mi njih grlimo, kako su nama na srcu svetnje Jerusalima, Kijeva, Moskve, Velikog Trnova, Elbasana. To je tajna koju svaki pravoslavac na svijetu zna – tajna koja se daje samo u Crkvi Hristovoj – i koju niko izvan Nje ne može otkriti, ma i kupio (ili ukrao već kupljene) odežde, pa se u njih obukao.

Sabrala nas je ova pobjeda Svetosavlja i sve Srbe: sa ovim i onim predznakom i bez predznaka, sa svojim čudnovatim teorijama i bez potrebe da ih imamo, sabrala nas je briga – Faust iz Rastoka koji je prodao dušu ne za znanje već za moć postao je Mefistofel, ali je Bog i njemu našao ulogu u samo Božijem planu, domostroju spasenja.

I daj samo, Višnji i Preslavni, da naučimo, da se podsjetimo i prekosutra da nemamo luksuza da se ponašamo kao da je sve već gotovo a naša briga – političko razvrstavanje i trošenje energije. Već smo jednom bili ovako sabrani, u muci i nevolji, pa možda baš i zato: u Hristu i zavjetu predaka. Hoćemo li bar sada naučiti da nam nema niko preči od jednih drugima, da ne smije da postoji nijedna politička procjena i pojedinačni interes, nijedna lokalna ili bilo koja druga kampanja, nijedno savezništvo sa bilo kim ili čim, koje bi opet od nas napravilo depolitizovanu masu i tumarače po magli? Danas ludi sve što je ikada zaboravilo slavsku ikonu i pradjedovsko ime i prezime, integrisalo se u srbofobiji svaka familija, prva i druga, od Zagreba preko Sarajeva do Podgorice – valjda ćemo se i mi Srbi sjetiti da smo porodica,braća rođena, „makar se i manjim imenom zvali“ kako kaže Vladika Nikolaj. Možemo se i moramo objedinjavati u onom najboljem ništa manje nego što su se svi nepomenici objedinili u onom najgorem u čovjeku. Narod naš živi i kad trpi, ali je željan pobjede.

Postao je premijer Krivokapić od čovjeka kome narod zviždi jedne noći – čovjek kome narod aplaudira dan poslije toga. I možda će oni koji sada ne pišu pod utiskom učesnika već hladne glave oprezno analizirati i sintetizovati politiku juče, danas, sutra, možda voditi saldo uspjeha i neuspjeha, ali ostaje jedna stvar neupitna: taj isti narod vitalno zna i iz damara osjeća da mu je kao voda potrebna odlučnost, sposobnost, nezaustavljivost koju će uvijek nagraditi kao što su ga demotivisali i zbunjivali neodlučnost ili nesnađenost. Nevjerovatna energija se i dalje sabira – i upravo zato ne smije da se troši. Ne može očiglednije da se pokaže šta narod želi. Budućnost i blagoslov pripada onome ko sebe dadne narodu i njegovom glasu.
Pošli smo iz Podgorice okupani radošću.
Zaspao sam kada smo pošli prema Šipčaniku. Tjelo je konačno uspjelo da nadvalada duh.

Kao kada su mi rekli da će Nikolina biti dobro: slatko, sa saznanjem da je ono što se rodilo na samom početku, pred hiljadama teških izazova, ali da raste i da ga Gospod gleda i vodi svojom rukom. Ništa još nije gotovo, znam: ovo zlo se spremalo vijekovima.
Ali i mi smo. Kaže Mitropolit. Spavaš, znajući da oni prije njega, i onaj njegov brat i naš otac u Belome gradu bdiju nad tobom. Osjećaš da pleme tvoje više ne spava mrtvim snom. Da ti suza ima roditelja. Znaš da borba nije gotova, ali slutiš: sve je na svom mjestu. On je dostojan. I vladičanstva i borbe.